Hamdo Čamo: Polukolonijalni status Bosne i Hercegovine

tačno.net
Autor 18.10.2015. u 12:40

Izdvajamo

  • Četiri godine rata (1991-1995), a potom i nakon rata, suverena država Bosna i Hercegovina postaje poligon pravnih spekulacija, politikantskih želja i laboratorija svjetske diplomatije u čijem sterilnom okruženju pokusnih epruveta mnoge strane na tuđi račun uživaju u zadovoljavaju svojih bolesnih političkih apetita. Političkom čarolijom u epruveti svjetske politike stvoren je Dejtonski sporazum.

Povezani članci

Hamdo Čamo: Polukolonijalni status Bosne i Hercegovine

Foto: nkp

Od jedinstvene Bosne i Hercegovine, prepoznatljive po novcu, zastavi, granicama, himni, ustavnom uređenju, zahvaljujući politici međunarodne zajednice, iza koje stoje konkretna imena država, vlada i predsjednika, danas je tek oronula državna sjena, sastavljena od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko, koje bije glas o ponovnom masovnom odlasku i napuštanju građana, kao da ono, potaknuto agresijom i genocidom devedesetih godina prošlog stoljeća – u kojem je napaćenu, razorenu i opljačkanu zemlju napustilo milion i po stanovnika – nije bilo dovoljno.  

Piše: Hamdo Čamo

Malo se govori o slavnoj prošlosti Bosne koja je uglavnom prožeta stalnom borbom za opstanak, upravo u ona vremena kada je to na evropskom tlu bilo opredijeljenje skoro svake tadašnje evropske države. Malo se govori o historijskoj prošlosti i tome da su zabilježena i dobra vremena koja su ostala u sjećanju naroda i koja se pominju do današnjih dana, od vladavine bana Borića, Kulina bana, posebno vrijeme vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića, kada je uz pomoć mudre državne politike i diplomatije, ali i pogodnih prilika i okolnosti, Bosna doživjela najveći politički i teritorijalni procvat. Proučavanja historije davnih bosanskih predaka ukazuju na činjenice njihove bezgranične državničke odanosti, oprijedeljenosti i mudrosti.

Uznapredovali privredni i društveni razvoj, dinastički i vjerski izraz (Crkva bosanska; koja ima malo ili ništa zajedničkog sa Pravoslavnom ili Katoličkom Crkvom svog vremena postojanja, zbog čega biva proklinjana, zabranjivana, žestoko proganjana i silom sankcionisana; op.a. H.Č.), omogućavaju vanjskopolitički ekskluzivizam. Globalna feudalna hijerarhija jugoistoka Evrope dobija još jednog seniora. Bosna 1377. g. postaje kraljevina („kralj Srbljem, Bosni, Primorjem i Zapadnim stranama“).[1]

Ono što će uslijediti dolaskom i širenjem Osmanskog Carstva na Balkanu, time u Bosni i šire, postaće kamen spoticanja, međusobnog optuživanja i teret koji će uveliko uticati ne samo na unutrašnje, već i na međudržavne odnose. Optužbe neće prestati do današnjih dana. Malo koja država među njima će posegnuti za činjenicom, da je najvećim dijelom upravo njihova vlastela, kao i predstavnici crkvene hijerarhije vjekovima bila sastavni dio upravnog sistema Carstva koje ih je pokorilo i prilagodilo svom sistemu vladavine, koja teško da bi bez njih mogla funkcionisati onako, kako je funkcionisala tokom punih pet stotina godina. Stanje se nije mijenjalo u vremenima dolaska svakog novog režima. Za Bosnu je umjesto slobode i nezavisnosti stanje bilo uvijek isto: haotično prije i poslije – odlaskom jednih i dolaskom drugih. Uveliko se zaboravilo vrijeme kada su se bosanicom pisali čak i turski tekstovi[2] i daleko prije drugih jezika na Balkanu izlazili rječnici na bosanskom jeziku, da bi se i danas besramno i u kontinuitetu (u vrijeme interneta) nijekalo postojanje bosanskog jezika. Nijekanje postojanja bosanskog jezika, pored tolikog broja kamenih stećaka punih bosančice uzaludan je proces, ma koliko se mnogi trudili da unište pisane i kamene spomenike bosanske kulture i njene historijske postojanosti u Evropi i na Balkanu. Proces nijekanja jezika, uzaludan je proces nijekanja postojanosti starosjedilaca BiH.

Aneksijom i dolaskom Austorugarske vlasti, Bosna i Hercegovina je nakon pristanka sultana Osmanskog Carstva, potvrđenog Berlinskim kongresom 1875.g., postala još jedna u nizu kolonija u koju će ulagati radi vlastita dobra i razvoja; u kojoj će se provoditi carska kolonijalna politika uređenja jezika, pisma, vojnog i nacionalnog uređenja, pa sve do eksploatacije zemlje pod krinkom njenog razvoja.

Krajem Prvog svjetskog rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Bosna i Hercegovina, izmanipulisana u vremenu svoje postojanosti ulazi u sastav države u kojoj je nema ni imenom. Stvaranjem Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, Bosna i Hercegovina bitiše paralizovana kao nijemi svjedok zbivanja u kojima se provode nezakonite podjele, raseljavanja, agrarne reforme, oduzimanja zemlje i naseljavanja vojnika koji nadiru sa Solunskog fronta. U takvim uslovima, nakon svih političkih promjena, po koji put dolazi do pomjeranja naroda Bosne i Hercegovine, koje će trajati do nasilne smrti Mehmeda Spahe u Beogradu i izbijanja Drugog svjetskog rata, u kojem će Bosna i Hercegovina postati sastavni dio SFR Jugoslavije i u avnojevski priznatim granicama nastaviti svoj tisućljetni državni put i kontinuitet.

Razdruživanjem bivše Jugoslavije, svaka njena republika postaje punopravna članica međunarodne zajednice[3], što je u svijetu shvaćeno kao izraz prava naroda na samoopredjeljenje, naravno, u granicama međunarodno pravne prepoznatljivosti. Nekoliko godina kasnije isto to čini i autonomna pokrajina Kosovo.[4] Za razliku od drugih bivših republika, Republika Bosna i Hercegovina, čija će se državna zastava s ljiljanima zavioriti (22. maja 1992.) pred Skupštinom UN u čast 177. članice, njena sudbina će ubrzo krenuti drugim tokom. Zbog jakog političkog lobija starih historijskih protivnika, stanje pred sklapanje Dejtonskog sporazuma poprimiće sličnu sliku kao i u predvečerje Berlinskog Kongresa 1875., povodom pokretanja „rješenja bosanskoghercegovačkog pitanja“. Čini se, stanje se na političkoj sceni nimalo nije promijenilo, samo što su na scenu stupili drugi akteri. Iako je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od najmanje dvije susjedne države, zemlje međunarodne zajednice uvijek spremne da sebe predstave u svjetlu demokratske dominacije – i ovoga puta će se pozvati na svoj ugled, pogaziti svoju riječ i staviti nečitke potpise kojim se parafiraju obaveze spram međunarodnog prava. Umjesto obaveze i dužnosti pomoći, zemlje međunarodne zajednice uvode embargo zemlji na koju su u klasičnoj agresiji organizovano nasrnuli dijelovi oružanih snaga krnje Jugosalvije, Srbije i Crne Gore. [5]

„SDS na paljanskoj Skupštini, polovinom 1992. godine, odluke ZAVNOBiH-a i samog AVNOJ-a proglašavaju ništavnim. Rezultat je bio bezakonje, anarhija, vandalizam i svi oblici terora, gotovo nezapamćenog u modernoj povijesti (konc-logori, progoni, masovna ubistva, paljenje, protjerivanje, ponižavanje, i svi oblici zločina genocida)“. [6]

Šta se događalo prve godine agresije na R BiH, poslije uvedenog embarga i okruženja iste sa više strana, (Samo se Sarajevo našlo pod trostrukom opsadom: bosanski Srbi-UN-bosanski Hrvati), postaje jasno kada je Specijalni izvještač UN Tadeuš Mazovjetski boravio u Banjaluci radi utvrđivanje istine o koncentracionim logorima za muslimane u BiH. Dan prije nego je od zapaljivih granata počela da gori Vijećnica u Sarajevu, nije mu dozvoljena posjeta logoru “Manjača”, jer nije dobio saglasnost vladajućih struktura Republike Srpske, niti odobrenje Glavnog štaba Srpske vojske. Današnja suđenja za ratne zločine upravo otkrivaju razloge zbog kojih saglasnost za posjetu logorima nije bila odobrena.

Četiri godine rata (1991-1995), a potom i nakon rata, suverena država Bosna i Hercegovina postaje poligon pravnih spekulacija, politikantskih želja i laboratorija svjetske diplomatije u čijem sterilnom okruženju pokusnih epruveta mnoge strane na tuđi račun uživaju u zadovoljavaju svojih bolesnih političkih apetita. Političkom čarolijom u epruveti svjetske politike stvoren je Dejtonski sporazum. [7]

Nakon četiri godine rata, voljom međunarodne zajednice od međunarodno priznate, nezavisne i suverene države Republike Bosne i Hercegovine stvorena je nova patronat država; država sa polukolonijalnim statusom na čelu koje će stajati visoki predstavnik, jedini i konačni autoritet u tumačenju civilnih aspekata nametnutog Mirovnog sporazuma (Dejtonskog ustava), nakon ukidanja legalnog Ustav R BiH, donešenog demokratskim putem na referendumu naroda.

I ovoga puta, kao i svih prijašnjih, kada se pokrenu pitanja rješenja političkih apetita, uslijedila je već poznata igra nevinih uloga iza kojih stoji proračunata računica zaštite vlastitih interesa. Bosna i Hercegovina ne samo da nije tokom ratnih godina postala mjesto kriminala, trgovne ljudi, organa, droge, naoružanja, ona je i nakon rata zadržala status korumpirane zemlje u kojoj je Dejtonski sporazum donio stanje ni rata ni mira, funkcionalnu državu pretvorio u nefunkcionalnu, a privatizacijskom pretvorbom društvene imovine, Bosna i Hercegovina je dovedena na nivo feudalnih gazdinstava. Na kraju, pseudodemokratske odluke Dejtonskog sporazuma uz humana preseljenja, Bosni i Hercegovini donose konačan status feudalne države.

Kuda vode putevi globalizacije i neoliberalizma, nije teško shvatiti pogleda li se put zaduženja: SFRJ je 1988. godine dugovala 13,5 milijardi dolara, a zemlje nasljednice su 2010. godine dugovale 184 milijarde dolara. [8] Tendencija u porastu.

Od jedinstvene Bosne i Hercegovine, prepoznatljive po novcu, zastavi, granicama, himni, ustavnom uređenju, zahvaljujući politici međunarodne zajednice, iza koje stoje konkretna imena država, vlada i predsjednika, danas je tek oronula državna sjena, sastavljena od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko, koje bije glas o ponovnom masovnom odlasku i napuštanju građana, kao da ono, potaknuto agresijom i genocidom devedesetih godina prošlog stoljeća – u kojem je napaćenu, razorenu i opljačkanu zemlju napustilo milion i po stanovnika – nije bilo dovoljno.

Ono što je za Evropu bila Amerika, Australija i Afrika, u svijetu međusobnih odnosa kolonijalnog preživljavanja, danas su to postale države susjedi jedne drugima, udružene u vojne, državno-političke ili ekonomsko-bankarske blokove i asocijacije.

Uvijek kada se „rješavalo bosansko pitanje“ nestajao bi pokoji dio njenog teritorija u potajno čudnoj političkoj tišini, kako onda, kada je Bosni i Hercegovini oduziman pokoji dio morske obale, pokoji otok, grad poput Herceg Novog ili čak cijeli Sandžak, tako i danas, kada joj je – bez riječi visokih predstavnika, bh. političara i šireg otpora bh. javnosti – javno oduzeta Sutorina, besramno i u ime dobrosusjedskih odnosa – prijedinjena kao sastavni dio Crne Gore. Politička i vjerska elita, ali i narod Bosne i Hercegovine su čini se navikli i posve oguglali na historijske mijene, ćudi i volje zemalja svijeta, napose volju, ćudi i mijene svoje stare političke znanice, Evrope.

Iako deklarisana kao punopravna članica međunarodne zajednice, Bosna i Hercegovina kao ‘patronat-država’ – država ograničenih ovlasti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta – koja se nalazi na tlu Evrope i koja čini Evropu, i dvadeset godina nakon završetka agresije i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, još uvijek nije članica Evropske Unije. To je tek jedna u nizu relevantnih političkih, ali i historijskih činjeničnih stvarnosti koje govore o stanju, zaslugama i uspjesima današnjice.

[1] Povijesni Atlas Bosne i Hercegovine sa geografskim kartama, Sarajevo 2002, str. 18.

[2] Ćiro Truhelka, Nekoliko mlađih pisama bosanske gospode pisane bosanicom, Glasnik Zemaljskog muzeja za BiH, 1914. g, 26 knjiga 1.

[3] 24.6. 1991. Slovenija i Hrvatska jednostrano proglašavaju nezavisnost; 27.4. 1992. Srbija i Crna Gora – preostale članice tzv. krnje Jugoslavije proglasile novu državu pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija.

[4] 17.02.2008. Skupština Kosova jednostrano usvaja Deklaraciju o nezavisnosti.

[5] Po savjetu Europske ekonomske zajednice 28.2 i 1.3. 1992. u R BiH se provodi referendum o nezavisnosti. Proglašenjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine 5/6.4. 1992. (službeno proglašenje dan poslije. Savjet ministara EZ na zasjedanju 6.4.1992. u Luksemburgu jednoglasno usvojio Deklaraciju kojom je priznata nezavisnost Bosne i Hercegovine.), ostaci JA, tada već oružane snage krnje Jugoslavije (koja postaje Savezna Republika Jugoslavije 27.4.1992), sa paravojnim jedinicama počinju otvorenu agresiju.

[6] Neobjavljeni tekst BiH Nijaza Durakovića: Posljednje slovo za Bosnu. Tekst koji je autor trebao prezentirati uoči 1. marta, Dana nezavisnosti BiH, na Međunarodnoj naučnoj konferenciji pod nazivom „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992.-1995.

[7] Dejtonski sporazum (Dejtonski mirovni sporazum ili Dejton), pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo Rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili predsjednik Presjedništva R BiH Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora. (Slobodna enciklopedija).

[8] Prema statistici iz filma «Težina lanaca».

tačno.net
Autor 18.10.2015. u 12:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija