HDZ ništa ne zna, ali zna pobjeđivati na izborima, iznad i ispod stola

Autor 25.9.2011. u 09:59

HDZ ništa ne zna, ali zna pobjeđivati na izborima, iznad i ispod stola

HDZ ništa ne zna, ali zna pobjeđivati na izborima, iznad i ispod stola. Ova rečenica Vesne Pusić valjda je najsažetiji i najprecizniji opis stranke koja je na vlasti cijelo vrijeme od osamostaljenja Hrvatske, s jedinim prekidom od početka 2000. do konca 2003. godine, i po mome ukusu, tom opisu treba dodati još samo ovo: HDZ zna organizirati i velike stranačke skupove, neku vrstu partijskih kongresa, pretenciozno nazvanih “općim saborima”. To sugerira da se na njima donose generalne smjernice ne samo za stranku nego i zemlju u cjelini, kao što je ona revizionistička izjava Franje Tuđmana o NDH koju je dao na prvom takvom saboru u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” 1990. godine. Nakon Tuđmanova odlaska ovi su skupovi izgubili tu pretencioznu “programatsku” crtu i pretvorili se dobrim dijelom u postideološke masovke koje, poput nekakvih plemenskih skupština, služe isključivo bučnom mobiliziranju i motiviranju članstva i simpatizera za naredno razdoblje.

No, zadržalo se to da je taj dio stranačke mašinerije toliko besprijekorno funkcionirao koliko i onaj zadužen za štancanje novih izbornih pobjeda, ili je tako funkcionirao do ovog posljednjeg, subotnjeg sabora. Tada se sve raspalo. Čudovišno sijelo u Areni, koje je okupilo desetak tisuća ljudi, posramivši do crne zemlje čak i velebne kongrese KP Kine na kojima se nađe “tek” nešto više od dvije tisuće delegata, najviše je sličilo na one ilustrirane stranice udžbenika iz psihologije. Znate ono, kada se dječarac nađe u sjenovitoj šumi, pa mu svatko stablo iskače pred oči u obliku neke krvožedne nemani, a on onda udre fućkati neku veselu, bezbrižnu melodiju kako bi te sablasne slike otjerao od sebe. E, na tog dovitljivog momka, koji je u mojoj verziji ipak posijedio, podsjetila je u subotu Jadranka Kosor, održavši jedan od najvatrenijih govora u povijesti ove stranke uopće. U njemu je bjeloglava šefica najveće hrvatske stranke optužila protivnike HDZ-a da mrze i žele uništiti vladajuću stranku iz žala što im je Tuđman srušio komunizam, Jugoslaviju i metropolitansku ulogu Beograda.

Naravno, tko god i najpovršnije poznaje prilike u Hrvatskoj i regiji, zna da su to dibidus izmišljene opasnosti, nešto kao aveti od krep-papira, i jasno mu je da se time skreće pozornost s onog glavnog, a to glavno šefica HDZ-a nije ni slovom spomenula. Riječ je, razumije se, o najnovijoj aferi s crnim fondovima ove stranke, koja sada već sasvim ozbiljno prijeti rasapom i raspadom HDZ-a, tako da se u nekim novinskim analizama povlači i paralela sa sunovratom koji je stranku pogodio nakon Tuđmanove smrti. U suštini je, međutim, situacija još gora. Naime, tada je pred Hrvatskom još bio pregovarački proces uključivanja u Evropsku uniju, koji je dao priliku HDZ-u da se profilira na novoj osnovi reformirane konzervativne stranke, što se barem djelomično i dogodilo. No, sada kada je ta evropska dionica uglavnom obavljena, svjetla na pozornici ponovno se okreću prema ovoj stranci i pokazuju da je cijena ove reforme bila upravo porazna. Naime, što se ona više reformirala, razmjerno je rasla i sve beskrupuloznija korupcija u njoj ili, ako hoćete, što je HDZ bivao manje ideologijska stranka, postajao je sve premreženiji – nadideologijskim lopovlukom. Da bi to, na kraju, postao i glavni modus njegovog postojanja.

Sada Jadranka Kosor pokušava simbolički vratiti stranku u maternicu tuđmanizma, kada je ona bila nacionalistički isključivija, ali i relativno čišća i poštenija nego danas. No, to sliči na nemogućnost poslovičnog vraćanja paste za zube u tubu. Jer, iako je HDZ tada zbilja bio nešto pošteniji, što u početku obilježava etiku svih revolucija, pa i nacionalističkih, ne treba zaboraviti da su prve organizirane pljačke počele baš u ono vrijeme, a u međuvremenu se promijenila samo njihova forma. Tada su velike krađe išle kroz proces privatizacije, kada je geslo “imamo Hrvatsku” i doslovce shvaćeno kao prilika za “materijalno zbrinjavanje naših ljudi”, a kada je taj proces otišao toliko daleko da se tu nije imalo više što pokrasti, prešlo se na pljačkaško pustošenje državnih i javnih poduzeća. To je situacija koju imamo unatrag nekoliko godina i danas, ali je, rekoh, projektno pripremljena još devedesetih. Osim toga, nikada nije dovoljno osvijetljeno da se sam nastanak HDZ-a dogodio kradom, na tajnom mjestu, i da je i to sasvim sigurno bio jedan od otponaca kolektivnog uvjerenja u ovoj stranci da je njoj dozvoljeno ponešto i maznuti. Recimo, poneki postotak glasova na izborima, poneki milijun kojim će se te izbore dobiti, a onda, zašto ne, i poneki stan u kojem će se smjestiti čelnici stranke, uključujući i današnju predsjednicu.

Sada je, međutim, s tim gotovo. Urušava se hrvatski koncept partijskog kapitalizma, a kao što ponekad biva kada se pomiču planine, oni u podnožju to zadnji primijete. Najviše je zbunjen sam HDZ. On se sada može izvući samo ako bi pokajnički priznao da je bio glavni akter jedne pervertirane verzije oligarhijsko-rodijačkog kapitalizma, pokrio se ušima i molio boga da će birači na izborima to koliko-toliko prihvatiti. Ali ne, ondje nemaju pametnijeg posla nego isključiti iz stranke ključnog svjedoka, blagajnicu Branku Pavošević, šeprtljavo previđajući da to rade na osnovu istražnih indiskrecija koje su procurile u medije, iako ih sami ne priznaju i traže da se utvrdi tko je za kriv za curenje.

No, ni s opozicijom nije puno bolje. Ona je imala priliku ne samo da diže galamu, iako i to treba, nego i da do srčike razgoliti spomenutu rodijačku državu, jasno dijagnosticirajući da se ona u međuvremenu čvrsto etablirala u nakazu stranačko-korporativnog kapitalizma. Ali, o tome s njene strane ni mukajet. Istinabog, završna verzija njenog izbornog programa, promućurno predstavljenog u skromnoj Tvornici kulture, što je simbolički odmak od one psihoterapeutske grdobe u Areni, nije tako loša. Ondje se prvi put dovodi u pitanje politika “bolnih rezova”, koja je postala dežurna mantra svih hrvatskih političkih stranaka, iako su je smislili lukavi mudraci koje ti rezovi najmanje bole. Štreberski novinski komentatori to su odmah primijetili i skočili u oči opozicijskoj četvorki da Hrvatska ne može izaći iz krize bez stezanja remena. Na to se prvi put čuo razuman i uvjerljiv odgovor da je opozicijska koalicija fokusirana na “stvaranje novog bogatstva” – u tom kontekstu napokon se podvlači važnost reindustrijalizacije zemlje, mada bez odgovora kako do toga doći – a ne na raspodjeli postojeće neimaštine. Hvala nebesima da smo i to dočekali! Ali, čekaj malo. Koalicija je istodobno za to da se državni budžet zadrži na postojećih 120 milijardi kuna, pa se odmah postavlja pitanje gdje je tu onda “novo bogatstvo”. Jer, ako u državnom tanjuru ostaje sve isto i nema ničeg više osim onoga što se i sada kusa, što je onda, dovraga, tu novo? I kako to da opozicija čak ni na riječima nije u stanju izaći iz tog zatvorenog, mrtvog kruga?

Odgovor je bolno jednostavan. Opoziciji očito ne treba vjerovati da se pomakla i za jotu u traženju pravih, izvornih korijena današnje krize, iako su se drugdje tu napokon dogodili prvi mali pomaci. Naime, na rubovima napola odumrlih lijevih stranaka u Evropi počinje se shvaćati da ovo nije kriza ovakve ili onakve ekonomske politike, nego kriza samih temelja sistema, koji je naglavce uronio u šibicarsku ligu tzv. kazino-kapitalizma i – izgubio. Kockao se, razumije se, parama zaposlenih, radnika, kojima se, jedan po jedan, izbijaju svi socijalni osigurači, pa u bogatoj Evropskoj uniji nezaposlenost ubrzano raste, sutra će i bijeda, možda i glad, čega stoljećima nije bilo. Hrvatska čak nije najpogođenija time, jer njen kapitalizam nije ovako “visoko razvijen” kao u EU-u, ali kako je ona već sada u stanju puzajuće bijede, to će je na kraju još žešće ošinuti.

Sve to u SDP-u i kod njegovih partnera nema nikakvog odjeka, kuća gori, već se ruši i krovište, ali naše babe, poznato je, baš se tada najviše vole posvetiti frizuri. Naravno, opozicija je kompetentnija i poštenija od korumpiranog i nesposobnog HDZ-a i zaslužuje dobiti ove izbore, što će se izgleda i dogoditi. Ali, u krajnjoj liniji, zar nije svejedno hoćemo li stradati – u duhu one Krležine – od Dide ili od Đide?!

Novosti

Autor 25.9.2011. u 09:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija