Heni Erceg: Mali zeleni

Heni Erceg
Autor 7.10.2013. u 11:37

Heni Erceg: Mali zeleni

Teško da ima još nešto što bi Hrvate moglo iznenaditi, ovdje se već sve dogodilo, naopako i loše, ekipa je uglavnom potonula u kliničku depresiju, s posve izgubljenom vjerom u takozvano bolje sutra. Ali nikad ne reci nikad. Tu večer bilo je dovoljno ugledati sretno i nasmiješeno lice voditelja središnjeg dnevnika Hrvatske televizije, pa da se sav skepticizam, nesreće i problemi nacije pretvore u svoju suprotnost. I dok smo se ozareno gurkali na kauču pred televizorom kroz glavu su prolazile misli: je li to konačno zaustavljena enormna nezaposlenost od čak 320 tisuća?

Jeli to zauzdan ogromni javni dug? Smanjen glomazni birokratski aparat i oživjela proizvodnja? Ili je Vlada odustala od divljačkih poreznih nameta? Ili od prodaje ono nekoliko preostalih državnih firmi i svoje jedine banke, u državi u kojoj je čak 90 posto bankovnog sektora u rukama stranaca? Ili je možda napravljena kvalitetna strategija turizma, a koji se sada svodi samo na dvomjesečnu stihiju, sastavljenu tek od ponude sunca, mora, privatnih apartmana i divljih, pijanih zabava?

A možda je konačno ćirilica postala ravnopravno pismo, a ne izvorište opasnog, nacionalističkog ludovanja? Ili je pak  pravosuđe ipak odlučilo procesuirati ratne zločince i izručiti one koje traže evropski sudovi?

No onda su nas trgnule riječi TV voditelja što su se uglavnom svodile na imenicu „čudo“ i ugledali smo kadrove nepregledne rijeke ljudi, mahom Dalmatinaca, ali i stranaca, koje u buljucima hrle negdje u noć. U tom trenutku svaka je iluzija o boljitku naprasno prekinuta, ali shvatili smo da se radi o nečem kudikamo važnijem od naših malih života, to jest o sudbinskom posjetu izvanzemaljskih bića. Na ekranu se, naime, ukazao mali, nježni zeleni lik, a novinar s terena potom nas je skroz razbudio kazavši kako se tamo u Hercegovini, tik uz granicu s Hrvatskom, opet ukazala Gospa, da njen kip svijetli, u zelenoj boji, i da su odmah, čim je vidjelica Vicka izjavila da joj se Gospa opet obratila, narodne mase pohrlile u Vickinu kuću, nastala je neopisiva gužva, ali ipak ne tolika da Vicka ne bi uspjela vjernicima prodavati svoju knjigu sa sabranim tridesetogodišnjim iskustvom njenih susreta i razgovora s Gospom.

I dok je onaj televizijski urednik još trijumfalno zborio, ne pokazajući ni minimum profesionalne suzdržanosti u vezi te fluorescentne pojave, legendarna profesionalnost žilavih hercegovačkih Hrvata nije zatajila, pa se lik male zelene Gospe na razglednicama mogao odmah kupiti na onih milijun štandova u Međugorju, mjestu koje, evo, već trideset godina ima tu rijetku čast da se baš tu svako toliko gospođi Vicki obraća Gospa. Ovoga puta, doduše, nije joj ništa rekla, ali „ona će to učiniti kad sama odluči“, kaže Vicka za hrvatske medije, preokupirane novim trijumfom socijalnog kiča. Uglavnom, jeftini kipić, vjerojatno izrađen u Kini, za sada samo mudro šuti i svijetli zelenom svjetlošću, dobijenom, prema tvrdnjama kemijskih stručnjaka, jednostavnim premazom fosforom ili cinkovim sulfidom, kemikalijama koje se i inače koriste za bojanje satova ili igračaka, kako bi svijetlile u mraku.

Ali, naravno, sve su to zlobni, bezvjernički pokušaji minoriziranja iracionalnog doživljaja kolektiviteta željnoga čuda i mada, eto, nitko nije vidio da kip Gospe doista svjetli, svi su, kažu, „nešto osjetili“. Gospa, naime, kontaktira isključivo gospođu Vicku, koja pak nije nipošto škrta na riječima, štoviše, njena su tumačenja o novom ukazanju Gospe, iznesena u hrvatskim medijima, uistinu zavidne političke minijature, pa je naročito ukazala na važnost obitelji, umjesto forsiranja edukacije mladih o seksualnom odgoju, što, podrazumijeva se, ide na dušu „bezvjerničkoj“, lijevoj vlasti u Hrvatskoj. Nije Vicka, međutim, ništa rekla, niti ju je itko tražio da komentira nadasve funkcionalnu simbiozu tobožnje skromnosti, kakvu nalaže vjera, i goleme materijalne raskoši, što ga je međugorskom kamenjaru donijelo onih trideset godina kurentnog vjerskog biznisa.

Karakter toga mjesta stoga danas određuje gomila višekatnica s turističkim apartmanima, tisuće prodavaonica, štandova s cvatućom prodajom crkvenih relikvija, uglavnom jeftine kineske proizvodnje, restorani, privatni hoteli s bazenima, suvremenom ponudom masaža i svih ostalih ovozemaljskih čuda. Dakako, sve se radi na crno, pa podaci kažu da onih milijun gostiju, koliko godišnje posjeti Međugorje, dnevno troši oko sto eura po glavi, ali sav je taj golemi novac neprijavljen, ne podlježe oporezivanju, Gospino čudo dakle ničim ne koristi siromašnoj državi, zato do tih raskošnih privatnih vila, do Vickine stare i nove kuće, vodi izlokana, blatnjava cesta, infrastruktura zapravo ne postoji. Ali to je tek sitničava, ovozemaljska, druga strana Međugorja. Banalna kao i oni koji se smijulje i kažu kako je baš zanimljivo da je Gospa dala zeleno svjetlo svojoj staroj prijateljici Vicki upravo u trenutku kada se u Vatikanu ima odlučiti o statusu Međugorja. To jest, proglasiti ga svetištem, poput Lourda, ili ga i dalje tretirati mjestom obmane. U međuvremenu prijedlog: hitno pozvati gospođu Vicku za hrvatsku premijerku! Ili makar ministricu turizma.
Mladina

Heni Erceg
Autor 7.10.2013. u 11:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija