Heni Erceg: Bijesni i obijesni

Autor 1.7.2012. u 15:47

Heni Erceg: Bijesni i obijesni

Ni uz najbolju volju ne može se reći da znaju što rade. Svi pokazatelje ozbiljne krize svrstavaju Hrvatsku u nezgodno društvo zemalja visokog rizika od mogućeg bankrota, pa ipak njeni vođe kao da hiberniraju u procjepu između vlastitih proklamiranih socijalnih načela i tvrdih neoliberalnih zahtjeva Evropske Unije. Socijaldemokrati se tako naprosto ne snalaze, pa vladaju uglavnom agresivnim naredbama, nedopustivim prezirom prema radništvu, sindikatima, srednjem sloju stanovništva. Svima onima, dakle, koji bi imali, po mogućnosti bespogovorno, ponijeti najteži teret krize.

I kako to već biva, vlastita se nekompetentnost mimikrira  grubom bahatošću, čestim kadroviranjem, nadasve jakom partijskom stegom i kažnjavanjem svakoga tko barem malo pokuša ispraviti pravac toga teturajućeg vlaka. Mada isključivo politička i bez pravih stručnjaka, Vlada ipak u pravilu odbija ili minorizira svaki stručni savjet, doživljavajući ga isključivo kao prijetnju svojoj posve nevidljivoj strategiji izlaska iz krize. Pri tome prvi su premijerovi ljudi agresivno i već do neukusa zaratili s radnicima i sindikatima, a ne biraju se sredstva obračuna ni s kolegama u samoj Vladi, onima rijetkima koji svoj posao nisu shvatili samo kao ispraznu političku funkciju.

Nego su se usudili pozivati na struku, poput ministrice zaštite i okoliša koja je u kratkom roku postala izravna prijetnja krupnom kapitalu, jer je odlučila dovesti u red „smećarsku mafiju“ koja je, zahvaljujući naklonosti države, od poslova s otpadom napravila proteklih godina ogroman i nadasve unosan biznis. Ali Mirela Holy učinila je i nešto mnogo gore kada se suprostavila ideji izgradnje hidroelektrane na rijeci Ombli blizu Dubrovnika. Ustvari samo je poštovala i ozbiljno uzela nezavisne, znanstvene studije koje su ukazale na alarmantnu opasnost od gradnje elektrane upravo na tom trusnom vodnom području.

A onda se pokazalo da i za takve rijetke ptice nadređeni imaju keca u rukavu. Tri mjeseca ranije, naime, Holy je napisala pismo u kojemu moli kolegu u jednoj državnoj firmi da otkaza poštedi jednu tamošnju tajnicu. I eto, baš nekako slučajno, u trenutku donošenja odluke o gradnji elektrane na Ombli, taj je njen glupi i nedopustivi mail, nekim tajnim kanalima stigao do medija. Da bi već sutradan, tobože zbog nemoralnog partijskog kadroviranja, premijer smijenio svoju besumnje sposobnu ministricu.

Učinio je to s odmora u vili jednog poznatog domaćeg tajkuna i vrlo vjerojatno velikog donatora socijaldemokratske partije. Ipak, drznuo se kazati kako se valjda ima pravo odmarati s kim hoće i odbio tratiti vrijeme na suvišna objašnjenja o mogućem sukobu interesa ili kurentnosti toga zanimljivog političko–trgovačkog prijateljstva. A istoga dana objavljeno je i kako „Ombla mora ići“.

I dok je ministrica zaštite okoliša, inače izložena ozbiljnim prijetnjama smrću, napuštala svoj kabinet, deklarativno kriva zbog nedopuštenog korištenja političke funkcije, na drugoj je strani mirno teklo kudikamo gore partijsko kadroviranje od onoga njenog. Koje je međutim prošlo u posvemašnjoj medijskoj šutnji. Makar je riječ o ponovnom uhljebljenju supruge pokojnog premijera Ivice Račana, nekadašnjeg šefa SDP-a i mentora sadašnjeg premijera. Dotična je gospođa, naime, godinama bila šefica nečega što se zove vladin Ured za razminiranje, a onda je obijesno dala otkaz, zbog tobožnjeg mobinga od strane bivše vlade. Valja napomenuti kako je Hrvatska i dalje zemlja s ogromnim brojem miniranih područja, da dakle Račanova supruga nije napravila mnogo toga što bi je kvalificiralo za ponovno postavljanje na isto, dobro plaćeno mjesto.

Bizarno je stoga bilo gledati kako jedna sposobna ministrica napušta svoj radni prostor jer se usudila upletati u planove jakih muškaraca u Vladi, dok istodobno direktorica za razminiranje u nekom selu iznad Zagreba, zajedno sa stranačkim drugovima, drži partijsku misu u čast svoga pokojnog supruga i bivšeg šefa socijaldemokrata. Da bi na tom titoističkom sletu, u spomen na bivšeg vođu, izjavila kako se Ivica Račan „svim sredstvima borio za nezavisnu Hrvatsku“, i nekako zaboravila istaknuti kako se taj stari partijski boljševik veći dio života svim sredstvima borio za jednu drugu državu. Koja se zvala Jugoslavija.

Uglavnom, priče o smjeni jedne stručne žene i uhljebljenju druge, isključivo s referencom obilate partijske podobnosti, govore o golom političkom voluntarizmu, a ona treća o bolnoj dehumaniziranosti administracije čiji bi prerogativi imali biti upravo zaštita radničkih, ljudskih, ali i prava životinja. Stoga se odvratnim i barbarskim, nikako ne tek ekscesnim, mora nazvati posao što su ga obavili djelatnici Ministarstva poljoprivrede, pobivši u trenu čak 48 životinja, u kućama vlasnika i u azilima. Jer da su bili zaraženi bjesnoćom. Naknadno je, međutim, utvrđeno da su svi psići bili posve zdravi. Uzalud su plakala djeca, opirali se vlasnici, ljudi u azilima… Jer vlast zna najbolje, pa tako zna i da su svi ti kućni ljubimci, radnici, građani, narod… bijesni i obijesni, pa bi sve to, kao smetnju razvoju, bilo najbolje nekako ukloniti. I eto zemlje bez krize, eto radosne države blagostanja. Za one preostale koji uostalom jedini imaju pravo i na bijes i na obijest. To jest za beskrupuloznu političku kastu.  

Mladina

Autor 1.7.2012. u 15:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija