Hana Ćurak: Novogodišnja recitacija

Hana  Čurak
Autor 5.12.2019. u 08:22

Hana Ćurak: Novogodišnja recitacija

Ako hegemoniju vidimo kao potrebu subjekta da se dokaže, a antagonizam mehanizam kojim to postiže, onda je političko atmosfera u kojoj se trudimo kroz borbu za svoju stvar izgurati svoje, a politika alat kojim to činimo.

Piše: Hana Ćurak

Naivnih ogleda o Dejtonskom mirovnom sporazumu međunarodnoj historiji ne nedostaje – ni naivnih, ni mudrih, tako da je prava šteta što su moju prazničnu literarnu priredbu već obilježile riječi naivan, ogled, o, Dejtonskom mirovnom sporazumu. No! Praznično vrijeme, vrijeme priredbe, je ono u kojem je naivnost dopuštena, ogledi se privode kraju, a Dejtonski mirovni sporazum već haman i tri hefte gazi svoju dvadeset i petu godinu.

Praznično vrijeme nije vrijeme za uvod u politički model belgijske filozofkinje Chantal Mouffe po kojem je svaki poredak privremena i prekarna artikulacija kontingentnih političkih praksi. (čitaj: stvari koje su se desile, a mogle su i da ne.) Takav generaliziran uvod, takvo slavlje intelektualizma i prizivanje Martina Heideggera najnaivnijim a stoga i najglasnijim od nas oglednika u ovo praznično doba može poslužiti i za izigravanje potentne sistemske paščdi i za lijepu uvertiru u ostatak kratkoročnog recitatorskog prazničnog programa, stoga njegovo dovođenje pod reflektore prestaje – sada. Na moju sreću i po dosadašnjoj praksi, generalizirani uvodi su jedini put do srži.

U srži ovog ogleda ne nalazi se Dejtonski mirovni sporazum, već simultano lutanje po satelitskim snimcima oko američke baze Wright-Patterson u potrazi za poezijom. Sa žutim Google Maps čikcem uđem u Ohio, prošetamo ulicama, skrenemo četiri puta lijevo, gledamo u žičanu Air Force ogradu i mrljice iza nje, hodamo po asfaltu gore-dole, virnemo u plavi auto uhvaćen u vječnom trenutku, i od poezije dobijam samo jednako loš asfalt i neobičnu raskrsnicu kao u Aerodromskom naselju Sarajevo. Tu stanemo, žuti čikac i ja, ispušimo po cigaru u tišini, on je baci, ugasi, kaže, vidiš ti to jarane, zazove Chantal Mouffe i ostavi nas same da čučimo na trotoaru malo van Dejtona u saveznoj državi Ohajo.

Kako se demokratska politika treba nositi sa konfliktom? – jedno je od pitanja na koje ova profesorica ima vrlo konkretan odgovor. Prvo, treba razumjeti da svaki subjekt demokratije u sebi sadrži dva faktora koja su uvijek tu: prvi, hegemonija; i drugi, antagonizam. Ukratko, Chantal hegemoniju opisuje kao artikulaciju nekog uspostavljenog poretka te posljedično označivanje institucija koje su utemeljene u tom poretku. Hegemoniju možemo, zarad ove priredbe, promatrati kao potrebu nekog subjekta da se dokaže. Antagonizam je, po njenom viđenju, neizbježno stanje stvari u borbi za hegemoniju; ako je hegemonija potreba da se subjekt dokaže, onda je antagonizam mehanizam kojim se to postiže. Taj mehanizam sastoji se od dvije dimenzije, politike i političkog, dvije dimenzije koje ni u kom slučaju nisu iste. Političko je dimenzija antagonizma koja je promjenjiva, ali bez koje nijedno društvo ne postoji – to su generalne dinamike u društvu između njegovih različitih pripadnika na svim nivoima; a politika je „set praksi, diskursa i institucija kojima je cilj osnovati i održati određeni poredak te organizirati ljudski suživot unutar uvjeta koji uvijek sadrže potencijal za konflikt jer na njih utječe dimenzija političkog“. Dakle, ako hegemoniju vidimo kao potrebu subjekta da se dokaže, a antagonizam mehanizam kojim to postiže, onda je političko atmosfera u kojoj se trudimo kroz borbu za svoju stvar izgurati svoje, a politika alat kojim to činimo. Kada naši lokalni pokušali populisti zazivaju, na primjer, „političko Sarajevo“, oni svojim jezikom afirmiraju svoju odbojnost prema Sarajevu kao simbolu subjekta koji učestvuje u antagonističkim društvenim dinamikama, što je u demokratiji koja počiva na takvim dinamikama zapravo neupitno i očekivano. Tako je konstrukcija postdejtonskog linga prepuštena bizarnoj afirmaciji postdejtonskog antagonizma kao da se on ne podrazumijeva, čime se simbolički izjednačavaju svi subjekti koje „političko Sarajevo“ predstavlja – iako se može učiniti da je primarna namjera konstrukcije „političko Sarajevo“ pokušaj ovladavanja cijelim jednim političkim prostorom kroz naglašavanje lica i imena koja ga predstavljaju. Dakle, moj prijedlog amaterskim populistima bio bi da prefiks „političko“ zamijene sa „–ska politika“, pa da imamo „mostarska politika, sarajevska politika, zagrebačka politika“ – čime bi sami sebe udarali nogom u glavu kao Lepa Brena i onda bismo svi mogli da nastavimo gdje smo počeli. Jer, konstrukcija „političko Sarajevo“ zapravo u sebi sadrži potencijal za emancipaciju svih interesnih grupa koje tu konstrukciju koriste kao antagonističku, a ovime se zapravo otvara enorman potencijal za izgradnju utopističkog postdejtonskog društva o kojem mnogi učesnici u bh. demokratiji izmučeni naslagama značenja sanjaju i od njega odlaze put Njemačke.

Taj potencijal ogleda se u drugoj dinamici demokratskog društva, koja postoji isto koliko i antagonistička, samo je, recimo tako, teže uvidjeti. Ova se dinamika naziva agonistička, a mi je u ovoj priredbi ne moramo tako zvati kako bi se ona lakše provarila. Možemo je, evo, u populističkom maniru, nazvati jedna lijepa dinamika. Ta jedna lijepa dinamika ne isključuje dimenziju političkog i alat politike. Ona ih samo poima drugačije nego što to radi antagonistička dinamika, ona koju živimo. Chantal kaže: „Kada se bavimo političkim identitetima, uvijek se bavimo stvaranjem “nas” koji može da postoji samo u odnosu na “njih”. Ovo nužno ne znači da takav odnos mora biti antagonistički. Ali znači da uvijek postoji mogućnost da ovaj odnos, mi protiv njih, postane odnos mi kao prijatelji protiv njih kao neprijatelja” – što je već nešto drugačije. “Ovo se dešava kada oni, koji su do sada bili percipirani samo kao drugačiji, postanu oni koje percipiramo kao njih koji stavljaju u pitanje naš identitet i prijete našem postojanju. Od tog trenutka, svaki odnos između nas i njih – izražen kroz religijske, etničke ili ekonomske razlike – postaje ključna tačka antagonizma. Ovdje je bitno primjetiti da je stanje u kojem je stvaranje političkih identiteta mogućnost, također stanje u kojem je nemoguće eliminirati dinamiku antagonizma. Antagonizam je, dakle, uvijek prisutan”.

Međutim, kako je već rečeno, on ne mora da bude jedini prisutan. Drugu dinamiku je samo teže uvidjeti. Zašto je teže uvidjeti? Da bi se ovo razumjelo, treba poznavati popularne i široko zastupljene demokratske modele: agregativni i deliberativni. Treba također poznavati i kritiku na njih, koja kaže da su oni u srži „racionalistički i individualistički“ i da u svakom slučaju zanemaruju „ulogu koju afekti i strasti imaju na stvaranje kolektivnih političkih identiteta.“. Drugim riječima, popularni modeli demokratije koje građanstvo poznaje svode se na to da u odlučivanju demokratija može ići u dva smjera: ili će većina da odluči za sve nas, ili ćemo svi skupa diskutirati o problemima te doći do najboljeg rješenja. Ni u jednom ni u drugom smjeru se ne uzima u obzir da sve ove odluke donose ljudi, koji sa sobom donose i svoje strasti. To, opet, ne znači da strast odlučuje politiku, što se često koristi kao geopolitička izvlakuša u nas i zbog nas, već znači da „konflikt u demokratskim društvima ne može biti iskorijenjen, jer je upravo specifičnost moderne demokratije prepoznavanje i legitimacija konflikta. Ono što demokrastkoj politici treba je da ne vidi Drugo kao neprijatelja, već kao suparnika protiv čijih se ideja možemo boriti, ali čije pravo da brani te ideje ne dovodimo u pitanje…Može se reći da je cilj demokratske politike transformirati potencijalni antagonizam u agonizam“.  Ova lijepa dinamika, dakle, podrazumijeva suparnike, a ne neprijatelje.

Čemu ovaj blagi uvod u demokratske dinamike? Kao građanka Bosne i Hercegovine koja želi da bude učesnica njene demokratije, svakodnevno se nalazim pred moralnim izborima koji me koče da u njoj učestvujem jednom lijepom dinamikom. Na primjer, suparnikova osobna historija nabijena simbolima može se brzo umiješati u demokratski informiran razgovor čime se on i prije nego je zapravo počeo dovodi do bizarnog kraja, a u cijeloj toj razmjeni može biti najbizarnije što niko od nas zapravo nije učestvovao u svojim osobnim historijama, tojest, ima težak izbor da odluči da li će to činiti. Učestvovanje u demokratiji podrazumjeva određenu moralnu virtuoznost ka kojoj svako od nas kao građanin demokratije ima obavezu stremiti. Razumijevanjem naših bizarnih postdejtonskih pozicija u odnosu na okvir koji nam je zadat, možda sebe, i druge, kao suparnica, mogu dovesti bliže jednoj lijepoj dinamici. Ovaj ogled može biti naivan, ali je također i performativan, što ga u praznično vrijeme i vrijeme dvadeset i pete godine života Dejtonskog mirovnog sporazuma čini post-političkijim i političkijim nego što je on to spreman priznati. U njegovom centru je afirmiranje ljudskog, što mu, uz jezik, daje dodatnu snagu da ostane imun na nedemokratske manifestacije demokratije. U takvom raspoloženju, naivnost je dobrodošla, a riječ suparnik čezne da joj se upiše značenje: nažalost, funkcija žutog čikca na Google Mapama već je ispunjena.

Svi citati su slobodan prevod autorice i preuzeti su iz Politica común, ed. By D. Ferrante. 2016, “Democratic Politics and Conflict: An Agonistic Approach” Chantal Mouffe, Psychoanalysis and the Political, vol 9.

Hana  Čurak
Autor 5.12.2019. u 08:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija