HAJDUK I TETA OLGA ŠAMPIONI 1971. GODINE

Vedran Sršen
Autor 18.11.2019. u 16:02

HAJDUK I TETA OLGA ŠAMPIONI 1971. GODINE

Foto: fb.rest.TetaOlga

„Mićune, ajme tebi ako izgubimo. Čuvaj me se dobro čitavog života“, vikao je Dragan Holzer, legendarni kapetan Hajduka držeći za prsa Mićuna Jovanića u poluvremenu utakmice protiv Partizana, na ispunjenom Stadionu JNA u Beogradu 20.6.1971. godine. Ta je utakmica gotovo odlučivala o nogometnom prvaku Jugoslavije, a nakom prvog poluvremena Partizan je vodio sa 3-0. U drugom poluvremenu Mićun Jovanić je odigrao najbolje poluvrijeme svoje karijere, pa je Hajduk preokrenuo rezultat, pobjedio sa 4-3 i postao šampion. Dragan Holzer, koji je u Hajduk stigao u ljeto 1967. godine iz niškog Radničkog, će kasnije izjaviti da mu je to najbolje obavljeni kapetanski zadatak.

Te je godine Hajduk imao i najboljeg strijelca lige. Bio je to Petar Nadoveza sa 20 pogodaka, tako da su djeca, mularija po splitskim ulicama slavila Hajduka i pjevala

„U Hajduka igra veza, to je Pero Nadoveza“.

Pored Dragana Holzera, Mićuna Jovanića i Pere Nadoveze, najzaslužniji za titulu Hajduka te 1971. godine su bili – Vilson Đoni, Ivan Buljan, Luka Peruzović, Jurica Jerković, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Slaviša Žungul, Zlatko Vujević, Brane Oblak, Ivan Katalinić …..

Tih šezdesetih godina kada je Holzer došao u Split i postao stup obrane i lider tima koji će kasnije sedamdesetih godina potpuno zavladati jugoslavenskom nogometnom scenom. Te šezdesete bile su isto tako prekretnica u ekonomskom razvoju Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije. Napredovalo se stopama rasta BDP od 10% do 15% godišnje među najvišim stopama rasta u svijetu. Gradi se Jadranska magistrala, dižu se hoteli, ulaže se u znanje, otvaraju se fakulteti, školovanje je besplatno i svima dostupno, grade se stanovi, otvaraju se nova radna mjesta, zajednica je puna optimizma. Svatko s pravom očekuje i zna – iduće godine će biti bolje, više i uspješnije nego prethodne. Koliko li je sve to suprotno od današnje otužnosti i bezidejnosti. Privrednom reformom iz 1965. godine u socijalističku privredu se ugrađuju tržišna načela, principi ponude i potražnje, javlja se konkurencija i privatna incijativa, a što sve skupa pogoduje i stvara plodno tlo pluralizmu ideja.

Jedna od takvih ideja realizira se na magistrali nedaleko od Rogotina, otvara se Restoran. Ljudi su se u čudu gledali – Restoran na pustom mjestu, na osami, to ne može dobro završiti takvi se objekti grade u naseljenim mjestima, govorilo se. No, teta Olga i njen suprug Josip su znali što hoće, bili su preiskusni u ugostiteljstvu i priliku koja se ukazala poduzetnim ljudima nisu htjeli propustiti. Znali su da mogu i sve svoje kulinarsko umijeće ugradili su u Restoran Teta Olga koji je otvoren 1968. godine, na tradicionalnoj domaćoj kuhinji, kruhu ispod peke, ribi i jegulji, te naravno Neretvanskom brudetu, onom malo paprenjem. Ljubaznost i kulinarsko umijeće, susretljivost i strpljivost, dobra riječ za svakog gosta, radišnost i marljivost, te mirisi iz njene kuhinje su se daleko „čuli“, te je uskoro cijeli kraj pričao o Teti Olgi. Tko je jednom svratio, opet se i ponovno Teti Olgi vraćao.

No, da bi bio brži, veči i jači od drugih, morao si pored toga osnovnoga, a što su imali i mnogi drugi, imati još nešto što bi te činilo prepoznatljivim.

To nešto što je Tetu Olgu učinilo brandom je bio spoj sporta i ugostiteljstva, jedan od prvih prakticiranih po kapitalističkom modelu u socijalističkoj privredi Jugoslavije, marketing koji je povezavši Tetu Olgu sa Hajdukom gurnuo taj Restoran među najpoznatije u tadašnjoj državi. Tu ideju je lansirao Ante Glamuzina u to vrijeme student Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, a danas umirovljeni profesor. Teta Olga i Hajduk kao da su zajedno rasli od kraja šezdesetih, da bi 1971. godine postali Šampioni. Sa tako izgrađenim brandom Tete Olge po uspješnosti propagande u socijalističkom razdoblju, može se mjeriti jedino čuvena reklama za Pipi na kojoj Ana Sasso izranja iz vode sa svim svojim atributima koji su je i doveli do titule Miss Jugoslavije.

Uvijek kada je Hajduk igrao u Splitu na Placu kraj stare Gradske plinare, preko razglasa prije utakmice navijače „bilih“ pozdravljala je Teta Olga zaželjevši uspjeh Hajduku. Isto tako, kada je Hajduk igrao u Mostaru, Sarajevu, Zenici ili Tuzli, Nikšiću i Podgorici, znalo se – ručak i večera su u Teta Olge. A u Teta Olge je Žuti iz Rogotina uvijek vrtio dva janca za Hajduka. „Svi su mogli birati“, kaže Žuti, „ali se jedno znalo – glava čeka Frfu Mužinića“.

Dražen Mužinić Frfa sa Hajdukom je bio 4 puta prvak, osvojio 5 kupova a za reprezentaciju odigrao 32 utakmice. Bio je poznat kao požrtvovan igrač kaji se davao u svakoj utakmici, bila ona prvenstvena ili prijateljska.

„Ja se nikada nisam naboja na zvizdu na dresu a igra sam puno utakmica. Časno sam nosio Hajdukov dres i nisam se sramija igrat za Hajduka“, kaže Frfa.

Restoran Teta Olga i danas 52 godine od otvaranja posluje i privlači goste. Ako i nema teta Olge, njen duh je i dalje prisutan. „Uživali smo u savršenom brudetu od žaba i jegulje. Dolazimo ponovo. Sve je bilo zaista lepo i ukusno“, zapisao je jedan od gostiju.

Samo Hajduk i Teta Olga žive vječno!

Vedran Sršen
Autor 18.11.2019. u 16:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija