HISTERIJA I TREŠNJE

Povezani članci

• Prvi mart: Bojkot Doma naroda ili izdaja na Zakonu o prebivalištu
• Poslednja nevina godina Jugoslavije
• Heni Erceg: Umri muški 2
• Scenarij za kraj: Poslije HDZ-a – potop
• Snježana Kordić o problemu s nazivom jezika u školama: „Postoji praktično rješenje“
• Kad bi svi…

Najljepšu crticu svog djetinjstva pamtim s Hasetom, istina Mohamad mu je bilo ime pa je logika skraćenice trebala biti Mujo, ali jebeš logiku u Splitu, Split tog vremena imao je onu zajebanciju koja se prilagodila jednom bezbrižnom i prosperitetnom vremenu kada su ljudi držali do zajebancije kao i do susjeda, zajebancija se tada brižno njegovala u svoj svojoj mediteranskoj lucidnosti. Istina susjeda Haseta koji je živio u maloj potleušici sklepanoj od ternite i blokova cementa držao sam kao nužno zlo u koje nam padne lopta jednom mjesečno pa bi preko smokve tražili istu u dvorištu punom otpadnog lima i zahrđalih motora fića, no Hase nikada loptu nije držao đavolskom spravom kao što su je držali naši kojima bi remetili popodnevni san, već je Hase držao relikvijom koju bi nam krpao i dopumpavao pa bi od starih cijevi za veš sklepao branke i nama djeci sudio nikada završene utakmice koje bi počinjale oko dva popodne, a završavale tamo negdje duboko u noć. Hase je navijao za Partizan što je nama djeci bilo dosta čudno, ej u Splitu pa na zidu držati Bajevića i momčad crno – belih iz Tempa no znao sam i neke iz svog društva, svog razreda koji su navijali za Zvezdu, a očevi im bili toliko utjecajni u školi i društvu da im se pisnuti ništa nije moglo, Partizan je bio tako Hasetova momčad, ni Željo, ni rođeni, nego tim njegova rahmetli daidže o kojem je Hase govorio sa suzom u oku, heroj i prvoborac, a veliki zaljubljenik u fudbal i Partizan.

Najljepšu crticu svog djetinjstva pamtim s Hasetom, penjali smo se na Hasetovu smokvu i uživali u napuklim i sočnim plodovima kada je pukla grana poda mnom, padao sam činilo se minutama i tresnuo svom snagom na zemlju slomivši nogu, moji prijatelji vidjevši lom pobjegli su, a Hase me istrčavši iz male potleušice uhvatio za lice i imobilizirao mi ranu, nosio me Hase na rukama do bolnice zapomažući da bilo tko od mojih motoriziranih sugrađana stane, na hitnoj su mi stavili gips, a ja i Hase postali smo prijatelji kakvi već prijatelji mogu biti jedan dječak i jedan mudar čovjek u poodmaklim godinama, čovjek koji voli Matu Parlova i urmašice, kafu tri puta u identično vrijeme i Partizan kao klub svojega daidže.

Iz osnovne škole prešli smo u srednju, iz srednje na fakultete, a mog Haseta posjećivao bih rijetko i s vremena na vrijeme, od skromne kotlokrpske i dimnjačarske penzije preživljavao je naš Hase krpajući djeci lopte i odraslima gume na automobilima, a tada je došao rat. U vremenu prigušenja, kako je Hase zvao zamračenja i histeriju koja je pratila iste, jer oni su živjeli s nama, jeli s nama, na vjenčanja ih zvali, a sada pucaju iz snajpera po našoj djeci iz mraka, Haseta istina nitko nije dirao, histerija se usmjerila na Žiku s drugog kata koji je kada su ga odvodili vrištao da nije on snajperist i tražio od ljudi da ga zaštite jer ga znaju cijeli život. Ni Žiki nije pomoglo kao ni susjedi Slobodanki koju su optužili da joj je sin pilot i da je granatirao Gospić iako su svi znali da je mali Dragan u Americi na West Pointu ali jebiga, nakon deset dana uselio se susjed s prvog kata u njen u maslinastoj uniformi, a našeg Haseta nije se diralo jer se muslimane držalo našima dok nije počeo rat i s njima.

Tog jutra odveli su Haseta koji nije ništa govorio, nije istina kao Žika zapomagao ljudi ta znate me cijeli život niti je dobri stari Hase pokušao vojnicima objasniti da me jednom spasio noseći me na rukama do bolnice, Hase je šutio dok su ga odvodili potpuno svjestan da ga više nikada nećemo vidjeti uz zgražanje susjedstva kako je moglo đubre da živi s nama cijeli svoj život i da dvadeset godina smišlja kako da nas digne u zrak i kako da jednom, kada ga braća vehabije pozovu našoj djeci, našim vojnicima minira kampanjolu s kojom su pijani sletjeli s ceste pa optužili Haseta da im je sabotirao kočnice, a kočnice im ljudski još jutros promijenio i ulje i filter, još im ručak od svoje sirotinje napravio.

Promijenili su se ljudi, kazivao nam je Hase, histerija je djeco ušla u narod i brat će na brata, susjed na susjeda, televizija će, odnio je đavo svima nama da u glavu stavi strah i da nas sve napravi šejtanima, da nas sve učini da zaboravimo i da smo se krstili i da smo se pokapali djeco zajedno, da smo i na đenaze i na badnjake isto zajedno bili, histerija odnio je đavo, odnio je šejtan crni, histerija djeco.

Danas sam se ponovo sjetio starog Haseta kojeg nikada više u svom životu vidio nisam, danas kada su jednog sličnog Haseta izvodili iz uličice u predgrađu Pariza, kao što sam desetak godina prije istog tog Haseta vidio kako ga izvode ispod WTC tornjeva u New Yorku susjedi, istog tog Haseta isto lice, iste bore i iste oči, oči koje ti govore histerija djeco moja, histerija, govorio sam vam ja, histerija đavo je odnio.

Najljepšu crticu svog djetinjstva pamtim s Hasetom, istina Mohamad mu je bilo ime pa je logika skraćenice trebala biti Mujo, ali jebeš logiku u Splitu, Split tog vremena imao je onu zajebanciju koja se prilagodila jednom bezbrižnom i prosperitetnom vremenu kada su ljudi držali do zajebancije kao i do susjeda, zajebancija se tada brižno njegovala u svoj svojoj mediteranskoj lucidnosti. Jednom ću kasnije, puno kasnije čuti Kanjon Drine i neću tu pjesmu nikada povezati s Hasetom, sa Splitom i sa histerijom. Valja su pjesme kao i ljudi, trebaju da odrastu u vama, trebaju da sazriju taman kada vam djetinjstvo toliko jednom bude nedostajalo koliko vam bude nedostajao Hase, a Hase bi i za tu pjesmu samo slegnuo ramenima i kazao da to djeco nije za vas i ponudio bi vas trešnjama.

Kanjon Drine je ispred nas
stopamo Mufa, Kiki i ja
snijeg se topi, cesta je prazna
stao nam je stari kamiondzija

Planine gole vrletne
lomile nam put
gazda je vozio
vidno ne raspolozen
vise tuzan no ljut

Smanjuje brzinu
pripaljuje cigaru
u mraku mu svijetle oci
gazda tihim glasom rece
nece ovo djeco
na dobro poci

Jer sve ide unatrag
zivimo u plemenima k’o Apaci
a gde cemo djeco
i ja i vi

Nama srce kuca za sve njih
probudi me ovo je
neki ruzan san
sto manje dijete znas
to si manje nesretan

Planine gole vrletne
lomile nam put
gazda je vozio
vidno ne raspoložen
vise tužan no ljut

Hadzije su sebi podijelili rejone
djecu evakuisu avionima
a ja se osjecam nezgodno
kao zebra na Brionima

A vama ce djeco biti najljepse
vi ste navikli rano u krevet
uskoro cemo svi mi
imati izlaz samo do devet

Probudi me ovo je
neki ružan san
što manje dijete znaš
to si manje nesretan

Kanjon Drine je iza nas
ispred nas je ravna Romanija
snijeg se topi ništa neće
zaustaviti dolazak novog proljeća