HAIR I LJEPOTA

Ivo Anić
Autor 10.11.2015. u 11:49

HAIR I LJEPOTA

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti. Ostavi barem jedan most između srca i mene, jer mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Piše: Ivo Anić

U »Mostu na Žepi«, jednoj od najljepših pripovijedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo je, »hair i ljepota«, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi. Takvi su i ljudi, kao mostovi nije ih potreba opisivati, nije ih potreba objašnjavati, ljudi su stvoreni da svojim djelima govore o sebi. Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti, pisao je besmrtni Meša Selimović, nisi ptica ni leptir obalom što leti, kada nema mostova uzalud je čeznuti, uzalud je hteti. Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti. Ostavi barem jedan most između srca i mene, jer mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Oduvijek su u mostovima pisci i pjesnici tražili nesreću, nesreću u tom beznadnom započinjanju da kamenim mostom povežeš obale i ljude i u toj gradnji mostova personoficirali su ljudsku potrebu za pomirenjem, kao što kamen pomiri dvije strane rijeke tako kameni most jednom pomiri ljude, one zavađene što su bacali jedni druge s istog tog mosta s kojeg će jednom ženiti djecu, trgovati i prelaziti s jedne strane na drugu jer ma koliko smo ničiji i ma koliko bili nečiji miraz stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo upravo preko mostova koji su na razmeđi svjetova, na granicama naroda koje u pravilu razdvajaju divlje rijeke, divlje rijeke kao bujice što djecu razdvajaju od majki i obilježava nas sve na ovim prostorima kultura zida, kultura granice, kultura utvrda, ograničavanja i opreza, kultura obrane, kultura predziđa i ta kultura radije sagradi zid nego sagradi most jer preko mostova obično dođu osvajači kako je pisao Andrić u svojoj „Travničkoj kronici“: „Vi vidite da je narod u Bosni podijeljen na tri ili čak četiri vjere, podijeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprijelaznim zidom od Europe, to jest od svijeta i života. /…/ Sumnje nema da će i vaša zemlja jednoga dana ući u europski sklop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasljedno opterećena shvaćanjima, navikama i nagonima kojih nigdje više nema i koji će joj, kao aveti, sprječavati normalan razvitak i stvarati od nje nesuvremeno čudovište i svačiji plijen.

Svačiji plijen o kojem je pisao Andrić tako je u svoju memoriju žrtve brižno utkao zid jer izeđu kultura ne postoji prazan prostor već postoji prostor između zidova, a rijeke imaju čudnu i nepredvidivu navadu da miješaju udaljena iskustva i svojim tokom stvaraju nove identitete, da opuste stamene vodenice i pretvore ih u starine, jer rijeke ne poznaju vrijeme kakvog ga poznaju ljudi i rijekama je bliža kultura mostova nego kultura zidova, rijeke teku svojim ustaljenim tokom dok ne presahnu, mostovi tako ostanu, a zidovi jedini propadnu.

„Ako želiš biti most, moraš biti spreman da po tebi gaze i da te pljuju“, pisao je Miroslav Krleža onima koji se žele prihvatiti zadaće gradnje mostova i onima obeshrabrenima, umornima od slabe vidljivosti svih napora grdnje mostova među ljudima.

“Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini”, pisao je Andrić u „Mostu na Žepi“ ostavljajući graditelja mosta kao čovjeka neke druge prirode i ostavljao ga njegovim tajanstvenim značenjima očima nekih budućih naraštaja koji će u njemu vidjeti samo ljepotu, onu ljepotu u kojoj čovjek ukroti prirodu i oko sebe ali i prirodu u sebi jer čovjek je umjetničko djelo kome nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo je, “hair i lepota”, samo sebe najbolje objašnjava, samo najpotpunije govori o sebi.

I svačiji su mostovi jednaki i korisni i jedino mjesto u kojem se ukrsti toliko ljudskih potreba i istrajniji su od svih drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo, ne služe ničem što se mrzi i poput riječi stvaraju između čovjeka i čovjeka premostivosti jer da bi ispunio svoj amanet most mora biti kao razmetni sin koji se iznova vrati svom očinskom ognjištu da bi mogao iznova od njega otići u svom beskonačnom ponavljanju odlazaka i dolazaka kao zakon koji stoji s jedne na drugu obalu i govori zbogom svijetu, čovjeku i bogu.

I zajedno s mostom čovjek u namjeri da istraje prevaziđe prepreke i prijeđe preko uvrede, zajedno s mostom čovjek zastane pred preprekom i premosti je kao silu nedokučivu koju ukroti u vjerovanju u sebe, u vjerovanju u most. I zato svugdje na svijetu kada naiđete na stamene i šutljive mostove poslušajte što vam govore u šumu rijeke koju krote, poslušajte priču o vječitoj i vječnoj ljudskoj težnji da se povežu, da se izmire i spoje, da odvrate ljude od dijeljenja i od rastanaka.

Sve čim se ovaj naš život kazuje sve teži onoj drugoj obali, obali kojoj se upravlja kao cilju, jer život je prelaz, život je kameni most čiji se krajevi gube u beskonačnost i sav smisao života leži u tom kamenom luku kao dlanu kojeg povezuje palac, dlanu koji leži samo u drugom dlanu, onom dlanu koji kada se spoji postane čvrst stisak, jer čovjek nije most, čovjek je različitost koja se spoji rukovanjem, čovjek je nada s druge strane mosta koja se spoji opraštanjem i čovjek je želja i težnja da se poveže, da se ne dijeli mostovi se odvoje i mostovi se sruše, a ljudi su umjetnička djela cjeloviti takvi kakvi jesu, »hair i ljepota«, sami sebe najbolje objasne, sami najpotpunije govore o sebi, sami se zarate i pomire da bi opet izgradili neki novi most među sobom, most još stariji i još ljepši.

Ivo Anić
Autor 10.11.2015. u 11:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija