Heni Erceg: Život je čudo

Autor 8.10.2012. u 14:14

Heni Erceg: Život je čudo

 

Veliko je pitanje hoće li gospodin Robert Allen Zimmerman uopće preživjeti takav udarac. Jest da mu je zadat izdaleka, čak s drugog kontinenta, ali ipak… Američki pjesnik, pjevač, kultna osoba generacije šesdesetih, buntovnik protiv društvenih i političkih dogmi, poznatiji javnosti kao Bob Dylan, ovih je dana naime zabranjen na Radio Splitu, stanici Hrvatske radio televizije.

Dylanove pjesme s njegova novog albuma naprasno su skinute s programa, a prema odluci glavne urednice koja je odlučila da taj provincijski bastion hrvatstva ne smije u eter puštati nekoga tko se diskriminatorski odnosi prema drugome. Hm, lijepo i poučno! Pogotovo jer je urednica, kao što i treba, poslušala glas naroda, to jest slušatelja, koji da su je „bombardirali pozivima, šokirani što je u eteru još uvijek pjevač koji je Hrvate izjednačio s nacistima.“ Tako je jedna usputna izjava koštala eto Dylana gubitka tolikih brojnih i važnih slušalaca, totalno ogorčenih poput većine Hrvata, jer je Dylan u intervju listu Rolling Stone, govoreći o američkom rasizmu, kazao i kako Židovi mogu osjetiti naciste, baš kao Srbi Hrvate.

Pa sada, dok presretni Srbi namjeravaju velikog pjevača proglasiti svecem jer je tamo u bijelom svijetu prepoznao kakva su Hrvati rasistička govna, dotle su Hrvati izvan sebe zbog činjenice da Dylan nije prepoznao tko je tu žrtva, a tko agresor, nego ih tako nevine proglašava još i nacistima. Zato uvijek budna urednica hrvatskog radija nije puno dvojila, nego je Dylana naprosto izbacila iz programa.

„Smatrala sam da tu nema ništa sporno jer Hrvatska radio televizija, kao javna kuća, ima nultu točku tolerancije na bilo koju vrstu nacionalizma, rasizma i diskriminacije. Ne znam zašto bi Dylanove pjesme bile iznad interesa hrvatske nacije koju je on svojim izjavama uvrijedio“, pojasnila je svoju odluku. I za svaki slučaj, aludirajući na Dylanovo porijeklo, dodala stereotip kako ona nema ništa protiv Židova jer i sama ima prijatelja među njima. Inače, riječ je o radio stanici koja njeguje dirljiv odnos prema svakovrsnom nacionalističkom smeću, naročito prema stanovitom Thompsonu, autoru popularnih stihova kojima se vrijeđa, a po potrebi i kolje, pripadnike srpske manjine.

Ali, kao što bi rekla ovdašnja pjevačka „legenda“, Mišo Kovač: „Taj Dylan pojma nema, neš ti njega!“, a brojni su analitičari utvrdili kako pjesnik ne zna ništa o hrvatskoj povijesti, neuki jedan ignorant, i još kako je takvo generaliziranje baš nekako prirođeno Židovima. Uzalud mu oštar stav prema američkom rasizmu i diskriminaciji općenito, uzalud Dylanovo višegodišnje problematiziranje vjere, religije i društvenih odnosa… jer spomenuti, makar i uzgred, netrpeljivost Hrvata prema Srbima, krimen je koji se ovdje ne oprašta.

I dok su nacionalno osvješteni građani, analitičari, intelektualci, pljuvali Boba Dylana, filmski producent Branko Lustig, dobitnik dva Oscara, također Židov, organizirao je u Kninu predavanje o holokaustu, uz prikazivanje dokumentarnog filma „Posljednji let Petra Ginza“, priče o židovskom dječaku iz Praga ubijenom u plinskoj komori u Auschwitzu. Ali grdno se prevario Lustig, koji je i sam bio zatočenik toga nacističkog logora, jer od 350 školskih učenika, koliko ih je trebalo biti na predavanju o holokaustu, nije se pojavio ni jedan. OK, znamo koji je grijeh Boba Dylana, ali čime je to Lustig zaslužio takav generalni bojkot u gradu kojemu je, upravo zbog nacionalističke zadrtosti, itekako potrebno tumačenje opasnosti rasizma i fašizma?

Zaslužio je, nego što nego zaslužio, kliknut će taj oveći zdrug ovdašnjih talibana, jer se usudio dan ranije, na istom predavanju u drugom gradu, deklarirati kao nevjernik, to jest kazao je kako nakon iskustva Auschwitza više ne vjeruje u boga! Uzaludna su mu bila sva naknadna objašnjenja, neće nekrst u naš grad, zaključili su nastavnici i roditelji katoličkog grada Knina i zabranili djeci odlazak na predavanje o strahotama nacizma. Pa vrijeme vjerojatno proveli, ti roditelji, a možda i ta djeca, mnogo svrsishodnije, to jest psujući Židove, toga Dylana zbog sramotne izjave o Hrvatima i Srbima, i toga Lustiga koji se usuđuje kazati kako ne vjeruje u boga.

Uostalom, lijepo kaže ravnateljica kninske škole kako je tema iz Lustigova filma preteška za djecu te dobi i da bi ih za tako nešto prije trebalo pripremiti. Inače „djeca te dobi“ imaju 14 godina. I odrast će s tipičnim paradoksom, kao dobri katolici opasno ksenofobnog duha.

E sad, još nešto što možda nije primjereno bljutavom skandalu oko Branka Lustiga, ali malo cinizma u njegovu slučaju nikako nije na odmet. Riječ je, naime, o gospodinu koji sada sa svakim pravom zaziva demokraciju i toleranciju, ali isti je to lik koji je u olovnim vremenima baš za hrvatsku demokraciju ponosno primio visoko odlikovanje iz ruku diktatora Franje Tuđmana, upamćenog i po izjavi kako je sretan da mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka. Nije Lustiga u to doba ni najmanje smetalo etničko čišćenje srpske manjine iz Hrvatske, još manje grubi nasrtaji na protivnike režima ili pak sva moguća kršenja ljudskih prava.

I dogodilo se tako da je čovjek na svojoj koži osjetio svu ružnošću ideologije nacionalizma i isključivosti, istu kojoj se svojevremeno i sam priklonio. Što samo znači da je život nepredvidivo čudo.

Mladina

  

Autor 8.10.2012. u 14:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija