Heni Erceg: Umri muški 2

Heni Erceg
Autor 7.6.2015. u 11:15

Izdvajamo

  • U razgovoru groteskno naslovljenom „Moj antikomunistički manifest“, šef HDZ-a Tomislav Karamarko, bivši šef tajnih službi, bez ustručavanja je najavio nemilosrdni obračun s „crvenim vragovima“ i naglasio potrebu „temeljite promjene društvene klime“, što u njegovoj intepretaciji podrazumijeva čišćenje društva od „komunističke indoktrinacije“ i povratak „istinskih hrvatskih vrijednosti“. To namjerava provesti pomoću „lustracije“, inkvizicijske metode kojom bi uklonio iz javnoga života sve one koji „ne vole Hrvatsku“ ili „prave ciničan odmak od hrvatske države“, a ima ih, zna on to najbolje, jer nije uzalud godinama radio na poslovima prisluškivanja i uhođenja „državnih neprijatelja“, to jest nezavisnih intelektualaca i novinara. Vodi taj žbir računa i o odgoju budućih naraštaja, te je u ime „očuvanja ideološke supstance hrvatske države“ najavio radikalnu promjenu školskih programa, u koje će ući „prava i kompletna istina“, očišćena dakako od svih trabunjanja o hrvatskom antifašizmu.

Povezani članci

Heni Erceg: Umri muški 2

Tako možebitni budući premijer zamišlja etničku i političku homogenizaciju hrvatskoga društva, projektira državu ispražnjenu od manjina i usranu do boli, kao poprište stalnih sukoba, a u proizvodnji trajnog izvanrednog stanja provjereno mu najbolje služe upravo veteranske skupine koje bi s plinskim bocama, prijetnjama i terorom provele konačnu „promjenu društvene klime“. Glavna odlika te „klime“ je potpuna militarizacija javnoga života, totalitaristička zamjena političkih argumenata golim nasiljem, sve dok se kompletno društvo ne utrpa u uniformu. Onu, omiljene crne boje.

Lijeva, „nenarodna“ vlast dođe im nešto poput crvene krpe, pa su „heroji“ ulice, evo opet pokušali državni udar, pažljivo navođeni od nacionalističke desnice koja ni ovoga puta nije vodila računa o mogućim posljedicama pokušaja nasilne smjene vlasti. Pa su tako u svijet otišle gadne slike uličnih nasilnika koji u središtu Zagreba nasrću na policajce, hvataju ih za vrat, ruše zaštitne ograde i na koncu se povlače u Crkvu svetog Marka, koja je zahvaljujući drugoj poluzi radikalnog nacionalizma, to jest Katoličkoj crkvi, preko noći pretvorena u kolodvorsku birtiju. Tu su onda „pobunjenici“, pod budnim okom svetaca, pili, jeli i bančili, a dovučen im je, milošću dežurnog biskupa, čak i pokretni WC, dok su, pak, pred ulazom u crkvu, zaprepašteni turisti zapitkivali: „Je li ovo neka vaša lokalna predstava?“

Potom su na središnju zagrebačku ulicu dovukli plinske boce prijeteći da će ih aktivirati i valjda dići u zrak zgrade, ljude, državu… jer sve je to ionako njihovo vlasništvo, oni su tu Hrvatsku jedini stvorili. Pa kako se takav oblik nasilja inače naziva? Spada li prijetnja plinskim bocama u terorizam i kao takva podliježe zakonskim mjerama? Kakve bi sankcije trebali snositi biskupi koji su omogućili da se jedan besprizorni dernek s ulice premjesti u crkvene prostore i time spriječe organi države da štite javni red i mir, odnosno razjure falangu koja prijeti rušenjem institucija te iste države?

Uglavnom, ekipa koja se posve odlijepila od stvarnosti i živi u virtualnom svijetu, potkožena zavidnim materijalnim primanjima i svim mogućim beneficajama, nezainteresirana za teško ekonomsko stanje u državi, bezdušna prema svim ostalim društvenim grupacijama koje jedva spajaju kraj s krajem, nije uspjela otići do kraja u izazivanju kaosa i pokušaju državnog udara. Veći dio građana, naime, odbio ih je podržati u toj nakani, a i Vlada je odustala od represije nad onima koji se po svim mjerilima mogu nazvati teroristima. Je li to bio kukavičluk vlasti? Možda. Jer možda je doista bilo vrijeme za odlučnost prema toj skupini koja već mjesecima siluje naciju i destabilizira državu, mada bi s druge strane rezultat represije, lako je moguće, bio koban i krvav.

Nakon crkvenog happeninga ista je ekipa navukla svježe ispeglane uniforme, kako bi naglasila svoju prijeteću moć, i pojavila se na sastanku kod premijera, na razgovoru koji se čitav sveo na kuknjavu o tobože teškom položaju branitelja, mahom od strane vođe uličnih prosvjeda, onoga koji mjesečno prima tri tisuće eura. Premijer Milanović, pak, naoružan beskrajnim strpljenjem, slušao je te ljude koji su producirali svoj isključivi egoizam, zahtjeve za novim beneficijama, i koji su konačno javno, u direktnom TV-prijenosu, do kraja razgolili činjenicu da sebe doživljaju kao skupinu čije bi bezobzirne zahtjeve trebalo servisirati makar svi ostali građani pocrkali. Retoričko je pitanje, međutim, treba li premijer države uopće sjediti za istim stolom s tipom u uniformi protiv kojega je podignuta optužnica i izdan zahtjev za hapšenjem zbog milijunskih novčanih pronevjera.

No, prilično je jasno da su materijalni zahtjevi tek izlika za pokušaj naprasne smjene aktualne vlasti, kao što je jasno i gdje je taj udar osmišljen, a što se vidjelo u nedavnom opširnom intervjuu šefa opozicijske, nacionalističke stranke u kojemu je dotični dao jasne smjernice za recentne ulične nerede i pokušaje braniteljskog puča, ali i one koje ukazuju kamo bi otišla Hrvatska ukoliko njegova neofašistička stranka preuzme vlast. U razgovoru groteskno naslovljenom „Moj antikomunistički manifest“, šef HDZ-a Tomislav Karamarko, bivši šef tajnih službi, bez ustručavanja je najavio nemilosrdni obračun s „crvenim vragovima“ i naglasio potrebu „temeljite promjene društvene klime“, što u njegovoj intepretaciji podrazumijeva čišćenje društva od „komunističke indoktrinacije“ i povratak „istinskih hrvatskih vrijednosti“. To namjerava provesti pomoću „lustracije“, inkvizicijske metode kojom bi uklonio iz javnoga života sve one koji „ne vole Hrvatsku“ ili „prave ciničan odmak od hrvatske države“, a ima ih, zna on to najbolje, jer nije uzalud godinama radio na poslovima prisluškivanja i uhođenja „državnih neprijatelja“, to jest nezavisnih intelektualaca i novinara. Vodi taj žbir računa i o odgoju budućih naraštaja, te je u ime „očuvanja ideološke supstance hrvatske države“ najavio radikalnu promjenu školskih programa, u koje će ući „prava i kompletna istina“, očišćena dakako od svih trabunjanja o hrvatskom antifašizmu.

Tako možebitni budući premijer zamišlja etničku i političku homogenizaciju hrvatskoga društva, projektira državu ispražnjenu od manjina i usranu do boli, kao poprište stalnih sukoba, a u proizvodnji trajnog izvanrednog stanja provjereno mu najbolje služe upravo veteranske skupine koje bi s plinskim bocama, prijetnjama i terorom provele konačnu „promjenu društvene klime“. Glavna odlika te „klime“ je potpuna militarizacija javnoga života, totalitaristička zamjena političkih argumenata golim nasiljem, sve dok se kompletno društvo ne utrpa u uniformu. Onu, omiljene crne boje.

Mladina 

Heni Erceg
Autor 7.6.2015. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija