Heni Erceg: Psihologija sjećanja

Heni Erceg
Autor 18.1.2014. u 16:29

Heni Erceg: Psihologija sjećanja

Znate ono da stari ljudi puno bolje pamte događaje iz djetinjstva, iz davne svoje prošlosti, ali se zato ne sjećaju što su jučer ručali. E pa tako je nekako i s političkom elitom u Hrvatskoj, državi izmorenoj višemjesečnim raspravama o jednom čovjeku koji da je davno, još u vrijeme Jugoslavije, navodno naredio ubojstvo nekog ideološkog protivnika u Njemačkoj, pa se našao na tjeralici tamošnjih vlasti. Hrvatska vlada ga međutim ne da, neće, pa neće, kažu: nijedna država ne izručuje svoje špijune, a zašto ne, ako se čovjek tim finim poslom bavio u nekoj drugoj državi, to jest Jugoslaviji, čijih se svih tekovina, naročito onih najboljih, Hrvatska svim sredstvima ionako odrekla?

U slučaju toga bivšeg šefa Udbe odlično se, međutim, demonstrira baš prilagodljivost sjećanja, ali nikako ne iz razloga staračke demencije ovdašnjih političkih aktera, i lijevih i desnih, koji se sada svi isključivo prisjećaju davnih grijeha toga Josipa Perkovića, ali potiskuju svako sjećanje na njegovu jednako važnu ulogu u friškom razdoblju devedesetih. Makar je isti čovjek tada samo promjenio kabanicu i postao šef tajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj, dapače bliski suradnik tadašnjeg predsjednika Tuđmana, osoba s istaknutom, ništa manje prljavom, ulogom u takozvanom domovinskom ratu. Pa zašto se onda čovjeka prokazuje samo zbog gadnih poslova u staroj Jugoslaviji, a ne i onih iz doba stvaranja mlade Hrvatske? I je li upravo to ono osjetljivo vrijeme o kojemu bi dotični mogao pričati, kao što je zaprijetio nakon što je sud u Zagrebu ovih dana ipak donio odluku o njegovom izručenju?

Ali vrag je sjećanje, uvijek negdje izroni, makoliko se istina o događajima devedesetih nastojala zaključati iza stotinu brava, a u opticaj pustiti njena bolja, revidirana verzija. Utoliko se ni gospodin Perković naprosto ne može raspolučiti na dvije polovice, onu jugoslavensku, u kojoj je bio načelnik zlokobne Udbe, pa zaslužuje svaku kaznu, i drugu, hrvatsku, u kojoj je opet bio režimski špijun, šef opskurne tajne službe, ali mu tu polovicu biografije, eto, nipošto ne treba uzimati za zlo. Čak i kada postoje svjedoci koji se, poput recimo jednoga majora Jugoslavenske narodne armije, jako dobro sjeća kako ga je upravo Perković 1991. prebijao i lomio mu rebra, ali njegova tužba čami u Državnom tužilaštvu, a mučitelj nije nikada krivično gonjen.

Istina, međutim, koju čak ni masovna psihologija potisnutog  sjećanje ne može posve uništiti, jest da su upravo hrvatske tajne službe na čelu s Perkovićem ostavile brojne krvave tragove u vrijeme rata i stvaranja države Hrvatske. Zašto onda nikoga ne zanima to razdoblje Perkovićeva života? Pa zato što bi to otvorilo skrivenu, drugu stranu takozvanog domovinskog rata, onu na kojoj su ispisane mračne „zasluge“ tajnih službi u provedbi državne politike, to jest puštanju iz zatvora najgorih kriminalaca da bi ih se uvrstilo u ratne jedinice, o dovlačenju iz svijeta plaćenika, legionara, probisvjeta, e kako bi se borili za hrvatsku stvar, pa je taj rat, koji je imao biti oslobodilački, rezultirao masovnim etničkim čišćenjem, ubojstvima srpskih civila, logorima…

I to je važan dio biografije Josipa Perkovića koji pak danas uvjerava javnost da je radio za hrvatsku stvar još dok je bio šef Udbe, da se družio s hrvatskim emigrantima, upozoravao ih, podrivao iznutra jugoslavensku tajnu službu i strpljivo čekao osamostaljenje Hrvatske. Hvali se u medijima kako je baš on osobno sredio pasoš Franji Tuđmanu, kako se tu stvorilo njihovo prijateljstvo, da je omogućio dolazak svih sumnjivih emigranata na osnivanje Tuđmanove nacionalističke stranke, te kako je dopremao ilegalno oružje za Hrvatsku. Pa tko bi onda uopće htio da se takvog domoljuba izruči Njemačkoj samo zato jer je možda bio nalogodavac ubojstva jednog nevažnog poslovnog čovjeka? Patriotu koji je zajedno s Tuđmanom tako uspješno obavio pretvorbu Udbe u hrvatsku tajnu službu, pa su i dosjei njenih pripadnika uništavani ili po političkoj potrebi prepravljani. Onemogućen je naravno bilo koji oblik lustracije, ali je zato čuvarima sjećanja i dokumenata, poput Perkovića, široko otvoren prostor selektivnih difamacija, što se najvjerojatnije i krije iza njegove prijetnje: „Govorit ću!“

Pričat će, eto, nekom njemačkom sucu svinjarije o sadašnjim političkim akterima, iako to ovoga neće zanimati, ni djeličak onoliko koliko zanima i straši hrvatsku vlast, pa je premijer bio skoro paralizirao zemlju agresivnim opiranjem da se Perkovića izruči Njemačkoj, a potom je usljedio i nedopustivo grub nasrtaj Vlade na sud koji je donio odluku o njegovu izručenju. Na koncu, upravo je višemjesečni angažman premijera u poturanju različitih tumačenja zakona o izručenju rezultirao time da je jedan drugi sud istodobno odbio izručiti Njemačkoj drugog Udbinog agenta, optuženog zajedno s Perkovićem za isti slučaj ubojstva hrvatskog emigranta. Tako su dvije dijametralno suprotne sudske odluke u istom predmetu opet ukazale na opasnu politiziranost sudstva, kaotičnost u odnosima izvršne i sudske vlasti. Ali i na staru izreku da je Udba naša sudba.

Tekst će biti objavljen u printanom izdanju tjednika Mladina

Heni Erceg
Autor 18.1.2014. u 16:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija