Heni Erceg: Dole antifašizam!

Autor 9.9.2011. u 22:49

Heni Erceg: Dole antifašizam!

Mislim da nitko normalan ne može biti šef policije. Nitko pristojan, doduše, u današnjim političkim uvjetima ne bi se  uopće bavio politikom, a kamoli još bio ministar policije… Pa još na istoku Evrope, u šugavim, tranzicijskim državama gdje su demokratski procesi jedva pustili korijenje, pa se u državnu službu i dalje regrutiraju rođaci, nećaci, provjereni kadrovi, odani isključivo partiji na vlasti. Hrvatska pak posebno nije imala sreće sa svojim policijskim kadrom, te su se na mjestu ministra unutrašnjih poslova kontinuirano izmjenjivali neki čudni likovi, poluinteligenti, ali, kako to već biva, s vrlo razvijenim smislom za lojalnost vođi i partiji. Bilo je tu svega, od bedastog tipa koji je u jednom intervjuu ranih devedestih otvoreno lanuo kako je on, eto, „duboko antipolicijski tip“, pa ga je Tuđman već sutradan smijenio, do dugačkog niza osoba koje su sve s reda vjerno služile obrani režima, obilato koristeći resurse za prisluškivanje, praćenje i difamaciju opozicijskih novinara i intelektualaca.

Niti u kratkom razdoblju kada Tuđmanova partija nije bila na vlasti stvari se nisu mnogo promijenile, nikakvu lustraciju socijaldemokratska vlada nije dopustila, tek veliki demokratski iskorak trebao je biti obznanjivanje da novinarski dosjei doista postoje, te da ih možemo, ako hoćemo, doći pogledati, ali ne i uzeti. Ta sramotna prijevara imala je samo poslužiti demokratskom šminkanju vlasti, da bi naši dosjei, prepuni odvratnih izmišljotina i difamacija, ostali na raspolaganju tajnoj policiji, to jest režimu.

Ipak, čak i takvi ministri policije rijetko su se posve otvoreno upuštali u političke rasprave, miliji im je bio podzemni rad i unapređivanje tehnologije za uhođenje i nadzor „unutrašnjeg neprijatelja“.

Dvadeset godina kasnije, na pragu ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju, sve je te sumorne hadezeove likove nadmašio sadašnji ministar policije, pa kao neformalni glasnogovornik premijerke Kosor, svoj položaj koristi uglavnom za ideološku promociju vladajuće stranke. Točnije, taj kršćanski desničar, kako se voli predstavljati, javno govori sve ono što Kosor i njeni jastrebovi ne smiju kazati, e kako ne bi narušili svoj tobožnji evropski imidž.

Dotični je ministar najprije pokrenuo opsežnu istragu protiv dvojice bivših antifašističkih boraca zbog navodnih zločina u Drugom svjetskom ratu, premda su obojica već ušla u deveto desetljeće života. No, s obzirom na otpor državnog tužitelja prema ministrovoj grobljanskoj djelatnosti, dvojica starih antifašista još nemaju status optuženika, ali zato imaju obilato medijsko i javno prokazivanje, koje naravno uvijek podrazumijeva prijetnje i nelagodu.

Taj stav državnog tužitelja izaziva silnu nevozu Kosoričinog ideološkog batinaša, pa se prvi čovjek policije dao na turneju po raznim stratištima Drugog svjetskog rata gdje uglavnom drži revizionističke govore o zločinima partizana, stavljajući melem na ljutu ranu filoustašama i desničarskim zelotima, ali i onom pozamašnom broju Hrvata kojima je partizanski pokret, pa onda i antifašizam, uvijek bio nešto poput crvene krpe.

I dok gospođa Kosor vodi svoju izbornu kampanju, neuverljivo koketirajući s civilizacijskim dosezima Evropske Unije, ali i prijeteći kako neće dopustiti da Hrvatskom ovlada „puzajuće crvenilo“, dotle njezin ministar policije obavlja zlokobniji dio posla. Zgodan za unutarnju upotrebu. On će tako za svoj sveti rat protiv antifašizma izmisliti čak i zakonske osnove, to jest posegnuti za institutom zapovjedne odgovornosti, jer da ako se po toj odgovornosti može u Haagu suditi hrvatskim generalima zbog friških zločina, onda može i antifašistima zbog onih od prije 60 godina. A uzor za taj posao mu je, kaže, suđenje nacističkim vođama u Nuernbergu.

I nije to samo gadni revizionizam i civilizacijski sunovrat, nego mnogo opasnija priča izrežirana u kabinetu premijerke Kosor koja, u nedostatku bilo kakvog racionalnog izbornog programa, poseže za uvijek kurentnim ideološkim mahnitostima, pa je evo na red došla i borba protiv antifašizma. Na toj bi se, pak, anticivilizacijskoj platformi imale okupiti raspršene desne, mahom proustaške stranke, potom takozvani branitelji, te pauperizirani puk kojemu je za svo zlo ionako uvijek krivo nešto bivše: Jugoslavija, komunisti, partizani…

Kosor sama, međutim, ne smije otići dalje od toga da javno pozdravlja generale, osuđene u Haagu zbog teških ratnih zločina nad srpskim stanovništvom, i naziva ih herojima, što je već dovoljno strašno i zbog građana Hrvatske, ali i novih političkih sukoba sa Srbijom. Stoga je opasni posao negiranja antifašizma, pod egidom straha od crvene aveti, prepustila svome ministru policije. Koji pak svaki dan ide korak dalje u vlastiti mrak, da bi konačno lanuo i to kako bi smatrao uvredom da ga neko nazove antifašistom!

E sad, jedno je blebetanje nekog neobuzdanog političara, ali kada ministar u vladi jedne države na pragu Evropske Unije zatraži da se iz Ustava izbaci odrednica o antifašističkim temeljima hrvatske države, pa se još radi o ministru policije, onda je valjda jasan gubitak kompasa čitave te vladajuće garniture. I sada još samo fali da za koji mjesec Hrvati opet izaberu one koji su im tako uspješno detektirali krivce za posvemašnji socijalni i društveni krah. Proklete antifašiste! Eh, samo da njih nije bilo. Mogli su već 70 godina lijepo i ugodno živjeti u svoj maloj, ustaškoj, etnički čistoj državi.

Tekst objavljen u tjedniku Mladina,prenosimo uz dozvolu autorice

 

Autor 9.9.2011. u 22:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija