Hana Ćurak: Epizode o pomirenju

Hana Ćurak
Autor 28.11.2018. u 09:19

Hana Ćurak: Epizode o pomirenju

Prva

Već više od dvije sedmice moj dan izgleda ovako: čučim pred bibliotekom, buljim u podzemnoj, griješim u banalnostima na poslu, a pored mene prolazi novembar i ja na temu pomirenja i suočavanja s prošlošću ne znam postaviti nijedno pitanje, kamoli započeti odgovor. Je li jednostavno oprostiti? Je li za oprost potrebna pozicija žrtve i pozicija počinitelja? Da li je kolektivni oprost, i s druge strane, kolektivno suočavanje sa prošlošću, uopće moguće? Kako nije, ako se, recimo, dvoje ljudi nekako tako lako mogu pomiriti? Je li se oni stvarno pomire, ili je u konačnici pomirenje moguće dobiti samo u zauzvrat za neophodnu praktičnost? Zar to nije tužno? Zašto više novinara u našoj zemlji ne vodi intervjue kao što ih vodi Tim Sebastijan? Je li suočavanje sa prošlošću kada ribamo latinične i ćirilićne saobraćajne znakove? Je li suočavanje sa prošlošću kada tvrdimo da moramo više diskutovati a onda ne diskutujemo? Je li pomirenju mogu doprinijeti svakako dobra i vrijedna djeca i budući lideri na radionicama za mlade? Krije li se pomirenje možda negdje drugo? Može li se onda uopće doći do njega? Kako sam ja doprinijela suočavanju sa prošlošću? Doprinosim li mu unutar neke nacije ili države ili samo kao osoba? Doprinosim li mu uopšte, u ovom gradu? Ako ja opraštam, a meni neko ne, šta sam ja u tom odnosu? Je li možda oprost samo pitanje moći? Imaju li ova pitanja više veze sa temom pomirenja i suočavanja s prošlošću, ili citiram treću sezonu serije Seks i grad?

Zarobljena između literature o historiji moje domovine, udžbenika o teorijama ličnosti i fragmenata visoko stilizirane serije kojoj se generacije u neznanju egzistencijalistički orjentiranih žena obraćaju u trenucima kada ništa drugo nema smisla, osjetila sam se, pretpostavit ćete, kao Keri Bredšo. I couldn’t help but wonder, ima li išta seksi u suočavanju sa prošlošću? Poučena iskustvom i daleko od doma, nisam se usudila postaviti ni to pitanje.

Druga

U Njemačkoj su prije nekoliko dana objavljeni rezultati upitnika koji je nastavak od 2002. do 2014. provođenog istraživanja “Bijeg u autoritarno: ekstremno desničarske dinamike usred društva”[1], profesora Olivera Deckera i Elmara Brählera sa Univerziteta u Lajpcigu. Studija, i upitnik, su se fokusirali na istraživanje dimenzija anti-demokratskih stavova u njemačkom društvu. Ispitanici su, između ostalog, testirani pitanjima koja upućuju na to koliku količinu šovinizma, neprijateljstva prema strancima, antisemitizma, socijal-darvinizma, opravdavanja nacional-socijalizma i odobravanja diktatorskog režima oni kroz svoje odgovore demonstriraju. Na skali od jedan do pet, ispitanici su izražavali svoje neslaganje ili slaganje sa tvrdnjama poput, “I danas je utjecaj Jevreja u našoj zajednici prejak”, “Postoje vrijedni i bezvrijedni ljudski životi”, “Njemačkoj treba jedan jak führer”, “Čovjek se osjeća kao stranac u svojoj zemlji kada Muslimani počnu dolaziti”,  i slično. Od 2014. do 2018., broj ispitanika koji se slaže sa posljednjom izjavom porastao je sa zapanjujućih 45 posto na deprimirajućih 55 posto. Visoke vrijednosti nijemci su dostizali u svim dimenzijama ovog istraživanja, a profesori posebno ističu korespondiranje ličnosti sa odabirom političke stranke. Od skupine osoba koje su se izjasnile sa najviše autoritarne vrijednosti, većina ih se opredijelila za partiju Alternative für Deutschland. Društveni status i klasa, suprotno popularnom mišljenju, nisu imale značajnu vezu sa odabirom partije. Količina šovinizma, neprijateljstva prema strancima, i već pobrojanim disciplinama, s druge strane, iznimno je korespondirala sa odabirom AfDa kao poliitčke opcije.[2] Međutim, nije se za zavarati da autoritarne vrijednosti postoje samo na desnom političkom spektru – Adornova[3] vizualizacija osobe koja se od pasa na gore klanja autoritetu, a od pasa na dole čizmom gazi slabijeg, svakodnevna je slika osobe koja se da prepoznati i među našim prijateljima, porodicom i drugim članovima društva koji možda uopće nužno i ne glasaju.

Koncept autoritarne ličnosti konstruisan je prije nešto više od pola stoljeća, a razvio ga je Theodor Adorno, visoko obrazovana izbjeglica iz Njemačke u Ameriku i potom nazad, uz pomoć svojih kolega sličnih sudbina.[4] Model je danas opće mjesto, ali je operacionalizacijom u različitim društvenim kontekstima, pa tako i post-jugoslovenskom, postao vrijedan indikator količine anti-demokratskih vrijednosti u nekoj zajednici. Slično istraživanje lajpciškoj studiji; doduše, uvijek na malim uzorcima i sa neuporedivo više limitiranom metodologijom, u Bosni i Hercegovini urađeno je u nekoliko navrata. Posljednje takvo je, u suradnji sa profesorima psihologije sa Univerziteta u Banja Luci, finansirala njemačka fondacija Friedrich Ebert. “Glavni faktori odgovorni za razvoj autoritarnog sindroma kod pojedinca su sadržani u hladnoj vaspitnoj klimi i rigidnoj metodologiji vaspitanja djece u porodici. Iako je ova studija pobudila ogroman interes i podstakla veliki broj razmatranja autoritarnosti, jedan od njenih osnovnih postulata je ostao više nego zanemaren…. Cherry i Byrne (1977) i Todosijević (1996), iznose mišljenje da zanemarivanjem osnovnog konteksta u okviru kojeg se uspostavlja autoritarna struktura ličnosti gubimo mogućnost da ostvarimo i praktičnu dobit od istraživanja autoritarnosti.”[5] – korektno je sumiran Adornov model i njegov razvoj u ovoj publikaciji.

Ovo ljeto, Berlin i ostatak zemlje krasili su propagandni posteri partije AfD koji su im, između ostalog, pomogli da dospiju u sam Bundestag: fotografija stomaka trudnice preko koje piše “Deutsche? Machen wir selbst[6] i plejada već klasičnih ksenofobnih ispada koji su u Evropi prije par godina bili skoro pa nezamislivi. AfD ne prestaje postojati, a demokrate su i dalje prestravljene od toga kako se ophoditi prema ovoj Rozemarinoj bebi.

I zaista, kako se ophoditi prema njoj? U novembru 2018. to ne samo da ne znaju demokrate; to, navodno, ne zna ni sama Alternative für Deutschland. Ovih dana, aktivnosti i izjave naših vršnjaka (mladim se u političkom kontekstu Njemačke smatraju osobe od 14 do 35 godina) koji su članovi podmlatka AfD-a, organizacije Junge Alternative, proglašene su “odvratnim” čak i od samog vrha partije AfD. AfD želi da se ogradi od Junge Alternative, jer, kako kažu, neki od članova demonstriraju groteskno nehumane stavove kroz rasističke ispade i pozive na linč i nasilje nad drugim i drugačijim. Protiv podmlatka AfDa tako je u više od šest njemačkih pokrajina pokrenut postupak zbog pokušaja narušavanja Ustava države Njemačke. A, gle čuda – neki od članova su također članovi tzv. Identitäre Bewegung, ekstremističkog pokreta koji je u Njemačkoj, u međuvremenu, većinom zabranjen. “U Berlinu se traga za Jannikom B., članom Junge Alternative, koji je u bijegu: sumnjiči se da je udario policajca ispred Ministarstva pravde tokom neuspješne akcije Identitäre Bewegung…kod jednog od članova iz pokrajine Niedersachsen pronađena je poruka u kojoj kaže da bi eksperimente na životinjama mogli zamijeniti eksperimentima na izbjeglicama” – piše njemački Zeit[7], a Alternative für Deutschland nastavlja da okuplja osobe koje šokiraju izjavama i uspješno, sa svojim kolegama diljem Evrope, nastavlja da postoji unutar demokratskih institucija.

U istom se ovom društvu održava Miss Kotti, izbor za drag queen missicu Berlina. Moji sugrađani okupani su šljokicama i srećom što svoje osobne drame i oproste ne moraju sakrivati kao da čine nešto protuzakonito i prljavo. Divim se demokratskoj kulturi i Ustavu države Njemačke: sposobnost da se apstraktno racionalizira i diferencira kroz institucije i da se kultura dijaloga njeguje kao početak i kraj svake društvene problematike bilo bi, u najmanju ruku, ohrabrujuće vidjeti kod kuće.

 Treća

Kino na Potsdamer Platzu puno je mojih sugrađana. U filmu Muškarci ne plaču Alena Drljevića jedina mlada osoba je lik kojeg glumi Boris Ler. Je li Jasmin mlad? Jasmin ima najdječačkije lice. Jedino se njemu da igrati košarke. Nekada zapali. Muškarci se vole igrati, to je tako nježno predstavljeno. Scene kretnje i igre jedine su, i zloćudno lažne, pauze od beskrajno teške emocije ovog filma. Kao kada plačeš pa se zabuljiš u neku tačku pa prestaneš plakati, pa nastaviš. Jasmin je najrazigraniji i najpokretniji od svih likova – ta on Emiru Hadžihafizbegoviću (u filmu, Merimu, op.a.) pankerski ukrade neku amajliju u koju se ovaj kune i baci negdje u ponore Jahorine. Jasmin nije htio na liniju, i ljut je na sve, ali njegova ljutnja nije usmjerena na nacije. Jasmin je prošao, kako kaže, “neku bezveze obuku” i bio je previše mlad i prekratko na frontu, a možda i naprosto takav lik, da bi ga se išta nacionalno dojmilo. Ne učestvuje u društvu ni na koji način. Ali Jasmin, htio-ne htio, a i hoće i neće, pokreće sve društvene dinamike u filmu i svaku zajedničku aktivnost zavađenih pripadnika različitih armija koji su sada tu, na terapiji. Jasmin je nepokretan. Nakon fronta ostao je u kolicima. Ja sa Jasminom nemam ništa zajedničko, ali kada bi me neko pitao da kažem ko je to the voice of our generation, između Keri Bredšo i Jasmina ipak bih izabrala njega. Zar to nisu već demode, stariji glasovi, zapitat će se oni koji još uvijek prate ovu blesavu misao. Teme pomirenja i suočavanja sa prošlošću su vječne, odgovorit ću nemudro.

Četvrta

Negdje u Berlinu u devet i trideset ujutru jednog novembarskog utorka, iz nepreglednog reda božićnih aparata za hvatanje plišanih igračaka trešti operska verzija pjesme Pčelica Maja na njemačkom jeziku praćena zvukom zvončića. Prstima letim preko smartphone vijesti za taj dan. Opinion: Maybe They’re Just Bad People. Not all Trump support is ideological, najčitaniji je tekst u New York Timesu[8] tog jutra. Je li! – mrmljam sebi u bradu i kao Keri poskakujem preko neke povraćotine u gradu koji volim istom lakoćom kao ona Njujork. Ni u jednom trenutku nisam pomislila na aferu zastava u Predsjedništvu – moji prijatelji i ja postojimo paralelno sa našom državom, umorni od ali još uvijek tvrdoglavi u pokušaju da svoj mir pomirimo sa just bad people koji su, i u Njemačkoj i u Americi i u Bosni i Hercegovini, svoje zlo uspjeli upakovati u uspješne političke platforme.

[1] Studiju sufinansirao Heinrich Böll Stiftung. Dostupna na linku: https://www.boell.de/leipziger-autoritarismus-studie?dimension1=ds_leipziger_studie

[2] Svi rezultati prevedeni, sumirani i parafrazirani iz studije.

[3] Adorno, Theodor et al. The Authoritarian Personality. Harper and Brothers, 1950. Dostupno na https://onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book//lookupid?key=olbp39268

[4] Jeffries, Stuart. Grand Hotel Abyss. Verso, 2017.

[5] Čekrlija, Đorđe et al. Ličnost i društvo III: Autoritarna ličnost i društvo. FES BIH, 2017. Dostupno na https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/13989.pdf

[6] “Nijemci? Napravit ćemo ih sami.” op.a.

[7] Dostupno na https://www.zeit.de/politik/deutschland/2018-11/junge-alternative-afd-jugend-identitaere-bewegung

[8] Dostupno na https://www.nytimes.com/2018/11/26/opinion/trump-supporters-bill-white-bryan-eure.html

Hana Ćurak
Autor 28.11.2018. u 09:19