Heni Erceg: Ubijanje knjige

Autor 15.4.2012. u 13:45

Heni Erceg: Ubijanje knjige

 

U Puli je nedavno zatvorena knjižara Castropola, zadnja od preostale dvije nezavisne knjižare u Hrvatskoj. Osnovana prije 21 godinu, trudom i entuzijazmom jedne pulske obitelji, bila je središnje, kultno mjesto svih ljubitelja knjige i književnosti, i ne samo u Istri. Vlasnica je, uz knjižaru, prije mnogo godina osmislila i uspješni sajam knjiga kojega su pohodili svi kojima je bilo važno da ih se, uz političku ili menadžersku djelatnost, percipira i kao kulturne građane koji, eto, uz brojke, rado čitaju i slova. Castropola nije izdržala, nije ni mogla, baš kao što ništa nezavisno, samosvojno, izvan velikih tokova novca, ne može opstati na takozvanom liberalnom tržištu. Ni tu pulsku knjižaru, kao i brojne druge u Zagrebu, Splitu, Rijeci… stoga nije uništila nesposobnost vlasnika, nego vrlo zanimljiv model knjižarstva u Hrvatskoj.

Model jednostavan, profitabalan za same izdavače, ali s tipičnim manjkom kvalitete i raznovrsnosti samog proizvoda, sve na štetu onih kojima druženje s knjigom nije tek statusno, malograđansko pomodarstvo. Velike nakladničke kuće ovdje su, naime, istodobno i vlasnici knjižara, pa su tim neprirodnim spojem Profil, Algoritam, VBZ… zatvorili krug međusobne razmjene proizvoda, trgujući skoro isključivo vlastitim izdanjima ili ponekad onima svojih velikih kompanjona. Oni diktiraju enormne rabate malim, nezavisnim nakladnicima, te ih time vrlo jednostavno i brzo uništavaju.

To je jedan od razloga, ne doduše jedini, da se u hrvatskim knjižarama ne mogu naći knjige štampane u Srbiji ili Bosni i Hercegovini – koje ne treba prevoditi – a skoro je nemoguće doći do nekog teorijskog izdanja, filozofija se ionako smatra uvredom zdravom razumu. Rezultat toga evidentnog sukoba interesa izdavača i vlasnika knjižara, sve u jednoj osobi, jesu knjižare pretvorene u bezvezne papirnice, suvenirnice, trgovine tričavim, jeftinim proizvodima.

I premda su od ozbiljnih knjižara postali tek trgovci robom široke potrošnje, pomoć od države uredno dobivaju, pa je za ovu godinu Ministarstvo kulture izdavačima udjelilo blizu milijun eura potpore, a da se ni to ministarstvo, baš kao ni većina pisaca, mahom u njedrima tih istih velikih izdavača, nije niti osvrnula na zatvaranje Castropole, kao na širi kulturni problem – uništavanja malih, nezavisnih kulturnih punktova.

Na simbolično gašenje pulske knjižare nije dabome reagirao nitko ni od one gomile takozvanih lijevih političara koji su svih proteklih godina smatrali obaveznim biti viđeni na pulskom sajmu knjige i time graditi imidž kulturnih osoba. Uostalom, u kulturi posvemašnjeg političkog i društvenog trasha, posve je prirodno i knjigu tretirati kao kišobran ili konzervu sardina, pa se zato velikim tržišnim postignućem smatra čvrsta veza kulturnih pregalaca i najvećeg trgovca, vlasnika pola Hrvatske, stanovitog Todorića. Koji pak u svojim bezbrojnim trgovinama mješovitom robom, uz konzerve i toalet papir, prodaje i knjige velikih izdavača. Taj vrlo izgledni kupac slovenskog Mercatora, koji, tipično monopolistički, u svojim dućanima odbija prodavati robu drugih proizvođača, tako se polako pretvorio  u eminentnog hrvatskog knjižara.

On, Todorić, posluje naime po tržišnom principu, jedinom vrijednom poštovanja u državi čija vlast naprosto ne razumije da postoje djelatnosti, knjižare, novine, galerije… čija važnost prelazi granice golog kapitala i koje nigdje u svijetu ne mogu opstati bez pomoći države.

Tražila sam nekidan jednu knjigu u staroj splitskoj knjižari, mjestu važnom u kulturno posve devastiranom gradu, ali su mi ljubazne prodavačice kazale da knjige nema, kao što ni njihove nezavisne knjižare više nema, jer ih je preuzeo veliki domaći izdavač. To automatski znači da se kupiti mogu samo Profilova izdanja, uz obavezne majice s logom Splita, pepeljare s likom Svetog Duje, kineske tričarije. Obilata turistička ponuda, dakle.  

Ljubitelji knjiga pak imaju na raspolaganju stotine kila kuharica, trash literature o samopomoći, ali izgubljeno je ono važno mjesto užitka traženja, listanja, i konačne kupnje baš one željene knjige, bilo da je izdavač domaći, talijanski, srpski ili bosanski.

No govoriti danas o lakoći ubijanja knjiga, kada se ubijaju čitave tvornice, a nova socijaldemokratska vlada radnike ovdje otvoreno naziva „parazitima“ i društvenim otpadom, skoro da je nepristojno. Zato se ovdašnji kulturni funkcioneri i važne face nisu ni osvrnule na jedno nedavno nevjerojatno brutalno uništenje više od stotinu tisuća knjiga na hrvatskom jeziku. I ne, nije se taj kulturocid dogodio u nekoj domaćoj zabiti, nego na odjelu za slavistiku uglednog sveučilišta u Frankfurtu, gdje su, kao u nekim mračnim vremenima, ljudi u kamionima došli po knjige i odnijeli ih. Ne doduše na lomaču, nego na reciklažu. Rezultat isti: masovno uništenje knjiga, među kojima je bilo i pravih rariteta, vrijednih starih izdanja, rječnika… Nepotrebnih i neželjenih, baš kao i slavistika koja se gasi na brojnim sveučilištima u Evropi. Zbog štednje! Jer kad je gusto, korporacijski instinkt udarit će prvo na neku „suvišnost“, poput humanistike, knjige, knjižare… Ili radnika. Zaključili su tako i kultivirani Nijemci, pa obavili jedan strašni, barbarski čin, sve uz muklu šutnju hrvatskih, takozvanih kulturnih radnika.      

S dozvolom autorice tekst prenosimo iz tjednika Mladina

Tagovi:
Autor 15.4.2012. u 13:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija