Heni Erceg: Ljudi niotkuda

Autor 27.8.2012. u 15:11

Heni Erceg: Ljudi niotkuda

Bio jednom u Hrvatskoj jedan lik, a zvao se Robert Ježić. Stigao je jednog dana, niotkuda, kao i toliki drugi probisvjeti koji su se predstavljali kao uspješni poslovni ljudi, pa ubrzo postao vlasnikom Diokija, velike i dobre firme za proizvodnju plastike, te kemijskih postrojenja na otoku Krku. Potom je uz veliku naklonost političkih struktura dobio na poklon i riječki Novi list, uglednu dnevnu novinu koju je neuspješno pokušao pacificirati, da bi je potom preprodao, nakon što ju je skoro uništio.

Taj nekadašnji skiper na talijanskim jedrilicama, do grla umiješan u kriminalne poslove bivšega hrvatskoga premijera, u proteklom je desetljeću bio jako izdašan prema obje političke opcije, i desnoj i kvazilijevoj, pa je tako u izbornoj kampanji donirao priličnu svotu novca i sadašnjem predsjedniku države. Kada je tjednik Novosti upozorio na tu nedopustivu donaciju, šef države javno je odgovorio da će, ukoliko se ispostavi da je Ježić sudjelovao u kriminalnim aktivnostima, on taj novac vratiti. Naravno da prljavi novac nije nikada vratio, iako je u međuvremenu sudskim putem utvrđena mafijaška uloga predsjednikova donatora u brojnim nelegalnim poslovima tadašnje hrvatske vlade. Ali je zato Novosti zauvijek smjestio u grupu svojih neprijatelja.

Danas obespravljeni radnici nekada uspješnog Diokija već osam mjeseci ne primaju plaću, postrojenja na otoku Krku napuštena su, pa puna opasnih kemikalija prijete ekološkom katastrofom. I istodobno dok radnici gazde Ježića, kojega su voljele sve hrvatske vlasti, izlaze na ceste, onaj kojemu je taj kriminalac donirao novac za predsjedničku kampanju, odmara se u bivšoj rezidenciji Josipa Broza, na Brijunima. Tamo, u raskošnoj atmosferi Titova odmarališta, ne zamara se hrvatski predsjednik banalnim radničkim nezadovoljstvom, niti požarima koji su već poharali pola Dalmacije, ni sušom zbog koje su cijene povrća poletile u nebo, ni opasnom nestašicom lijekova u bolnicama… Ne, on već tjednima vodi svoj mali, privatni rat protiv tjednika Novosti i njegova izdavača, lidera ovdašnjih Srba, kojega je, izazvan kritičkim tekstovima u Novostima, grubo optužio čak za „etnički biznis“.

Šef države dakle svjesno unosi razdor u srpsku zajednicu, i to na polovini svoga mandata u kojoj ionako nije zabilježen nijedan njegov, pažnje vrijedan, vanjskopolitički uspjeh. Ali jest ozbiljan politički gaf, to jest dodvoravanje šefu fašističke tvorevine Republike Srpske, nastale na krvavom raspadu Bosne i Hercegovine. Sada, pak, ulogu predsjednika države srozava na razinu nekog uličara, tražeći izmjene izbornog manjinskog zakona, zacrtanog u Ustavu i evropskoj konvenciji o manjinskim pravima. Posve zanemarujući bolje institucionalne običaje, koje je dužan njegovati, on svoje zahtjeve i političke provokacije, evo već tjednima, poput uvrijeđene primadone, histerično emitira iz brijunskog državnog brloga.

Naravno da sav taj nekontrolirani bijes pokriva zapravo strah od mogućeg dodatnog razotkrivanja Josipovićeva nelegalnog stjecanja novca kroz unosan biznis, takozvanu „zaštitu autorskih prava“. Stoga je skandal i proizveo dvostruki efekt; nacionalisti likuju zbog predsjednikova grubog nasrtaja na srpsku zajednicu, drugi procjenjuju da šef države čini golemu štetu ionako osjetljivom manjinskom pitanju, da se miješa u unutrašnje stvari jedne demokratske političke stranke, a da nikada nije reagirao na fašističke ispade druge, radikalno desničarske, parlamentarne stranke. I konačno da pokušava ušutkati jedne novine, uz prisjećanje kako je nedavno već tražio smjenu glavnog urednika istog tjednika zbog objave naslovnice kojom se tobože vrijeđao domovinski rat.

Tako je, ironično, čovjek bez ozbiljne biografije postao prva crta obrane domovinskog rata, a sada i zaštitnik srpske manjine od njenih legitimno izabranih predstavnika. Josipovićev curiculum, naime, ne seže dalje od njegovih kompozitorskih uradaka takozvane ozbiljne glazbe, budući da je vrijeme rata, kao i dugo, olovno vrijeme Tuđmanove diktature, proveo skriven na fakultetu ili za klavijaturom, proizvodeći akorde koje će kasnije zaštititi i masno unovčiti. U to doba nisu ga zanimala ni ljudska prava, ni ratni zločini, nije se glasao o gaženju demokratskih uzusa i medijskih sloboda, a o nemilom statusu srpske manjine u Hrvatskoj vodio je računa koliko i o rock and roll glazbi.

Mračne i naporne devedesete nisu zanimale dobro situiranog profesora Josipovića, da bi se onda pojavio niotkuda, pa jednu komociju zamijenio drugom, zavodeći naciju, umornu od potrošenih političkih faca, ispraznim, izbornim floskulama o nekoj „novoj pravednosti“.

U suštini, riječ je o još jednom političkom bleferu, zainteresiranom jedino za zaštitu sumnjivih tokova novca kojim se svojevremeno punio njegov kućni budžet. Otuda onda histerični nasrtaji na njegove medijske kritičare i nedopustivi pokušaj političke diskvalifikacije izdavača tjednika Novosti. A njegov poziv na gašenje novina koje ignorantski naziva „minornim“ i „bez ikakvog utjecaja“, otvara logično pitanje – zašto mu onda list srpske manjine toliko smeta? Uglavnom, prilično je tužno ovih dana gledati demonstraciju sirove moći jednog državnika, vrlo problematičnog političkog i moralnog kredibiliteta. To, eto, čak ni Hrvatska nije zaslužila.

 
Mladina

Autor 27.8.2012. u 15:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija