Heni Erceg: Tajanstveni gost

Heni Erceg
Autor 28.2.2020. u 10:57

Heni Erceg: Tajanstveni gost

Onda se to more banalnosti pečatira indiskretnim, bolnim podatkom kako je svojevremeno kćer Milanovićeva prijatelja umrla od predoziranja drogom. I eto konačni, zlobni ubod ukupne novinarske bijede i bezobzirnosti, izvan svakog konteksta priče. Koje ionako nema. Osim kao mučnog primjera kakva doista jest, a ne bi smjela biti jedna važna profesija.

Teška se drama odvijala u mirno predvečerje u jednom zabačenom kvartu glavnog grada Hrvatske. Izbezumljeni reporteri u prvi mah nisu znali je li to tamo, u toj i toj zgradi, otkriven tajanstveni nosilac korona virusa koji se odbija prijaviti doktorima, ili… Uglavnom, saznajemo da je „bilo 18.40 sati kada je poziv došao i reporteri Jutarnjeg lista su istu večer posjetili spomenutu adresu. Ispred jednog ulaza u zgradu uistinu su se nalazila dva policijska Audija. Između njih i službeni Audi, crne boje s vozačem.“ Bilo je, priznajte, potrebno ne malo hrabrosti uputiti se na mjesto moguće opasnosti, a opet, vrag je novinarski nerv, neumoran u nakani da čitaoce obavijesti o važnim, u ovom slučaju za opći interes čak presudnim događajima. Je li onda bila riječ o pojavi smrtonosnog virusa u ulici Charlesa Darwina u Zagrebu, ili ipak tek o nekoj privatnoj zabavi zbog koje su suradljivi, oprezni susjedi i zvali redakciju Jutarnjeg lista, a ova promptno poslala svoje reportere na lice mjesta.

I tu se rodila za društvenu zajednicu, za novinarstvo posebno, egzemplarna priča ni o čemu, opremljena draškavim uredničkim naslovom i podnaslovom, pa još i kronologijom događaja, mutnim snimkama, skinutim s nadzorne kamere na zgradi, fotografijom domaćina zabave i vlasnika stana, njegovom biografijom, a sve skupa nazvano: „Tajna večera“ i „Gdje je bio predsjednik nakon svečane inauguracije?“.

Normalni čitaoci koji bi htjeli da i novine budu normalne, vjerojatno su reagirali mrmljanjem: „Ma što me boli neka stvar gdje je predsjednik bio u svom slobodnom vremenu“, a opet, nije li možda novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović već isto popodne nakon polaganja zakletve otišao u neki skriveni bordel, ili na tajni sastanak s mrskim srpskim predsjednikom Vučićem?

Ne, nego su urednici Jutarnjeg zaključili da je od apsolutne društvene važnosti da je Milanović „prema pričanju susjeda punih pet sati proveo na privatnoj zabavi na sedmom katu dok su ga ljudi iz osiguranja čekali pred zgradom“. I još važnije: “Milanović i pratnja zgradu su napustili koju minutu iza ponoći“. E sad, ok bi bilo da se novinar brine za predsjednikovo osiguranje koje je čamilo pred zgradom, ali to im je u opisu posla, a nije bilo ni narušavanja javnog reda, niti su iz stana na sedmom katu treštali narodnjaci i ometali miran san stanara u Darwinovoj. Pa zašto je onda susjed uopće nazvao redakciju Jutarnjeg i zašto je novinar uopće otišao njuškati što radi novi predsjednik od šest popodne do pola noći?

Zato da bi se zadovoljio zamamni voajerski trend u suradnji građana i medija, zato da bi se sročilo ništa ni o čemu, uz dramatično pitanje: “Što je novi hrvatski predsjednik radio na zabavi u privatnom stanu?“, postavljeno čak i Uredu predsjednika, i iščuđavanje nad odgovorom kako nemaju komentara na taj upit. Ali „novinar istraživač“ ne odustaje, nego se pita: „S kojim društvom je bio Milanović i tko je čovjek koji je organizirao proslavu na poprilično osamljenom mjestu?“ Uh, kako suspektno. Osamljeno mjesto? „Na lokaciji gdje ne postoje susjedne zgrade, ali je ispred nje veliko zemljište na kojemu se planiraju graditi stanovi“, obavještava nas dalje „istraživački“ novinar, čijem oku ne promiče ništa, a tenziju naglašava „osamljenošću“ novog, još neizgrađenog zagrebačkog kvarta. Potom se nižu razgovori sa susjedima, jedna koja je „šetala psa oko 22 sata i vidjela tri auta“, a sigurna je da „nitko važan ne živi u zgradi…“, i onda reporterovo pitanje svih pitanja: “Kod koga je to novi predsjednik bio?“ Možda kod ljubavnice? Eh, kakvo bi to epohalno otkriće bilo, vrijedno neke novinarske nagrade.

Ali šipak. Bio je šef države u svoga dugogodišnjeg prijatelja, tu su malo slavili, pjevali, mezili… Pa gdje je onda priča? I ako je nema, ipak je ima, misli naš „novinar“, pa po povratku u redakciju kopa po biografiji Milanovićeva prijatelja, poslovnog čovjeka sa sedmog kata, ali podaci su oskudni, pa kopa i po Oglasniku, nalazi neki apartman na Krku kojega ovaj iznajmljuje, naziva, ali uzalud, pa nailazi na drugi telefonski broj također u Oglasniku gdje čovjek prodaje mali stan. Eureka! „Nazvali smo i upitali je li istina da je na njegovom tulumu bio Zoran Milanović, ali on je tek odgovorio da nema tu što komentirati.“ I da, misliš sad je konačno storiji kraj, jer nema događaja, nema ni novinske teme, ali vraga, „istraživač“ postaje komentator, pa zaključuje: „Četiri izvora, ni jedan demanti, što znači da susjedi nisu vidjeli duha, nego uistinu sliku i priliku novog hrvatskog predsjednika.“ I onda ponosno: “S obzirom da smo utvrdili istinitost događaja (kojeg vražjeg događaja?), ostaje provjeriti poveznicu između Milanovića i Drakulića“. A poveznica je, zamislite, to da su ljudi prijatelji već 40 godina.

No, onda se to more banalnosti pečatira indiskretnim, bolnim podatkom kako je svojevremeno kćer Milanovićeva prijatelja umrla od predoziranja drogom. I eto konačni, zlobni ubod ukupne novinarske bijede i bezobzirnosti, izvan svakog konteksta priče. Koje ionako nema. Osim kao mučnog primjera kakva doista jest, a ne bi smjela biti jedna važna profesija.

Mladina

Heni Erceg
Autor 28.2.2020. u 10:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija