Heni Erceg: Diplomacija sluganstva

Heni Erceg
Autor 14.12.2012. u 13:26

Heni Erceg: Diplomacija sluganstva

Zbrajaju se u Hrvatskoj rezultati rada prve godine lijevo-liberalne koalicije, rezultati kojih zapravo nema, ni na unutrašnjem, još manje na vanjskopolitičkom planu. Od svojega pompozno najavljenog „Plana 21“ vlada Zorana Milanovića nije relizirala ništa, odustalo se od svih velikih državnih investicija kojima bi se suzbila enormna nezaposlenost, a koja je upravo dosegla opasnu brojku od 350.000 ljudi.

Ono, međutim, u čemu je koalicija radikalno dosljedna jesu stalne unutrašnje intrige, partijska kadroviranja, svađe među partnerima, ignoriranje javnosti… Zapravo, svela se hrvatska vlada na nekog antipatičnog poreznog inspektora, budući da je čitav radni elan usmjerila na najgore, ali najlakše, to jest na uvođenje brojnih novih poreza kojima se ima puniti onemoćali državni proračun i dodatno siromašiti građane. Suočeni s činjenicom da ozbiljni investitori zaobilaze Hrvatsku – mahom zbog trome i korumpirane birokracije, i odlaze u Srbiju ili Slovačku gdje im se nude brojne olakšice – i nemoćni da sami potaknu investicijski ciklus, vladajući se ostrvljuju na vlastite građane, opterećujući ih stalno novim poreskim nametima. Sve do najave posve nejasnog, ali iznimno visokog poreza na stanove i vikendice.

No ništa bolji rezultati nisu ni na vanjskopolitičkom planu, tamo gdje se u pravilu Hrvatska ponaša kao prestrašena sluškinja bogatih i moćnih gazda. Samo se tako može ilustrirati odluka o suzdržanosti prilikom glasanja o statusu promatrača Palestine pri Ujedinjenim narodima, čime je Hrvatska otvoreno demonstrirala svoju bezličnost i potrebu da bude pod repom Amerike, čak i kada ova popuši neku odluku, kao u slučaju glasanja o Palestini. Još su bjednija opravdanja kako o tome ne postoji zajednički stav svih država Evropske Unije, budući da je većina evropskih zemalja bila za to da Palestina dobije status promatrača u UN–u. I dok se još i može razumijeti protivljenje Njemačke, zbog njene vječne krivice prema Židovima, teško je prihvatiti da se čak i najmanjem bonitetu za Palestince protivi baš Hrvatska, s obzirom na svoju antifašističku prošlost, baš kao i na svoju nedavnu borbu za vlastitu državu.

Simptomatično je, dakako, da su svoju suzdržanost pri glasanju, točnije ignoriranje Palestine, ali i onih odvažnih, demokratskih skupina u Izraelu koje žele palestinsku samostalnost, pokazale skoro sve državice bivše Jugoslavije. Sve s ozbiljnim manjkom suverenosti, pa stoga impresionirane moćnom Amerikom, kojoj eto rado pružaju usluge kod imperijalnog ratovanja u Afganistanu ili Iraku. Ali to nedavno degutantno uvlačenje Hrvatske u američku guzicu nije nikakva novina, nego stvar tradicije, jer je, na primjer, 2009. hrvatski šef misije pri UN-u, inače kockar i osuđeni kriminalac, demonstrativno napustio sjednicu Vijeća sigurnosti zbog govora libijskog predstavnika, a čim je vidio da to isto radi američki kolega. Utvrđeno je kasnije da je Hrvatska zbog toga ulizičkog gafa izgubila snabdijevanje libijskim plinom.

Kada je pak američka vojna intervencija na Irak poduzeta samovoljno, bez pristanka Ujedinjenih naroda, a evropske se zemlje podijelile oko te ratne svinjarije, Hrvatska je bez dvoumljenja stala uz Ameriku i potpisala takozvanu Vilniusku deklaraciju, te time podržala gaženje ljudskih prava i teške ratne zločine u Iraku. Ne bi trebalo čuditi da zbog sramotnog odnosa prema Palestini sada i bogati Katar odustane od najavljene velike investicije u plinski terminal na otoku Krku.

Na početku mandata vladajući su naglašavali upravo važnost gospodarske diplomacije, no godinu kasnije svjedočimo potpunom odsustvu bilo kakvih stranih investicija, pa je normalno zapitati se čemu zapravo služi taj glomazni diplomatski aparat s čak tisuću i dvjesto zaposlenih. Koji se valjda svi uglavnom bave preuzimanjem naredbi iz Bruxellesa i Washingtona, dok potpuno izostaje važna i prirodna regionalna suradnja, politička i privredna, na što su također akcent prije godinu dana stavljali i premijer i predsjednik države. Sada se ta „suradnja“ svodi na poluneprijateljski odnos sa Slovenijom zbog arbitraže oko granica i Ljubljanske banke, jednako loš s Bosnom i Hercegovinom također zbog nevažnih komadića teritorija, te apsolutno nikakav sa Srbijom zbog apsurdno različitih viđenja ratnih događanja i prastarih ideoloških tenzija.

Premijer Milanović u godinu dana nije našao vremena posjetiti neku od bliskih država regije, ne, on se bavi isključivo ispunjavanjem zahtjeva evropskih ili američkih činovnika, dok se politički odnosi u regiji, pogotovo srpsko–hrvatski, ozbiljno radikaliziraju. Doista, sa sadašnjom nacionalističkom vladom u Beogradu nije lako komunicirati, ali bogami ni sa Zagrebom nije ništa lakše.

Uglavnom, hrvatska vlast i njena diplomacija pristaje biti isključivo poslušna ispostava svojih mentora u Bruxellesu i Washingtonu, nastavljajući time tradiciju države koja uvijek funkcionira samo kao pokorni sluga nekog moćnog gospodara. Uvijek kao mali od kužine. Lako se stoga složiti s dijagnozom jednog ovdašnjeg renomiranog psihijatra da su Hrvati posve apatični, narcisoidno distancirani od političkih zbivanja, pa da zato i vladaju najgori među nama.

Mladina

Tagovi:
Heni Erceg
Autor 14.12.2012. u 13:26