Heni Erceg: Ruže za Jadranku

Autor 3.7.2011. u 00:37

Heni Erceg: Ruže za Jadranku

Mislili smo da nas više baš ničim ne može iznenaditi, da je dama već ispucala sve adute svoje samohvale, taštine, koketerije. A onda je otišla u Bruxelles da tamo od evropskih činovnika dobije potvrdu o konačnom završetku hrvatskih pregovora s Evropskom Unijom. I od tamo, urbi et orbi, poslala poruku kako isključivo samu sebe drži presudnom za kraj jedne priče koja se mrcvarila punih deset godina, upravo zato jer se njena stranka protivila svakom civilizacijskom zahtjevu iz Evrope. Nije se libila da čak i u toj prigodi sitničavo nasrne na svoje opozicijske protivnike, a nije zaboravila spomenuti ni onoga koji je „još prije 20 godina želio Hrvatsku vidjeti unutar zajednice evropskih zemalja“, to jest ksenofobičnog satrapa Franju Tuđmana.

A onda je premijerka Kosor uspjela prijeći granicu i naših najluđih očekivanja, pa je u Jutarnjem listu objavila važan dio svoga dnevnika – koji će vjerojatno jednog dana postati obavezno štivo u osnovnim školama – pod naslovom: „Moj najsretniji dan u Bruxellesu“. „Svi me zovu, svi mi čestitaju…“, piše Kosor, poput neke razdragane šiparice, i dodaje: „Uoči ceremonije dobila sam i buket crvenih ruža i pismo…“ Mmmm, tko li se krije iza crvenih ruža, pa još i pisma? „Nisi ni svjesna koliko si osobno zaslužna za završetak pregovora s EU…“, tajanstveno otkriva Kosor tek djeličak pisma koje da potpisuje izvjesni Borut. Koji Borat? A onda nam je sinulo. Yes, his name is Pahor, Borat Pahor!

On je slovenski premijer s kojim Kosor odvažno koketira još od 2009., kada su upravo odnosi sa Slovenijom kočili nastavak hrvatskih pregovora s EU. Danas, Pahorova je vlada pred urušavanjem, Kosoričina pred izbornim porazom. Ne znamo koliko se slovenski premijer opire toj činjenici, ali izvjesno je da gospođa Kosor u ovome trenutku posve ozbiljno smatra kako bi bio red da ona ostane doživotna predsjednica hrvatske vlade, s obzirom na enormne zasluge, kako za privredni i socijalni prosperitet nacije, tako i za pristupanje Evropi.

Kao najveći izborni adut stoga Kosor forsira taj administrativni potez evropskih činovnika, posve očekivan, s obzirom da je Hrvatska već odavno totalno u rukama evropskog kapitala, budući da je rasprodala skoro sve, od banaka do velike naftne kompanije INA-e. Koja sada prerasta u jednu od najvećih evropskih afera, u kojoj je s jedne strane moćna mađarska korporacija MOL, s druge hrvatska vlada, između njih mito od deset milijuna eura što ga je MOL isporučio tadašnjem premijeru Sanaderu, a ovaj zauzvrat prepustio Mađarima da vladaju INA-om, mada nemaju većinski paket dionica. Poznato je i to da je taj štetni ugovor s mađarskim MOL-om, u ime hrvatske vlade, potpisala baš Jadranka Kosor, tada Sanaderova potpredsjednica.

Ali ništa od te afere, kojom se Hrvatska odrekla zadnjeg dijela nacionalnog bogatstva, ne dotiče premijerku, zanesenu imaginarnim vlastitim uspjesima. Pa bi neko od struke lako zaključio kako je u ovome trenutku njen autizam ravan onome kakvog je krajem devedesetih pokazivao već smrtno bolesni Franjo Tuđman, njen politički i duhovni otac.

Posve odcjepljena od stvarnosti, naroda, političkog realiteta, upriličila je premijerka i proslavu Dana državnosti, a gdje drugdje nego u Vukovaru, amblematskom mjestu novije hrvatske povijesti. No izrodilo se to slavlje u bijedan, populistički pokušaj, događaj potpuno ignoriran od strane osiromašenih Vukovaraca, u malu seosku predstavu gdje su Kosor i drugovi opet pokazali da se, ni nakon skoro dva desetljeća velikih zasluga za uništenje države, neće tako lako odreći vlasti.

Zato ona i dalje nervozno odbija otkriti datum izbora, mada je već započela kampanju, šizofreno baziranu na radikalno nepomirljivim oprečnostima, pa s jedne strane zagovara važnost Evropske Unije i ulazak Hrvatske u tu asocijaciju, a s druge tambura o značaju naslijeđa Franje Tuđmana, zaslužnog za stvaranje jedne zadrte i ksenofobične države koja se malo ili ništa promijenila u ovih dvadeset godina. I baš je ta nesretna proslava državnog rođendana pokazala pravo stanje stvari u Hrvatskoj. Dogodile su se, naime, dvije paralelne proslave, obje za političke elite i njihove interese, nijedna za građane koji ionako jedva znaju što se to zapravo ovdje slavi.

Jedan je dernek dakle upriličila Kosor sa svojom otužnom stranačkom svitom, drugi predsjednik Republike sa svojom tobožnjom građanskom elitom. Jedan u Vukovaru, kao dobrom primjeru hrvatskog privrednog i socijalnog sloma, drugi u Akademiji, kao simbolu elitističke ispraznosti, a koji je okupio važne face iz opozicije, kulture, diplomacije. Onima prvima, desničarima i pasatistima, domoljubne je pjesmuljke izvodio vojni orkestar, one druge, građanske liberale, davio je pak Simfonijski orkestar takozvanom ozbiljnom, komornom glazbom. Između te dvije proslave bauljali su apatični građani, zabavljeni poslom golog preživljavanja, vapeći za Oliverom i Terezom, umorni i mahom svjesni da im ni skori izbori neće u suštini donijeti ništa novoga, nego tek loš izbor između korumpiranih, potrošenih desničara i potpuno impotentnih socijaldemokrata. Sve, međutim, podjednako sposobnih jedino za stalnu ideološku travestiju, to jest za koketiranje s Evropskom Unijom, ali i s domaćim, suverenim nacionalizmom. Utoliko je Hrvatska doista zanimljiva država – što je bliže Evropi, to sve više nazaduje.

Mladina, štampano izdanje

Tagovi:
Autor 3.7.2011. u 00:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija