Heni Erceg: Alibi za savjest

Heni Erceg
Autor 8.11.2014. u 12:50

Heni Erceg: Alibi za savjest

Prve su ostajale bez posla, firme su im „padale“, bez velikog društvenog otpora, gledale su kako im pred očima uništavaju tvornice u kojima su provele radni vijek, radeći na poslovima izrade odjeće, obuće, igračaka…

One, njihov prekinuti život, bez nade u pronalazak drugog posla, nisu bile važne kao njihovi muški kolege, pa je priča o uništenju nekog brodogradilišta uvijek bila kudikamo dramatičnija od masovnih otkaza radnicama neke tekstilne tvornice. Počeci hrvatske države donijeli su i konzervativnu političku doktrinu, prema kojoj je ženi mjesto u kući, njoj je da bude rodilja i odgojiteljica svoje djece, a učestalo rađanje bila je preporuka s najvišeg državnog vrha, zbog važnosti demografske obnove izumiruće Hrvatske.

Tih je godina bilo skoro normalno da se u parlamentu jedan notorni desničar obrati svojoj kolegici koja mu je išla na živce riječima: „Idi kući i rađaj!“, da bi u međuvremenu ta ženska populacija, te nekadašnje radnice, krojačice, službenice… postala radna snaga u turističkoj djelatnosti, na koju je Hrvatska stavila sve karte, pa su većina njih danas čistačice, sobarice, konobarice, uglavnom uslužna čeljad, plaćena podcjenjivački bijedno, a time i ovisna, nesamostalna, baš onako kako su to željeli i osmislili konzervativni, katolički hrvatski muževi.

Ako pak želi raspolagati barem svojim vlastitim tijelom i odluči se, često upravo iz ekonomskih razloga, za prekid trudnoće, tek će se tada hrvatska žena suočiti s tvrdim zidom muškog licemjerja, prezira, čak i spremnosti da joj se ugrozi život, e da ne bi počinila grijeh i oskvrnula nauk utjecajne Katoličke crkve.

Jer u većini hrvatskih bolnica pobačaji se više ne rade, najgore je u Kliničkom centru u Splitu gdje je zaposleno čak 23 ginekologa, ali samo jedan obavlja pobačaje. Svi ostali, naime, pozvali su se na priziv savjesti! Pobačaj je u Hrvatskoj inače dopušten zakonom iz 1978, ali taj kao da ne postoji, nego se odnos prema tom zahvatu kreira voluntaristički, a da pri tome, zbog kršenja zakona, nitko ne snosi nikakve posljedice. U Zagrebu je tako priziv savjesti uložilo čak dvije trećine ginekologa, u Splitu skoro svi, dok se s druge strane u liberalnoj Rijeci i Puli nijedan ginekolog nikada nije pozvao na svoju savjest i odbio želju pacijentice da odlučuje o svome tijelu.

Prema službenim podacima, lani je u milijunskom Zagrebu obavljeno tek 145 prijavljenih pobačaja, a u Splitu, kojemu gravitira veći dio čitave Dalmacije, samo 70, pa se ravnatelj splitske ginekologije s pravom pohvalio kako je njegova institucija državni prvak u uskraćivanju prava ženama na legalni pobačaj. No samo koji dan kasnije objavljena je i druga, mučna strana priče o nevjerojatnom i opasnom fenomenu priziva savjesti hrvatskih lječnika kroz potresnu ispovjest žene koja je s teškom odlukom o prekidu trudnoće došla upravo u splitsku bolnicu. Objasnili su joj da „oni to ne rade“ i da će zahvat morati obaviti privatno, uz preporuku da se javi „najboljemu“ koji, eto, u poslijepodnevnim satima, kada mu prestaje dobro plaćeni radni dan u državnoj bolnici, više ne daje ni pet para na svoju savjest.

„I odem kod ‘najboljeg’“, priča pacijentica, „taj isti dan poslijepodne. Čekaonica siva, oronula… dotični ginekolog uvodi me u ordinaciju kao iz horor filmova, on je u casual odjeći, a sestra, isto bez kute ili rukavica, ljubazno me upozorava da zaboravim da sam ikada bila tu… dajem doktoru novce koje on brzo strpa u džep“. A riječ je o 500 eura koliko košta taj za ženu posebno potresan zahvat, od kojega hrvatski ginekolozi zarađuju masne novce, tretirajući žene kao niža, bezvrijedna bića, sve u skladu s društveno toleriranim takozvanim prizivom savjesti.

Potom se sutradan ujutro isti liječnik pojavljuje na svom radnom mjestu u splitskoj bolnici, sa sobom dovlači i vlastitu savjest na koju će se prizivati sve do poslijepodne, kada se savjest naglo gasi, a usne oblizuju pred novom svotom novca. Ispred ulaza u Kliniku za ženske bolesti ponosno će još pozdraviti gomilu bogomoljaca koja tu već mjesecima moli boga da prosvjetli pamet onom jedinom ginekologu, od njih 23, kojega ne grize savjest što svoju liječničku dužnost obavlja u javnoj bolnici, umjesto u mračnim, neuvjetnim sobičcima, i odbija savjest staviti na čekanje dok od neke prestravljene, ponižene žene uzima pozamašnu svotu neprijavljenog novca.

Ali vlast tolerira kršenje zakona, licemjerni priziv savjesti liječnika i ugrožavanje žena, kao što žmiri na udžbenike za vjeronauk u kojima se uči da je pobačaj ubojstvo, dok sve snažnija konzervativna desnica već predlaže novi zakon prema kojemu će pravo na abortus imati samo žene žrtve silovanja, i to uz prethodni razgovor sa svećenikom. Da su se, međutim, na priziv savjesti svojevremno pozvali neki mladi ljudi mobilizirani u vojsku, to jest u rat, sigurno bi, zbog odbijanja sudjelovanja u pravim ubojstvima, završili u zatvoru. Časnim ginekolozima pak „savjest“ je upravo sjajan alibi za bogaćenje, ali i za pozicioniranje unutar sve konzervativnije društvene zajednice.

Mladina

Heni Erceg
Autor 8.11.2014. u 12:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija