Heni Erceg: Hrvati su nacija kojoj su i u miru ratne svinjarije najvažniji integrativni faktor

Autor 24.11.2012. u 12:44

Heni Erceg:  Hrvati  su nacija kojoj su i u miru  ratne svinjarije najvažniji integrativni faktor

Ah, otići na počinak u 2012., a probuditi se u 1995. Zaspati u doba krize i crne neimaštine, a osvanuti u danima „ponosa i slave“, u onom toplom nacionalnom zajedništvu, po završetku jednog bajkovitog, oslobodilačkog rata. Eto takva je sreća zadesila Hrvate, toga jutra nakon što je Haški sud dvojicu generala, martira, oslobodio optužbe za prekomjerno granatiranje Knina i „udruživanje u zločinački poduhvat“ s ciljem etničkog čišćenja srpskog stanovništa iz Hrvatske. Time su u vodu pale i alternativne točke optužbe koje govore o zločinima i progonu Srba u vijeme i nakon akcije Oluja, pa je dvojac odmah otputovao u Hrvatsku, vladinim avionom, da bi na zagrebački aerodrom išetali po crvenom tepihu, kraj kojeg ih je u stavu mirno i s velikim strahopoštovanjem sačekao čitav državni vrh.

I onda je Hrvatska eksplodirala u potpunom nacionalističkom ludilu. Koje traje već danima u zajedničkoj režiji vlasti, medija i crkve, tri snažne propagandističke poluge koje se glasaju isključivim porukama kako je tek sada rat konačno završen, te kako su haške presude konačni dokaz da je Hrvatska vodila „pravedan i častan rat, bez ijedne mrlje“. Ta, po širu regiju opasna i neodgovorna službena propaganda, doslovce prekopirana iz ratnih devedesetih, ne samo da ne ostavlja ni centimetra prostora za neki drugi, disonantni ton, nego štoviše omogućava Hrvatskoj televiziji, na primjer, da danima vrijeđa i razapinje one rijetke pojedince koji godinama upozoravaju na notorne činjenice, one s druge strane nevinosti generala Gotovine. A one govore o više od 600 ubijenih srpskih civila, skoro 20.000 spaljenih kuća i progonu više od dvjesto tisuća Srba s područja kojim je u akciji Oluja zapovjedao upravo general Gotovina.

Masovno nacionalističko orgijanje s Gotovinom kao Mesijom koji hoda od grada do grada, probija se kroz masu egzaltiranih obožavatelja, pirotehnike, zastava, uniformi… dokinulo je, čini se, svaki spomen na pojedinačnu, a kamoli kolektivnu odgovornost za ono barbarsko, osvetničko razdoblje iz 1995., doba masovne pljačke, ubojstava i potpunog bezakonja.

Tko je dakle ubijao srpske civile? Tko je odgovoran za masovno etničko čišćenje srpskog stanovništva? Odgovore na ta pitanja Hrvatima je servirao upravo Haški sud, kojega su do jučer kolektivno proklinjali, svojom presudom o tome kako zločina, budući da nije bio sistemski, zapravo nije ni bilo.

Nego je srpsko stanovništvo otišlo iz hira, a ubijanje civila lakonski se proglasilo neminovnošću svakoga rata. Bijedu pak ovoga sirovog nacionalizma potencira upravo vlast koja mirno promatra novi val kolektivne mržnje prema Srbima i pojedincima koji su upozoravali na važnost suočavanja s istinom o Tuđmanovom režimu koji jest imao cilj etnički očistiti Hrvatsku, a paljenjem kuća onemogućiti povratak srpskom stanovništvu. Negiranju činjenica pribjegla je, bez ostatka, sva institucionalna Hrvatska, pa predsjednik države, lišen svake državničke obaveze, na pitanje kako komentira reakcije službene Srbije na oslobađajuće presude, odgovara: „Nije važno što oni misle!“.

Slika Hrvatske zato je već danima slika kolektivističkog drogiranja likom i djelom generala Gotovine, čiji mit danima redizajniraju mediji, a Jutarnji list – koji je ranije Gotovinu nazivao sitnim lopovom, u Francuskoj suđenom za oružanu pljačku i napad – sada izlazi omotan u veliki poster s njegovim likom i laudama nevinom heroju, novome vođi, tako potrebnom onemoćaloj, frustriranoj naciji.

A žrtve? Sorry, o njima nećemo ovom prilikom, ako ih je uopće bilo, ili kako bi rekao sam Gotovina, ponavljajući te dvije rečenice kao neku svetačku mantru, od koje mediji i nacija padaju u ekstazu: „Prošlost je iza nas, okrenimo se budućnosti!“ Ili, mir, mir, nitko nije kriv… Potom je kolektivu, ujedinjenom u završnici jednoga pravednoga rata, stigla i vijest da je bivši premijer Sanader osuđen na deset godina zatvora, između ostaloga i zbog ratnog profiterstva. „Vi ste se bogatili, dok su Hrvati oslobađali zemlju i ginuli“, rekla je tužiteljica, i hop, dobili smo krivca, jednog i jedinog za masovnu, sistemsku pljačku državnih dobara.

Presuda Sanaderu skinula je tako i drugu stigmu s „udruženog zločinačkog poduhvata“, onu o velikoj pljački, od stanova do poduzeća, kojom se obogatila civilna i vojna vrhuška Tuđmanove partije, a prijeratni šoferi, mesari… postali prebogati, ugledni građani. Uostalom, i Gotovina, do rata kao član Legije stranaca bez prebivališta i imovine, danas je itekako dobro situiran čovjek, s velebnom vilom sagrađenom u njegovom rodnom mjestu, dok je on „za Hrvatsku“ patio u pritvoru. Čijim novcem, ne zna se, ali je lako pretpostaviti, s obzirom na izdašnost svih hrvatskih vlasti koje su samo za obranu dvojice genarala u šest godina potrošile više od 27 milijuna eura. Obitelji pak onih pobijenih srpskih civila nisu nikada dobile ni centa, što je, vidimo, skroz u redu, budući da se radilo o ratu „pravednom i bez mrlje“.

Je li dakle s ovim presudama Hrvatska doista postala uljuđena, pravna država na pragu Evropske Unije? Ili će prije biti da je to tek bizarni falsifikat, s moralno tupim kolektivitetom zagledanim u sebe, u svoje lažne heroje… Nacija kojoj su i u miru upravo ratne svinjarije najvažniji integrativni faktor.

 
Mladina

Autor 24.11.2012. u 12:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija