Heni Erceg: Prokletstvo pisca

Povezani članci

• Anders Breivik – Oslo: Lažna zastava terorizma
• O VUKU I JAGNJETU
• Ал Каида- моћна финансијска институција?
• Nataša Šikić: Idiocracy
• Moj stav o ratu
• Putovanje iz Stare u Novu godinu

Rodio se prije 120 godina u Bosni, od roditelja Hrvata, živio je u Višegradu, Zagrebu, Grazu, Berlinu, Beogradu…, po opredjeljenju bio je Jugoslaven, integralist, po zanimanju pisac, diplomata, pjesnik, pisao je na ijekavici i ekavici. Ovih dana internetski pretraživač Google postavio je na srpskoj, hrvatskoj i bosanskoj domeni sliku višegradskog mosta Mehmed paše Sokolovića, ključni simbol romana „Na Drini ćuprija“, za kojega je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. Na taj je način Google obilježio obljetnicu rođenja pisca koji je svojim književnim djelom odavno nadrastao sitne ideje malih naroda, i pravilno ga, za razliku od balkanskih kulturnih elita, proglasio „vlasništvom“ sva ta tri ovdašnja naroda.

A upravo je zloupotreba Andrića i njegova djela, naročito amblematskog romana „Na Drini ćuprija“, gotovo metaforična za ukupno stanje duha na prostoru tri države bivše Jugoslavije. Manipuliranje Andrićem počelo je raspadom zajedničke države, kada su nacionalističke elite u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, Andrića predstavljale isključivo kao svog pisca, ili kao izdajnika kojega treba ekskomunicirati iz vlastite kulture, ili pak potpuno prešutjeti. Ovome potonjem bili su posebno skloni Hrvati, pa se Andrić godinama izbacivao iz školskih udžbenika, dok su knjižare bile ispražnjene od njegovih knjiga. Kulturna provincija, zadojena nacionalizmom, nije mu, naime, nikada oprostila privrženost ideji jugoslavenstva, pa situacija s Andrićem nije ni danas puno bolja.

Zato se i rasprave o tom piscu, upriličene ovih dana u povodu obljetnice njegova rođenja, svode u Hrvatskoj isključivo na marginalno pitanje Andrićeva identiteta, nipošto ne i na analizu vrijednosti i utjecaja njegova književnog opusa. Uglavnom, takozvani kulturni radnici u Hrvatskoj zamjeraju Andriću pisanje na srpskoj ekavici, mada je podjednako pisao i na hrvatskoj ijekavici, ne praštaju mu pripadnost srpskom književnom krugu, jugoslavenstvo… Baš kao što su godinama mrzovoljno ignorirali drugog književnog velikana, Miroslava Krležu, zbog njegovih komunističkih nazora i privrženosti Josipu Brozu.

U Bosni, pak, u kojoj je Andrić rođen i kojoj je posvetio najveći dio svoje književnosti, grubo su ga falsificirali tamošnji nacionalisti, proglašavajući ga, sve do nedavno, promicateljem kosovskog mita, to jest ideje velike Srbije, a u njegovoj literaturi pronalazili podlogu za srpsko kasapljenje Bosne i masovne zločine devedesetih. Tamošnji akademski krugovi otišli su i korak dalje, tvrdeći da je Nobelova nagrada dodijeljena Andriću upravo zbog njegove netrpeljivosti prema islamu i muslimanima, te ga optužili da je značajno pridonio tragediji Bosne.

Ipak, upotreba Andrića u Srbiji radikalni je primjer grube nacionalističke devastacije i pisca i njegova djela. I tu je počelo u devedesetima zloupotrebom Andrićeve pripovjetke „Pismo iz 1920. godine“, tvrdnjom da pisac govori samo o ugroženosti Srba i prorokuje neminovnost stvaranja velike Srbije, čak i po cijenu zločina i razaranja Bosne. Mada je riječ o karakterističnom Andrićevom opisu međusobne mržnje koja je podjednako ugrožavala sve etničke skupine u Bosni.

Na takvo se barbarsko „čitanje“ Andrića naslonila danas mala, fašistička tvorevina u BiH, takozvana Republika Srpska, u kojoj se trenutačno, sve u svrhu opasne nacionalističke indoktrinacije, događa nevjerojatno morbidna zloupotreba velikoga pisca. Tu, u Višegradu, u kojemu je Andrić odrastao i napisao veliki roman „Na Drini ćuprija“, raste, poput staljinističke kulise nekoj ispraznoj kazališnoj predstavi, nakaradni spomenik u obliku kamenog grada, nazvanog Andrićgrad, što ga zajedno podižu tamošnje vlasti i s pameću rastavljeni režiser Emir Kusturica.

Riječ je zapravo o velebnom spomeniku srpskom fašizmu devedesetih sa čak 46 zgrada, od Univerziteta i kazališta do Pravoslavne crkve, što ga Kusturica gradi upravo na mjestu mučnih stradanja Bošnjaka 1992. Toponimu zločina gdje su srpski vojnici mučili, potom ubijali i s mosta u Drinu bacali bošnjačke stanovnike Višegrada. Riječju, bio je to mali grad za veliki zločin i temeljito etničko čišćenje većinskog muslimanskog stanovništva.

Stoga je Kusturičin Andrićgrad groteskni spomenik perverziji jedne politike, oslonjene na najstrašnije ratne zločine, uvreda velikom piscu, baš kao i nekadašnjim stanovnicima Višegrada kojima se i danas priječi povratak, a mjesta njihova stradanja pretvaraju u ideološko-turističke atrakcije. U toj nekadašnjoj, andrićevskoj kasabi, gradnja spomenika ludilu jednog režima bit će završena na Vidovdan 2014., izvođenjem opere Na Drini ćuprija, valjda u Kusturičinoj režiji. Ugledni gosti odsjedat će, kao i danas, u obnovljenom hotelu nježnoga imena Vilina vlas, istoga onoga u kojemu se 1992. mjesecima događao strašni zločin mučenja i silovanja više od 300 višegradskih žena i djevojčica od strane srpskih hordi, a čiji sljednici danas, upravo upotrebom Andrića, perverzno pečatiraju višegradski zločin kao „pogled na lepšu i bolju budućnost“.

I što bi o svemu tome napisao Ivo Andrić? Novu verziju Proklete avlije? Te alegorije o totalitarizmu i životu u logoru, priče bez kraja o zatvoru koji se stalno puni i prazni, a da za one koji su otišli više nitko nikada ne pita.

tekst je objavljen u tjedniku Mladina