Heni Erceg: Ulica Milana Mladenovića zvuči dobro i nekako raduje

Autor 25.10.2011. u 18:25

Heni Erceg: Ulica Milana Mladenovića zvuči dobro i  nekako raduje

Hrvatski mediji objavili su ovih dana presliku zanimljive knjižice iz koje je vidljivo da je sadašnja premijerka dugi niz godina bila članica Saveza komunista Jugoslavije. Štoviše, mlada se aktivistica pridružila SKJ upravo 1972., odnosno netom nakon znamenitog „hrvatskog proljeća“, nacionalističkog pokreta čiji su nosioci dva desetljeća unaprijed tražili samostalnost Hrvatske. Gospođa Kosor pridružuje se dakle partiji koja je netom bila pohapsila sve viđenije članove pokreta za hrvatsku nezavisnost, ljude čije će ideje upravo ona danas radikalno zastupati. I nije Jadranka Kosor samo svratila u Titovu komunističku partiju, nego je vjerna članica ostala punih dvanaest godina.

Poznato je kakve sve frustracije mogu izazvati bolne traume iz prošlosti, pa je za zaključiti kako je Kosoričino uzrujano inzistiranje na mržnji prema komunistima zapravo njen obračun s vlastitom prošlošću. A ona sama dobar uzorak kako se od oportunog komuniste postaje demagoški nacionalista, kakvih je upravo vladajuća stranka puna, a koji su ovih predizbornih dana potpuno izgubili živce, pa su uvrede kojima Kosoričini prvi ljudi obasipaju opoziciju dovele i do potpune blokade parlamenta.

Kap koja je prelila čašu i natjerala opoziciju da odbije sudjelovati u parlamentarnom radu bile su mahnite, seksističke uvrede kojima je utjecajni stranački čelnik i osumnjičenik za ratne zločine, Vladimir Šeks, obasuo parlamentarnu zastupnicu socijaldemokrata. U vokabularu stranke koja nezaustavljivo gubi ugled i moć, i inače prevladavaju seksističke, ali i rasne etikete, pa se, između ostaloga, čelnike socijaldemokratske partije naziva četnicama, a što su izbori bliži to su omrznuta Jugoslavija i Tito sve življi. Hrvati tako opet lunjaju po sumornoj prošlost, e kako bi zaboravili tužnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost.

U tom vremeplovu vladajućim nacionalistima odlično je došao i zahtjev za promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita, iniciran od strane 500 takozvanih intelektualaca, okupljenih u nečemu što se naziva „Krug za trg“. Pa se tu našlo sve što u Hrvatskoj drži do sebe i nacije, od akademika bliskih tragičnoj ideji Franje Tuđmana, onoj o podijeli Bosne i Hercegovine, do kvazipovjesničara i proustaških ideologa, svi s idejom da Tito, kao despot i zločinac, ne smije imati spomen, ulicu, a kamoli trg u glavnom gradu Hrvatske.

Dobro, ne treba ljudima, makar se radilo i o najgorim Tuđmanovim vodonošama, odricati pravo na demokratske proplamsaje. Samo što pokušaj dokidanja Tita iz kolektivne memorije, pa još uz asistenciju onih koji su čvrsto dijelili uvjerenja njegove partije, otvara ozbiljan problem i ostalih despota i silnika čija imena mahom nose ulice i trgovi hrvatskih gradova. Evo, na primjer, što da se radi s tolikim Trpimirima, Krešimirima, Tomislavima… to jest kraljevima koji su svi s reda bili barabe i ubojice, skloni krvavom kažnjavanju vlastitih podanika? Što sa znamenitim banom Jelačićem koji je, sve onako po Ženevskim konvencijama, masakrirao Mađare, a čije ime nosi središnji zagrebački trg? Ili nešto bliže u povijest – zaslužuje li na desetke ulica i trgova Franjo Tuđman, zločinac i diktator, koji se s neistomišljnicima ili etnički drukčijima obračunavao najgrubljim metodama?

Ukratko, ako se traži promijena imena Titova trga, svakako bi bilo pošteno, da ne kažemo demokratski, maknuti s ulica i imena svih onih brojnih despota, krvavih vođa, nasilnika. Pa da onda lijepo ulicama damo nazive voća i povrća, riba, školjki, cvijeća… Da se, na primjer, jedna ulica u jednom gradu u Slavoniji nazove imenom pjesnika ili, božemiprosti, nekog antifašiste, umjesto onoga sadašnjeg razbojnika.

A riječ je o stanovitom Mili Budaku koji je donedavno obilježavao i brojne druge ulice u ovdašnjim gradovima, od Dubrovnika do Splita. Tjednik Feral Tribune tako je godinama imao rubriku posvećenu upravo skidanju Budakova imena s ulica i trgova. Ali, naravno, poznato je da je količina Feralove protudržavnosti bila upravo proporcionalna važnosti Mile Budaka za hrvatsku nacionalnu stvar. Zato Ferala više nema, ali Budaka ima. A bio je ministar kulture naci tvorevine, Nezavisne države Hrvatske, zadužen za uspostavu rasnih zakona, deportacije Židova, komunista… E taj Budak i dalje ima svoju ulicu u tom gradu u Slavoniji i nema tih tobožnjih intelektualaca kojima bi, baš poput Titovoga, mogla zasmetati ulica s imenom ustaškog zločinca.

To zato jer Hrvati masovno vole svoje zločince, one zadojene idejom etničke čistoće, nacionaliste s otvorenim aspiracijama na tuđe teritorije. Otuda i euforija hadezeovih glasača na skupu u Splitu kada je premijerka Kosor, kao posebno važnog gosta i svoj udarni izborni adut, najavila jednog Tuđmanova generala, poznatijeg kao osumnjičenika za teški masakr nad Srbima u Mrkonjić gradu u BiH.

„Moja najveća želja bi bila da se probudim, ustanovim da je 1990. i da kažem: ‘Uh, al sam nešto ružno sanjao!’“ Riječi su to legendarnog frontmena i pjevača beogradskog rock benda Ekatarine Velike, Milana Mladenovića, prerano umrlog sanjara čiji je antiratni angažman pokazao da se može i drukčije od nacionalističkih rovova, mržnje i krvoprolića. Jedna ulica u Zagrebu trebala bi, kažu, uskoro dobiti Mladenovićevo ime. Neće to nipošto biti bogzna kakva pobjeda civilizacije i poezije nad ideologijom violentnog folka, ali zvuči dobro. I nekako raduje. Makar samo na razini simbola.

 

Mladina.si, tekst prenosimo uz dozvolu autorice

Autor 25.10.2011. u 18:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija