Heni Erceg: Arhiviranje pameti

Heni Erceg
Autor 10.8.2013. u 13:41

Heni Erceg: Arhiviranje pameti

Evo kako su dva događaja, s istom tematikom, izazvala u javnosti posve oprečne reakcije, to jest generalnu javnu sablazan i totalnu šutnju, te pokazala kako se povijest u Hrvata stalno ispostavlja vrelom nesporazuma, izvorom dubokih društvenih podjela.

Uglavnom, gradonačelnik malog mjesta Primošten, blizu Splita, uzrokovao je skoro opći narodni ustanak, na megdan su izašle sve udruge branitelja, masa obožavatelja domovine, svi su oni u glas cijukali, gadno prijetili prvom čovjeku Primoštena koji se, eto, odlučio za jedan, u novijoj hrvatskoj povijesti, nezabilježen čin. Ukinuo je, naime, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu pravo da i dalje jedna ulica u tom mjestu nosi njegovo ime, i obrazložio svoju eksplozivnu odluku riječima kako je Tuđman svojom privatizacijskom pljačkom uništio Hrvatsku i još da je kriv zbog sudjelovanja u ratnom komadanju Bosne i Hercegovine. Te da, kao takav, ne zaslužuje niti toliko da jedna mala ulica u malom Primoštenu nosi njegovo ime.

Očekivano, diljem domovine proglašen je izdajnikom, izložen je verbalnoj torturi, ali odustao nije. I Tuđman je, bar što se Primoštena tiče, postao persona non grata. Gradonačelnik jednoga maloga mjesta bez velikog krzmanja razotkrio je tako neugodnu stranicu novije hrvatske povijesti, oličene baš u liku genarala Tuđmana, krvavu fleku koju će, međutim, upotrebom krajnje totalitarnih metoda, uporno skrivati oni od kojih se revizionizam najmanje očekivao. To jest socijaldemokratska vlada koja je, nekako istodobno, na svojoj zadnjoj sjednici odlučivala o tome tko smije, a tko ne, imati pristup Tuđmanovom arhivu, pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu.

Budući da je opsesivno vjerovao u svoju važnost i ogromnu povjesnu ulogu, Tuđman je manijakalno snimao sve svoje razgovore sa suradnicima i prijateljima, pa je valjda u Državnom arhivu trebalo rezervirati čitav jedan kat za tu gomilu papira, kojoj bi pristup, očekivalo se, sada trebali imati svi zainteresirani za razdoblje stvaranja Hrvatske.

No ispostavilo se da ta institucija zapravo nema autonomiju odlučivanja o tome kome će se dopustiti zavirivanje u tajne vladavine jednog diktatora, nego je važnu ulogu kerbera nad hrvatskom poviješću preuzela upravo socijaldemokratska vlada. Pa je, uz stalno amatersko modeliranje povijesti i besramni, politikantski revizionizam, vladajuća ekipa sada odlučila da pristup Tuđmanovoj građi smije imati jedan notorni nacionalistički povjesničar, dok je istodobno odbijeno korištenje iste građe jednoj mladoj znanstvenici. Kad je stvar ipak dospjela u javnost, a intelektualna elita šutke prihvatila da o specifičnoj povjesnoj građi odlučuje izvršna vlast, bilo je jasno koji su kriteriji presudili u izboru historičara koji se smiju pripustiti Tuđmanovom arhivu. Dakle, dozvolu je dobio upravo navedeni mistifikator, osvješteni domoljub, koji da namjerava „istraživati okolnosti okupacije Vukovara“, što znači nema straha, vlast može biti savršeno mirna, budući da će publika od toga sumnjivog historika dobiti još jedan politički pamflet, ovoga puta o apsolutnoj nevinosti tadašnjeg političkog vrha u ratnom, krvavom stradanju Vukovara.

Pristup pak državničkom arhivu odbijen je znanstvenici koja je za svoj doktorski rad odabrala temu o „razmjeni teritorija između Hrvatske, Jugoslavije i Bosne i Hercegovine“, stoga žalosni rezime kratkog vjećanja članova vladina kabineta glasi: pisati o stradanju Vukovara se može, o trgovini teritorijem ne može! Pa da zavirimo samo u djeličak štiva o Tuđmanovoj trgovini teritorijem i ljudima, uredno nakucanom u stenogramima što ih je vražji tjednik Feral Tribune davno ukoričio u dvije glomazne knjige.

Bila je dakle 1993. i vrhunac hrvatske agresije na Bosnu, Hrvatska televizija izvještavala je o veličanstvenim uspjesima Hrvatske vojske u osvajanju teritorija Bosne, o potrebi njene podjele…

„Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati interese hrvatskog naroda, ili, molim podjela! S time da sam rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini“, zborio je te 1993. Franjo Tuđman. „Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice? Između Hrvatske i Hercegovine? Da Hrvat iz Hercegovine ne može ući u svoju Hrvatsku? U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje“, rezolutan je bio Tuđman toga ljeta, da bi uskoro „razgraničenje“ rezultiralo krvavim zločinima nad Bošnjacima, te masovnim odlaskom Hrvata iz srednje Bosne. Na taj egzodus, u sklopu svoje mahnite trgovine teritorijem, Tuđman se pak lapidarno osvrće svojom starom, strašnom tezom o „dobrim stranama genocida“, pa kaže: „povjesno gledano imat ćemo tih sto, dvjesto tisuća Hrvata za učvrstit hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete. Tako da nije svako zlo samo za zlo“.

To su eto tužne činjenice jednog vremena, fakti koje, za razliku od onoga priprostog primoštenskog gradonačelnika, vladajući socijaldemokrati odbijaju kritički detektirati kao zločin nekadašnje politike, nego ih staljinističkim metodama pokušavaju sakriti. Radeći u korist kolektivne iluzije, pa time naravno i kolektivne odgovornosti.

tekst je objavljen u tjedniku Mladina

 

Heni Erceg
Autor 10.8.2013. u 13:41