Heni Erceg: Mijo se vraća kući

Autor 18.7.2012. u 12:50

Heni Erceg: Mijo se vraća kući

Gospodin Mijo G. iz Bosne i Hercegovine odlučio je sa svojom obitelji ljetovati u Hrvatskoj, na Makarskoj rivijeri. To je i inače omiljeno ljetovalište građana BiH, naročito Hercegovaca, koji se zbog blizine i kratke vožnje često spuštaju do Makarske tek na jednodnevni izlet. Pa ih onda ugostiteljski radnici toga kraja proklinju, jer da dolaze samo na kupanje, prljaju obalu, a ništa ne troše. Ipak, nitko ne može zatomiti staru privrženost Bosanaca tom dijelu Dalmacije, pa je tako i gospodin Mijo toga dana uživao u kupanju, dok su se supruga i sin odmarali na šljunčanoj plaži. U jednom trenutku, dok je popodnevno sunce prijetilo spržiti sve živo i neživo, primijetili su da nešto s ocem i suprugom nije u redu, a ubrzo užasnuto ustanovili da gospodin Mijo ne pliva, nego da u moru pluta njegovo beživotno tijelo.

Potom je stigao liječnik iz Makarske, konstatirao smrt, i tijelo Mije G. prevezeno je u mrtvačnicu. I tu počinje priča, kao izvanredan predložak za film, ili kao zajedljiva storija o tome kakvo je golemo zadovoljstvo prevariti državu, pogotovo Hrvatsku, koja uporno kinji i svoje građane i turiste bezobraznim troškovima svojih takozvanih usluga. Uglavnom, čim su malo presušile suze zbog Mijinog nesretnog kraja, obitelj naziva rođake u Sovićima, mjestu odmah iza granice s Hrvatskom, ovi sjedaju u automobil i za manje od sat vremena stižu u Makarsku. Ravno u mrtvačnicu! Tu preuzimaju Mijino tijelo, nitko im oko toga ne pravi problem, potom mrtvacu navlače odijelo, na nos stavljaju sunčane naočale, na glavu šešir široka oboda, i namještaju Miju u sjedeći položaj na zadnje sjedalo automobila. Tako se mrtvac doimlje skroz živim, tek malo pospanim i od sunca ošamućenim putnikom. Na graničnom prijelazu pokazuju Mijine isprave, pretpostavlja se da su graničarima rekli da Mijo drijema ili ga nešto boli, pa bez problema prelaze granicu i stižu doma.

I dok su se nadležne službe u Hrvatskoj dale u potragu za Mijinim tijelom, on je već bio pokopan na mjesnom groblju, uz prisustvo i blagoslov svećenika, te brojne tugujuće rodbine. Čitava brza, filmska akcija „spašavanja“ Mije iz ralja hrvatske administracije, napravljena je dakako zbog visokih troškova koji prate smrt svakog građanina, a koji enormno rastu kada se radi o stranim državljanima. Pa budući da je i gospodin Mijo G. u jednom nesretnom trenutku postao građanin druge države, njegova iznenadna smrt izložila je rodbinu neočekivanim izdatcima. Samo bi obdukciju, koja naravno nije napravljena zbog Mijinog naglog „odlaska“, platili skoro 500 eura. Tu su još i troškovi „smještaja“ u mrtvačnici, ovisno o broju dana koliko se tamo proboravi, potom bi trebalo odlaziti u ambasadu u Zagreb, po brojne potvrde, vjenčani list, rodni list…

„A ko će u toj tragediji i po tolikoj žegi tražit tolike potvrde“, s pravom se pita jedan Mijin rodjak, kazavši još kako u krađi i švercanju Mijina tijela ne vidi nikakva kriminala. Tim više jer to nije prvi slučaj šverca mrtvaca preko granice u Bosnu i Hercegovinu, a posao se obavlja kroz granične šumarke i zarasle staze ili drsko i duhovito, kao u slučaju Mijina transporta.

E ali, budući da obdukcija nije napravljena, jer se zbog tobožnje štednje to u Hrvatskoj u novije doba vrlo rijetko radi, osim ako rodbina ne zatraži i plati, sada se ne zna je li jadni gospodin Mijo doista umro prirodnom smrću. Ili ga je možda supruga vješto prethodno trovala, ili je pak pojeo neki slasni biftek koji se prethodno već smekšao i pokvario u nekom od kamiona kojima se ogromne količine mesa švercaju ovih vrelih dana preko iste te granice s Bosnom.

Naime, nekako istodobno s Mijinim povratkom u rodno selo, sa suprotne je strane, iz Hercegovine prema Makarskoj, putovao kamion, jedan od mnogih, nakrcan biftecima i stekovima junetine, sve namijenjeno restoranima na Makarskoj rivijeri. Kada je pandurija, inače vrlo benevolentna prema toj dobro uhodanoj švercerskoj ruti, ipak zaustavila kamion stanovitog gospodina Rose, koji se pak odmah dao u bijeg, u njemu su našli tone mesa, već napola skuhanog na ogromnim ljetnim temperaturama. To meso je spaljeno, ali šta je s ostalim količinama, prošvercanima ovoga ljeta u makarske restorane? I je li gospodin Mijo možda žrtva nekog otrovanog junećeg odreska? To se međutim više nikada neće saznati budući da nesretnik mirno počiva, ukopan u svom rodnom selu.

Naravno, mimo zadovoljstva što je lukava ekipa iz Hercegovine duhovito izigrala dvije države, ostaje pitanje kako je moguće da se organi Hrvatske tako indolentno ponašaju prema mrtvacima na svom terenu. Dobri poznavatelji ove neobične materije kažu da je kvaka u tome da država štedi na obdukcijama, pa se sa sigurnošću ne zna od čega je netko doista umro. Kao što se ne zna kako je moguće naprosto ukrasti tijelo iz mrtvačnice.

U uređenoj državi, međutim, obdukcija je nužna, ne samo kako bi se utvrdio pravi uzrok nagle smrti, nego i da bi se isključila moguća zaraza. Tek tada sanitarni inspektor smije izdati dozvolu za nesmetani prelazak granice, pa se onda angažira neko pogrebno poduzeće, sve to naravno u hrvatskim prilikama predugo traje, a veliki trošak, od čak nekoliko tisuća eura, snosi obitelji preminulog stranca. Tako, eto, preskupa Hrvatska nije bogzna kakav izbor ni za ljetovanje, a kamoli tek za umiranje.

 
Mladina,

Autor 18.7.2012. u 12:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija