Heni Erceg: Jedna fotografija

Heni Erceg
Autor 26.8.2022. u 12:55

Izdvajamo

  • Danas Branko Tepić živi sam sa svojim psićem Munjom u vikendici na Baniji, u pustom zaselku do kojega ceste nema, nego put vodi kroz šumu, ipak vedar i duhovit sjeća se dobro zadnjeg rata u Hrvatskoj, a od onoga Velikog zna da mu je otac čije ime nosi u partizane otišao među prvima, da bi ga već '42. Nijemci uhvatili, strijeljali, tijelo mu objesili. Kao opomenu! Narodni je heroj, ime mu je uklesano na spomeniku na Kozari. Majka ga rađa u zbjegu, pa njega i sestru čitav rat skriva po zemunicama na Kozari, a potom kreće težak život poraća i prerana smrt majke. Ipak, završit će to dijete s čudesne fotografije Pedagošku akademiju, smjestiti se konačno u Sisku, nedaleko Zagreba, oženiti se, dobiti posao, stan i djecu.

Povezani članci

Heni Erceg: Jedna fotografija

Foto: Žorž Skrigin

I odustao je Branko, uzeo trajni boravak koji produžava svakih pet godina, vozi auto sa zelenim tablicama, uz privremenu registraciju, jer je stranac, apatrid u vlastitoj državi. Sumnjivo lice, pogrešnog, antifašističkog porijekla, krivog etniciteta, u maloj državi velikog nacionalizma.

Pisao je Istvan Bibo davno o bijedi malih država istočne Evrope, ali nitko ga nije čuo. Danas sve su to tek sitne mrlje na geografskoj karti, moćne tek u svom nacionalizmu, pa je svaka prilika dobra, neki rat pak čisti dobitak, da ti mali postanu primjetni. Sada evo državica Estonija ozbiljno razračunava s Rusijom tako da svoje gradove čisti od svih spomen obilježja Crvenoj armiji, kao da je ova prije 80 godina napala Ukrajinu, a ne oslobađala Evropu od nacizma. Spomenici milijunima poginulih crvenoarmijaca u istočnoj se Evropi radikalno otklanjaju, ali je i pisac Maksim Gorki „stradao“ u Estoniji jer da je bio miljenik Staljina. Ej, Staljina… Poslali su Estonci u svom proturatnom zanosu čak i preporuku Njemačkoj da učini isto i izbriše antifašističku memoriju, ali su im iz Berlina odgovorili da ih je u ta davna vremena upravo ta armija spasila nacizma.

Hrvatska je, znamo, temeljito „riješila“ spomeničko pitanje, antifašizam odavno ne stanuje ovdje, ostale su tek kućne uspomene, poneki orden, fotografije. I odbojnost prema ljudima čiji su očevi i majke sudjelovali u partizanskom pokretu. Trag jedne takve fotografije – što ju je snimio Žorž Skrigin, baletan i fotograf, koji je 1942. s grupom glumaca napustio kazalište u Zagrebu i pridružio se partizanima – vodi do čamotinje Banije, tog ukletog dijela Hrvatske, što ga je 1995. kolektivno napustilo većinsko srpsko stanovništvo, a prije nekoliko godina dodatno opustošio razorni potres. Svojim je objektivom Skrigin bilježio brojne prizore i sudionike jednog od najjačih antifašističkih pokreta u okupiranoj Evropi i ne sluteći da će jedna od tih fotografija postati ikonička, od onih koje snažnom porukom i dojmom nadilaze granice država, njihove male, kobne inate i postaju dio kolektivne memorije. Nastala je prilikom velikog zbjega civila s Kozare 1943., a prikazuje ženu koja preko vrleti, u mjestu Knežopolje, za ruku vodi djevojčicu, a na leđima nosi malog dječarca. I lonce, deke… Kasnije, sam će je Skrigin nazvati Majka Knežopoljka, a fotografija će postati amblematska, zaštitni znak jednog nadasve časnog povijesnog razdoblja.

Život Branka kojega majka, a Milica Tepić se zvala, nosi na leđima, mogao bi biti sjajan predložak za film o prokletstvu ratova, o bijedi malih nacija, o tome kako danas imaš domovinu, susjede, prijatelje, a već sutra si mrski stranac…

Danas Branko Tepić živi sam sa svojim psićem Munjom u vikendici na Baniji, u pustom zaselku do kojega ceste nema, nego put vodi kroz šumu, ipak vedar i duhovit sjeća se dobro zadnjeg rata u Hrvatskoj, a od onoga Velikog zna da mu je otac čije ime nosi u partizane otišao među prvima, da bi ga već ’42. Nijemci uhvatili, strijeljali, tijelo mu objesili. Kao opomenu! Narodni je heroj, ime mu je uklesano na spomeniku na Kozari. Majka ga rađa u zbjegu, pa njega i sestru čitav rat skriva po zemunicama na Kozari, a potom kreće težak život poraća i prerana smrt majke. Ipak, završit će to dijete s čudesne fotografije Pedagošku akademiju, smjestiti se konačno u Sisku, nedaleko Zagreba, oženiti se, dobiti posao, stan i djecu.

A onda je mala nacija ustoličila veliki nacionalizam i Branko Tepić, već navikao na prijetnje, jednog će jutra 1991. pred svojom zgradom zateći dječarca iz susjedstva s puškom u ruci koji će mu reći: „Vidiš, ovako ćemo Srbe ubijati.“ Bilo je to prijelomno za slanje djece na sigurno i odlazak Tepića u vikendicu u kojoj Branko danas živi, a tada na područje pod srpskom okupacijom. No, brzo su, u gluho doba noći, stigle neke druge uniforme i mobilizirale ga u vojsku takozvane Srpske krajine. „Ili ćeš na položaj, ili u vojni zatvor“, rekli su, pa dječak s fotografije i opet nije imao izbora. Srećom, nije morao pucati.

Nije izbora imao ni kada je počela hrvatska akcija Oluja, a Tepići se sklonili u Bosnu, vjerujući da će brzo kući, ali oteglo se to vrijeme kao ono kozaračko na tri duge godine, a po povratku, dakako u devastiranu i nikada od države obnovljenu vikendicu, oprezna je vlast ozbiljno shvatila opasnost od dječaka s Kozare, pa su uslijedila stalna ispitivanja u policiji, da bi sve to Branko Tepić strpljivo podnio, a onda uputio zahtjev za povrat stana u Sisku. Uzalud. Stan mu nije nikada vraćen, a skromnu je mirovinu, nakon brojnih odbijanja, stekao tek 2011., kada je već odavno prešao dob za penziju.

Doista, teško je opisati nevjerojatne trenutke ovoga života, sudare s državom, prezir i uskraćivanje prava, sve do odbijanja mu hrvatskog državljanstva jer da ga je majka u partizanskom zbjegu rodila s krive strane granice, to jest u Bosni. A zatražio je oduzeto državljanstvo čim se vratio u Hrvatsku, još 1998., pa su mu birokrati objasnili da pet godina ne bi smio putovati, nego se u policiju stalno javljati, a i upitno je, rekli su, hoće li se nakon pet godina zahtjev uopće odobriti.

I odustao je Branko, uzeo trajni boravak koji produžava svakih pet godina, vozi auto sa zelenim tablicama, uz privremenu registraciju, jer je stranac, apatrid u vlastitoj državi. Sumnjivo lice, pogrešnog, antifašističkog porijekla, krivog etniciteta, u maloj državi velikog nacionalizma.

Mladina

Heni Erceg
Autor 26.8.2022. u 12:55