Hadumić, Semovo “Sarajevo” i Bregina “Jugoslavija”

Povezani članci

• Viskovićevi dvori od falsifikata
• Heni Erceg: Idealna država
• Lucić: Crkvoslavija, grobnica kulaka
• Ivan Šarčević: Nacionalizam kao kolektivna oholost
• Trol u kupusu
• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

Predveče me uvijek spopadne slabost, drhtavica, osjećaj da ću dobiti vrućicu. To se obično dešava negdje između šest i osam. Tada brzo progutam dva paracetamola, i opet je sve u redu.

Večeras, poslije klope, Darija predlaže da pođemo u šetnju u obližnji park Angerestein. Prvu moju šetnju na točkovima. Objeručke prihvatam, u nadi da ću tako lakše prebroditi taj neugodan biološki sat.
Naša kuća se nalazi na brijegu, nešto ispod Hoogte 80, najviše tačke u kraju. Zato smo se, osim njenog velikog vrta, prije više od dva desetljeća i zaljubili u tu lijepu staricu. Sagrađena je, kao i cijela četvrt, daleke 1929. godine. Podsjetila nas na Bosnu, naša brda i dolove.

No, sve je to lijepo i krasno kad si dvonožac. Ali kad si prinuđen svijet gledati iz žablje, jednonožne perspektive…
Spustimo se tako, ja i moj ženski “šofer”, pređemo ulicu, pa pored zgrade lokalne televizije uđemo u park. Tamo je prvi dio puta makadam, ali ima i basamaka. Tako na jednom mjestu preskačemo čak tri stepenice. Ljubav mi se uspuhala. Srećom, brzo dođemo do glavne, asvaltirane staze.

Lagano prolazimo kraj tek pokošenih travnjaka. Mmmmm… Najljepši miris na svijetu! Ogromna stabla bujnih krošnji. Kanal, i uz njega nekoliko vrba s krošnjama čija bujna “kosa”, spuštena skroz do trave, podsjeća na rasta-frizove. Prolazimo ispod njih, puni strahopoštovanja za te vremešne džinove, znajući da je i njih nekad davno neko posadio. U ovoj lijepoj zemlji, osim rijeka, prirodnih jezera i mora, nema ničega što nije stvorila ljudska ruka. I uprao se stoga, zbog njihove radišnosti, upornosti i trezvenosti, veoma divim Holanđanima. Oni su od ničeg napravili nešto lijepo, a mi…

Baš mi prija ovo kotrljanje. No, Darija se sad baš uspuhala. Njoj nije do kontemplacije.
Drugi put ćemo izabrati neku lakšu rutu.

***

U bolnici sam isprva bio čisti hadumić. Od ona četiri stuba muškog zdravlja: dobar apetit, dubok san, uredna probava i “zornjak” – apetit mi i nije tako loš!

Isprva me to nije zabrinjavalo. Imao sam puno većih briga: isprva: bolovi, vrućica i drhtanje; onda, odluka o amputaciji; i, na koncu, briga hoće li rana brzo zarasti.

Zato sam se, i pored zgodnih sestrica, brzo pomirio s vlastitom bespolnošću. Pa sam im, valjda, stoga i simpatičan: smiješni čičica, uz to stranac, koji ih obasipa komplimentima, bez ikakve nade da ovi budu uzvraćeni.

A kod kuće, onaj među nogama, bokser nakon teškog nokauta, polako se počelo buditi. No, kako sam spavao u prizemlju, na uskom bolničkom krevetu, penjanje na sprat, do spavaće sobe, ostalo je sanak pusti. Tek trinaestog dana od povratka kući nekako sam umolio dragu da se malo stisne uza me.
Dva spora, sijeda goluba-prevrtača. Kao u dobra, (pra)stara vremena!

***

Čim su se vratili iz Konjica, sestra i zet sa djecom mi došli u vizitu. U normalnim okolnostima, mahniti kakvi jesmo – soba puna smijeha!

Ali, baš tog dana doturi obavili neku, kažu, lakšu operaciju. I to bez – anestezije. “Već primaš dovoljno morfija”, vele.
No, pokazalo se da operacija i nije baš tako laka, a ni kratka: sat i po reckanja “na suho”! Dok je “operacijica” trajala, za ruku sam grčevito stezao mladu Lizane, zgodnicu sa kojom se baš dobro zezam.

I poslije, u bolničkoj sobi, boli, pa boli. Zato, kad sam njih četvoro ugledao na vratima, odmahnuh rukom i promrmljah da sačekaju petnaestak minuta.

I stvarno, ono najgore je brzo minulo. Pašče sam ja. Na majku Natu, takva i ona bješe. Oboje krhki, k’o paučci, ali se ne damo!

Seka mi iz Sarajeva donijela knjigu Semezdina Mehmedinovića “Me’med, crvena bandana i pahuljica”. No, kako sam tada već uporedo čitao dvije knjige, rekoh mojima da je odnesu kući, da je tamo pročitam. I evo, sad uživam.
No, ne pišem ovo zbog toga, već zbog čudne slučajnosti. I Semova se knjiga, naime, bavi bolešću. Prvo njegovom (srčani udar), a onda njegove Sanje (moždani).

I ne samo to: i ovih dvjestotinjak stranica proznih crtica je koncipirano na sličan način kao ovo moje pisanije. Sa okom za detalj, i vještom rukom koja ih prenosi na papir. Aferim!

Pa evo, kad sam se već toliko rastorokao o Semu, u znak poštovanja, jedna njegova pjesma, prva na koju sam naletio na internetu. Semovo “Sarajevo”:

SARAJEVO

Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče –
sa crtežom utisnutim na šuškavoj hartiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjećanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Što je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom gestom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.

***

Čekajući pravi revalidacijski program, svakog dana sat i po vježbam po “receptu” koji dobivenom još u bolnici.
Upravo završio sa skakanjem i rastezanjem. Grickam i mljackam sjeckanu dinju, pipun, što bi rekla moja baka, i gledam emisiju “Balkanskom ulicom”. Gost: Goran Bregović.

Brega ostario. “Kamufliraju” ga bujna kosa i tamne “lenonke”, ali se vidi da je i starog asa načeo zub vremena.
Bez obzira o čemu razgovaraju, on gleda voditeljicu ravno u oči i smiješi k’o “napušen”. (Što će mi ovo “k’o”, sigurno se pitate?) Pred veliki beogradski koncert “Bijelog dugmeta”, između ostalog veli da mu je uvijek drago pjevati pjesmu “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”. I odmah “vadi” tvrdnjom da ta riječ više ništa ne znači. Čisto, lijepo mu se kotrlja na jeziku, tako nekako veli “naš” Brega.

Još jedna od njegovih bezbrojnih lafina. Jer, ima nas još podosta za koje to nije, niti će ikada biti, samo riječ.
I ti to prokleto dobro znaš, stari manipulatoru!