Hiroshima i Nagasaki, 70 godina poslije (6.8.1945 – 6.8.2015): Ljudi su u trenutku postajali print na kamenu

tačno.net
Autor 5.8.2015. u 11:05

Izdvajamo

  • U Hiroshimi sam shvatio da u našoj povijesti postoji konačni i vrhunaravni simbol uništenja. To je ljudsko biće koje je u trenu eksplozije pretvoreno u sjenu na kamenu. Strašna i jeziva spoznaja. Život kao puki print na zidu.

Povezani članci

Hiroshima i Nagasaki, 70 godina poslije (6.8.1945 – 6.8.2015): Ljudi su u trenutku postajali print na kamenu

Zapisi iz diplomatskog dnevnika

DSCN5239

Hibakushe – preživjeli nuklerne eksplozije „Oni će razumijeti našu priču ako budemo ustrajni u kazivanju istine

Piše: Fuad Đidić

Ovog momenta dok se obilježava 70. godišnjica nuklearnog razaranja Hirošime i Nagasakija, moje misli i sjećanja su sa japanskim hibakushama.To su oni koji su preživjeli pakao jedne od dvije atomske bombe spuštene na dan 6. i 9. augusta u jutarnjim časovima kada je u punom jeku otpočinjala dnevna vreva u ovim lučkim gradovima.

Broj hibakusha  danas rapidno opada i mjeri se sa oko 180 hiljada, a prosječna starost ove generacije je oko 80 godina. Vrlo je malo onih koji su takvog zdravlja da bi mogli izdržati bilo kakav nastup u javnosti. Nije daleko dan kada će posve utihnuti živa poruka ove jedinstvene generacije stradalnika.

Ali, i danas, više nego jučer, njihova poruka nažalost je ignorisana, ili, se pak, dalje gura u zaborav. I utoliko prije nestaje sa horizonta kako se svijet ubrazno dijeli dubokim jazom  između onih koji su opsjednuti N – oružjem, i, onih koji traže njegovu potpunu eliminaciju.

Ne tako davno imao sam osobenu čast čuti priču hibakushe tokom diplomatske službe u Japanu. I danas kada se približava tužna godišnjica nuklearnog razaranja u meni se pojavi neki čudni nemir, ili, silna želja da ispunim zavjet preživjelih i da prenesem, i na ovaj način, njihovu poruku.

Još se živo sjećam tog 5. augusta 2009. godine u povodu 64-godišnjice, kada sam zajedno sa još 60-ak predstavnika drugih zemalja u “Peace Memorial Museum” na sam dan uoči komemoracije, imao priliku slušati predavanje preživjelog hibakushe iz grada Hiroshime koji je kao, tada 12-godišnji dječak od centra eksplozije bio udaljen samo 2,5 km.

Svi mi koji smo se prvi puta susreli sa nekim od preživjelih svjedoka nuklearnog pakla jednostavno gutali smo njegove riječi. Neki od nas su pitali i zaključivali, a neki su uzimali zabilješke.

Evo, šta je tada ostalo zabilježeno u mom diplomatskom notesu:

“Kada sam napunio 60 godina počeo sam učiti engleski. I to je uzelo nekoliko godina rada i usavršavanja. Učio sam engleski jezik koji je ovdje ranije bio zabranjen da bi danas mogao prenijeti svoja sjećanja. Kazujem svoju priču sa nadom da će je čuti ljudi u vašim zemljama, da će je možda čuti i budući naraštaji koji će je pamtiti poslije našeg odlaska. Život je kratak ali sjećanja su duga.

Mi starimo i odlazimo. Vrijeme je ograničeno i jasno mi je da moramo požuriti.

Mi vjerujemo da priče dovode ljude bliže jedne drugima. Kazivanjem ispovijesti mi smo pronašli nadu da razumijemo značenje i smisao naših života. Svaki od preživjelih živi sa svojom boli i patnjom. Moja priča mogla je biti snimljena na video ili predočena u digitalnoj formi. Ali, mi jako vjerujemo da samo lična priča ima neprocjenljiv ljudski dodir.

To što nas pokreće da saopštimo svoju priču jeste upozorenje što može učiniti bomba koju je čovjek proizveo. Što može učiniti instikt protiv intelektualnih i moralnih kapaciteta čovjeka. Vrijeme je sada da reflektiramo šta se može desiti. Jer, čovjek i nuklearna sila ne mogu koegzisirati. Sve dok se posjedovanje N – oružja kamuflira kao garancija za mir i tumači kao dio progresa, mi ne možemo biti sigurni. Nikada više, poslije Hiroshime, ne možete reći da neće biti nuklearnog incidenta.

Mi živimo sa strahotom radijacije nakupljene u našim tijelima. I strahom da nas može u svakom trenutku ona ubiti, ili, od nas učiniti izobličena i drugačija bića. Mi preživjeli uglavnom, smo ostali bez potomstva. Najčešće smo ostajali sami jer nismo mogli naći nekoga tko bi sa nama živio. Jednostavno, bojali su se života sa habikushama. Naši životi prolazili su kao sjene od kojih su se drugi plašili i zazirali….”

Njegovo kasnije svjedočanstvo o prvim momentima poslije eksplozije nije mi dalo više snage da bilježim. Ali, sjećam se sa kakvom je tegobom kasnije pokušao opisati ljude koji su potpuno izbezumljeni nosili svoje dijelove tijela, ili, sa kakvim je bolnim izrazom opisivao djevojčicu koja je nosila oko na svom dlanu…Mnogi su spaljenih tijela tražili pomoć na obalama rijeke. I tamo su odmah umirali.

Cijelo njegovo kazivanje graničilo se sa preciznim uvidom u sveopštu i do tada, na zemlji neviđenu panoramu zla.

U Hiroshimi sam shvatio da u našoj povijesti postoji konačni i vrhunaravni simbol uništenja. To je ljudsko biće koje je u trenu eksplozije pretvoreno u sjenu na kamenu. Strašna i jeziva spoznaja. Život kao puki print na zidu.

BhE6mLLIIAAyJNq

Sjena čovjeka na zidu iz Hiroshime

Možda da ovom prigodom parafraziram nekada davno čitanog pjesnika B. Miljkovića – niko ne može tako snažno pjevati o sobodi kao sužnji. Igrom slučaja, ili, proviđenjem sudbine, niko ne može odaslati u svijet tako jednostavne i snažne poruke o miru kao oni koji su preživjeli strahote, ili, oni koji su izgubili svoje sinove i kćeri, kao što to mogu onih koji su iskušali te strahote, i prošli kroz bol i patnju suočavanja sa smrti i nestankom.

Japanci su razvili jednu posebnu tradiciju kazivanja priče. Nezamjenljivog učenja lekcije licem u lice. Kazivanjem kroz ličnu ispovijest. Riječ svjedoka kao institucija. Tamo u Japanu postoji jedno uvjerenje da riječi živog svjedoka mogu preoblikovati ljudske zajednice, njene mitove i službene istine. Ako čujemo istu priču na način da je svako od nas kaže ona će biti različita. Ali, samo priča ispričana od stvarnih svjedoka ima snagu da traje i da se prenosi. Svjedoci jedini imaju taj senzibilitet da približe strahotu patnje i dubine ljudske boli.

Najdragocjenije nasljedstvo koje ostavljaju hibakushe jeste institucija priče, jeste snaga lične ispovijesti, jeste vjera da riječ ima snagu da preoblikuje.

Japanske hibakushe su me naučile da ima još toliko mnogo ljudi koji ne znaju šta se stvarno dešavalo ispod oblaka nukearna pečurke u Hiroshimi i Nagasakiju. Dok nisam čuo njihovu ispovijest i ja sam učio iz čitanki povijesti kako je dovoljno da znam da je ovim strašnim činom N eksplozije postignuto zapravo, opšte dobro, nešto veliko, spasonosno, i značajno za budućnost opstanka čovjeka.

Ali, sve dok ne čujemo takve ispovijesti dok, do naših srca riječ svjedoka i preživjelih ne pronađe svoj put, mi smo zarobljenici službenih i najčešće, pervertiranih istina i tumačenja o ratu i njegovim strahotama i nedokučivim razmjerima stradanja.

Kasnije sam u američkoj štampi imao priliku čitati kako su priče hibakusha u minulih nekoliko godina ispričane pred američkom publikom imale otrežnjujući značaj i snažnu ulogu u javnosti. Među američke studente hibakuše dolaze sa nadom i porukom “oni će razumijeti našu priču ako budemo kazali istinu”.

Ne vjerujem da je to bilo samo dio njihova naivnog uvjerenja.To je bilo mnogo više od toga. Najnoviji podaci ukazuju da danas više od 30% Amerikanaca ima drugačije mišljenje o stvarnim razlozima upotrebe N oružja u Hiroshimi i Nagasakiju u odnosu na svoje ranija saznanja.

Američka javnost tako vraća vjeru da riječi svjedoka i preživjelih, u vrijeme rastućeg markiranja svijeta onim drugim i drugačijim de-humaniziranim zajednicama i ljudima, imaju šansu da budu prihvaćene i shvaćene i tako onemogućena upotreba N oružja.

Ambasador iz Tokija g. Roos po prvi puta u povijesti kao jedan američki predstavnik stigao je na 65-godišnjicu komemoracije žrtvama nuklernog razaranja 2010. godine kada se poklonio pred sjenama žrtava i pozvao na svijet bez N oružja. Njemu su se također, tada po prvi puta pridružili i britanski i francuski ambasadori.

Dvije godine kasnije 2012. u Hiroshimu je stigao i unuk tadašnjeg američkog predsjednika Trumana koji je izdao naredbu za bacanje N bombe g. Klifton Truman Daniel, koji je prije naklona pred Cenotaphom u Memorijalnom parku žrtava izjavio – “ne zaboravimo i ne dozvolimo da se to ikada više igdje ponovi”. Tadašnja japanska štampa prenijela je i njegovu izjavu o tome “kako još postoje različita gledišta”, ali istaknuli su njegove riječi – “važno je da nastavimo razgovor i da se ova priča nastavi”.

Vjeruje se da je tim otvoren put da i predsjednik Obama uskoro dođe u Hiroshimu i Nagasaki. Poruka hibakusha koja čini se i danas lebdi nad Memorijalom u Hiroshimi i Nagasakiju sastojala se u slijedećem –

“Nije potrebno izvinjenje. Sama posjeta bila bi veliki korak u približavanju svijetu bez nuklearnog oružja….A to je naš prevashodni cilj kojem iskreno težimo.”

Upravo ovdje bi mogli potražiti naše obnovljene nade u spasonosno.

No, sat neminovno otkucava. Kako kaže N. Čomski: “Nova era čovječanstva otpočela je 6 augusta 1945. godine od kada počinje odbrojavanje za ono što bi moglo biti neslavan kraj čovjeka kao racionalnog bića…”

Iako po Čomskom “postaje sve strašnije” mi ostajemo sa nadom u sposobnost čovjeka da čuje i razumije riječi i svjedočanstva.

Japanske hibakushe još su živo upozorenje da nacionalni mitovi i vjera u spasonosnu ulogu jednih ili drugih kao krajnji rezultat nosi zapravo, uništenje i amargedonski nestanak čovjeka kao vrste.

tačno.net
Autor 5.8.2015. u 11:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija