Haaški sud ni na nebu ni na zemlji

tačno.net
Autor 31.3.2016. u 16:50

Haaški sud ni na nebu ni na zemlji

Foto: Reuters

Svojevremeno je Noam Chomsky bio nedvosmislen: „Da su se primjenjivali zakoni iz Nürnberškog procesa, svi bi poslijeratni američki predsjednici bili obješeni.“

Piše: Marino Badurina

Presude Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju, najvažnije presude koje je Haaški sud dosada donio, najbolje su pokazale da je to sud kojemu se, u principu, ne vjeruje.  Odnosno, vjeruje mu se samo uvjetno, neprincipijelno, onda kada osudi neprijatelja. Ako sudi i osudi „naše“, a neprijatelja oslobodi, onda je antisprski, antihrvatski, antibošnjački itd. Haaški sud, po definiciji, jest i nije i antisrpski i antihrvatski i antibošnjački. Njegova je uloga od početka bila da osudi individualne krivce za ratne zločine iz redova svih naroda, da time osigura trajan mir i pomirenje na Balkanku. Cilj koji zvuči razumno, logično, humano, ali cilj koji je u suštini nedorečen, ostavlja prostora mnogim kontroverzama pa i kontradikcijama. Cilj  je to koji  sud  postavlja u ulogu svojevrsnog međunarodnog arbitra, da procijeni, odvaže i odredi krivnju za individualne zločine, no bez direktnih reperkusija na političkom planu. Ipak, jasno je da ratni zločini, čak ni kada ih nazivamo „pojedinačnim ratnim zločinima“, nisu isto što i pojedinačni zločini koji se posvuda događaju svakoga dana u svakojakim (ali uvijek mirnodopskim) okolnostima. Ratni zločini se naprosto ne mogu riješiti ratnog, političkog, kolektivnog konteksta u kojem su se dogodili. Zato su i moguća tumačenja prema kojima je svaka presuda pojedincu, po pitanjima njegove osobne odgovornosti, zapravo presuda čitavim ideologijama, narodima, državama, entitetima itd. No Haaški sud nikada neće, niti smije, formalno-pravno „priznati“ da njegove presude imaju tu vrstu političke težine. To  prekoračuje polje njegovih ingerencija i zadanih ciljeva. Upravo zato je i moguće izvesti zaključak, kakav je izvelo sudsko vijeće u slučaju Šešelj, da  je Velika Srbija bila politički, a ne zločinački projekt. Drugim riječima, Haag nije tu da sudi ideologiji već eventualno njenoj metodologiji. Ipak, već iz samog statističkog uvida u broj optuženih, osuđenih, dosuđene godine zatvora jasno je kako su Srbi na tom sudu daleko najviše terećeni. Dalo bi se zaključiti kako je takva statistička situacija proporcionalna ratnoj krivnji, no pritom se opet susrećemo sa istim problemom. Taj zaključak, koliko god logičan i samorazumljiv, ipak nikada ne može biti zaključak haaškog suda, već eventualno svojevrsna implicitna poruka čitavog njegovog rada. No ta implicitna poruka nikoga ne obavezuje. U ključnim ciljevima haaškog suda ne piše ništa o pitanjima ratne krivnje, odgovornosti za raspad Jugoslavije itd. A s druge strane, svojim radom on u praksi ipak sugerira odgovore i na ta pitanja. Upravo tu se otvara prostor brojnih kontroverzi. Sa srpske strane, vidjelo se to i sada, naročito povodom presude Karadžiću, ako izuzmemo mišljenja vječno zapjenjenih nacionalista koji uvijek viču: „nepravda, nepravda!“,  sa najdogovornijih mjesta, od premijera Vučića, predsjednika RS Dodika do glavne opozicijske stranke u RS, upućene su dvije osnovne poruke: Prvo, ne ulazimo u to jesu li dotični optuženici krivi ili ne, ali postoje osnovane sumnje da su krivi i neki drugi (iz bošnjačkih i hrvatskih redova), koji se nisu našli pred sudom ili su pak oslobođeni. Prigovor je to koji, dakle, manje zamjera nepravdu, a više selektivnu pravdu (što je, doduše, po nekim tumačenjima isto što i nepravda). I drugo, presuda Karadžiću, kakva god bila, ni na koji način ne može utjecati na položaj Republike Srpske. Poruke su to koje do krajnosti iskorištavaju ne samo ciljeve nego i ograničenja Haaškog suda. Ako je cilj kazniti sve zločine onda zašto ne kaznite i one s bošnjačke i hrvatske strane? S druge strane, ako su vam cilj samo pojedinci onda ni ova, ni bilo koja druga, presuda ne može utjecati na status srpskog entiteta u BiH niti na samu Srbiju. Ti zaključci su validni, kao što su validni i oni o proporcionalno najvećoj srpskoj krivici za rat. No ta „proporcionalna krivica“, s formalno-pravne strane, ne može anulirati obavezu Haaga da procesuira i zločine drugih strana, a ne samo srpske. Ali ako to dosljedno učini onda postoji mogućnost da tu „proporcionalnu krivicu“ relativizira, pa čak i dovede u pitanje. Naravno, Haag nije tu da odašilje poruke da su Srbi krivi za rat i da su, stoga, njihove žrtve manje vrijedne od onih muslimanskih ili hrvatskih. Ipak, Haag to, opet implicitno, kroz prostu matematiku, čini. Zato taj sud ostavlja jaku argumentaciju i u rukama jednih i drugih. I onih koji tvrde da su presude Srbima takve kakve jesu jer su oni najveći krivci za rat, a i onima koji upozoravaju na selektivnu pravdu i na odstupanje od temeljnih ciljeva. A situacija kada na objema stranama imate jaku argumentaciju nije formula za bilo kakvo pomirenje. To je formula za rovovski rat. To doduše nije krivnja samo Haaškog suda. Rat, naročito onaj u BiH, rat je bez krivca, bez službene objave, bez pobjednika, bez službenog kraja. Takvi su suvremeni ratovi. No oni situaciju čine daleko zamršenijom i težom. Netko će reći da je međunarodni sud poput onoga u Haagu, gdje po difoltu sude neovisni pravni stručnjaci, pravedniji od recimo onoga u Nürnbergu gdje su naprosto pobjednici sudili pobijeđenima. No da je na mjestu Nürnberga, ili suda u Tokiju, bio neki Haaški sud, za pretpostaviti je da bi se dan-danas  Nijemci, Japanci i Amerikanci natezali oko Aušvica i Dresdena, oko Pearl Harboura, Hirošime i Nagasakija itd. Da je na mjestu Nürnberga bio Haaški sud, na optuženičkoj stolici našli bi se Churchill, Staljin i Truman, pošto su Mussolini, Hitler i Roosvelt bili mrtvi. Kakva bi to slika bila? Dapače, svojevremeno je Noam Chomsky bio nedvosmislen: „Da su se primjenjivali zakoni iz Nürnberškog procesa, svi bi poslijeratni američki predsjednici bili obješeni.“ Stoga situacija koju Haaški sud ostavlja zapravo je situacija kaosa koji nastaje u svijetu koji teži tzv. višoj pravednosti i višoj formi međunarodnog pravnog i političkog porekta, a nemoguće mu se riješiti svog povijesnog nasljeđa, samorazumljivog principa da su „naši“ uvijek bolji od „njihovih“ i pravila da sve što je političko (a Haaški sud je takav sud) mora neizostavno biti i pragmatično, mora jamčiti određene političke narative koje su ispisali pobijednici, oni koji su u danom trenutku jači, ili pak mora biti oportuno s obzirom na trenutak. Da nema te očigledne raspolućenosti između proklamiranih principa i prakse šanse za pomirenje bile bi veće. Pomirenje dakle koje bi moralo poći ili od univerzalnih principa pravednosti koji bi bili implementirani u praksi ili pak, što bi naravno bilo realnije, od čvrstih i jasno definiranih (pa makar i nametnutih) kategorija krivnje, pobjede i poraza. S obzirom da je to u slučaju ratova 90-ih  izostalo na balkanskim narodima i dalje ostaje teret protuslovlja međunarodne politike zbog čega Balkan ne prestaje biti vječito trusno područje političkog i povijesnog ekvilibrizma.

tačno.net
Autor 31.3.2016. u 16:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija