Histerijski determinizam profesorice Perunović

tačno.net
Autor 4.1.2016. u 17:33

Histerijski determinizam profesorice Perunović

Naglašava mi, kao tipičnom podgrijavaču „historijskog determinizma“, profesorica Senja Perunović koliko je važno poznavati (historijske) činjenice, a ja bih pokušao ukazati njoj i njezinom, nazvat ću ga i u nastavku elaborirati, „histerijskim determinizmom“, koliko je za njih opasno odnosno kontraproduktivno baratati (relevantnim) povijesnim činjenicama odnosno istinama, ako se one ne znaju interpretirati odnosno ako se kose s ideološkim predrasudama, a nema se snage suočiti s njima.

Činjenice su koje je „potrebno znati“, po gđi. Perunović, da je „u 1960-tima ‘hvalisava Jugoslavija’ (moj termin na koji reagira, opaska D.K.) željela dati status nacije narodu Bosne i Hercegovine“, pa se „razvila žučna diskusija“, u kojoj su pobijedili „protivnici naziva Bosanci…koji su tvrdili da bi se time izgubio identitet onih koji jesu Bosanci ali i Srbi, i onih koji jesu Bosanci ali Hrvati. Završilo se tako da se dijelu naroda koji nisu bili Hrvati ili Srbi, dodijeli status nacije sa nazivom Muslimani.“ I onda se te objektivno, i s aspekta jugoslavenstva, a da ne govorimo bosanstva, katastrofalne činjenice u kojima se krije zametak skore (što je 30-tak godina sub speciae historiae!) jugoslavenske apokalipse, metodom „histerijskog determinizma“, a u ideološkim limitima dogmatskog jugoslavenstva, interpretiraju kao još jedan historijski predeterminirani epohalni uspjeh ideje Jugoslavije: „Tako su, tek u Jugoslaviji, po prvi put u historiji, Muslimani dobili status naroda“.  Usput je, dakako u zagradama, poput recimo Poncija Pilata u odnosu na bogoubojstvo, ili recimo, Alojzija Stepinca u odnosu na ustašku bestijalizaciju kršćanstva i hrvatstva, oprala vlastite ruke odnosno savjest: „(Da su mene pitali, Bosanci bi bilo rješenje, ili bosansko-hercegovačka nacija. Međutim, ne može se poreći ‘hvalisavoj Jugoslaviji’ da nisu probali.)“

Time je, neće odnosno ne smije ona to priznati, jer „mrijet ćeš kad počneš sam u ideale svoje  sumnjati“ (S.S.Kranjčević), još 1960-tih u temelje Jugoslavije ugrađen detonator predodređen da eksplodira i raznese (takvu!) Jugoslaviju u paramparčad čim se povijesne okolnosti tako poslože. Niti 30 godina kasnije učinjeno je to tako temeljito, da su oni koji su 1960-tih bili, kako kaže, „Bosanci ali i Srbi“, u politički odnosno historijski  pretežnoj većini, čak i formalno zatrli puko bosansko ime, a suštinski i srpsko, i nadomjestili ih više-manje otvorenim četništvom. A oni koji su bili „Bosanci ali Hrvati“, (p)ostali su (Zapadni) Hercegovci, odnosno, hebiga, zbog Livna, Duv…, pardon Tomislavgrada, Rame-Prozora i Gor…, pardon Uskoplja i neprirodnosti zemljopisne granice koja ih izdvaja, Herceg-Bosanci, koji su imena svojih brigada u HVO-Domovinskom ratu, kao i ulica u etnički očišćenim (polovicama) svojih gradova posvetili povijesno dokazanim pregaocima  za cjelovitu NDH-BiH do Drine, poput Rafaela Viteza Bobana ili Jure Francetića, odnosno Mile Budaka ili Ante Vokića.

S aspekta današnje definitivne eksjugoslavenske, a konstantno prijeteće sutrašnje eksbosanskohercegovačke kataklizme, poručio bih joj, da oprosti, da me (a usuđujem  se generalizirati i na sve „normalne“ Hrvate i Bosance) boli ona stvar (sanskibo: linasbo racku)  kakvim su željama i namjerama bili popločeni putovi do jugoslavenskog pakla historijskih decisionmakera 1960-tih. Politička odnosno povijesna odgovornost je okrutno objektivna: odgovara se zapravo isključivo za konačni rezultat. Strože nego u sportu, jer u nekim sportovima postoji i arbitrarna kategorija „stila“ odnosno „dojma“, koja može korigirati konačni egzaktni rezultat. Dočim u nogometu,  najvažnijoj (sporednoj) stvari na svijetu, pa utoliko i politici (povijesti) najprispodobivijoj, to ne važi: bez obzira koliko Titova partizanska momčad zabezeknula cijeli svijet  spektakularnom  igrom i rezultatima kroz ratne narodnooslobodilačke kvalifikacije; bez obzira što je nadmašila samu sebe uspjevši u, iz današnjeg kuta gledano, neshvatljivo kratkom vremenu, osoviti momčad za punopravno takmičenje u prvoj europskoj ligi u nemogućim poratnim, pa onda još i  informbirovskim uvjetima; bez obzira što je u (19)60-tim minutama odlučujuće utakmice za opstanak u (prvoj!) evropskoj ligi, nakon briljantne akcije u kojoj je sudjelovao praktično cijeli tim izradila stopostotnu šansu u kojoj je centarfor (Tito?) samo trebao pospremiti loptu u mrežu nemoćnog  protivničkog golmana Ante Mihailovića, i time dovesti jugoslavenski tim u praktično nedostižno vodstvo i relativno komotnu situaciju da pojačanom „općenarodnom obranom i društvenom samozaštitom“  tim „zlatnim golom“ sa, dotad u svijetu neviđenom  formacijom  sa  šest međusobno koordiniranih i komplementarnih centarhalfova, mirno privede utakmicu konačnoj pobjedi, kraj obezglavljenih ustaško-četničkih, da oprosti draga profesorica, ali tako se to u nomenklaturi historijski determiniranog  svijeta vulgarnog muškog nogometnog  šovinizma kaže,  pi.kica…; bez obzira na sve te povijesne šanse, povijest će zapamtiti samo konačni rezultat, a taj je da se onaj eksperiment sa šest centarhalfova pokazao kao totalni promašaj, izgleda samo zbog toga što se potencijalno najsrčanijem i momčadskom duhu najprivrženijem nije dalo središnje (centralno) mjesto i uloga koji mu  zemljopisno i prirodno pripada, već ga se sustavno omalovažavalo puštajući ga da trune na klupi za (nacionalne) rezerve. A kad su potkraj utakmice u (19)80-tim minutama zaredali autogolovi onih, u međuvremenu dobro isposvađanih  centarhalfova, pa kad  je tek u sudačkoj nadoknadi napokon ušao u igru umjesto totalno izgubljenog Janeza Janše, buknuo je iz njega sav akumulirani bijes i prkos (bosanski: inat) taložen višedecenijskim  sjedenjem na klupi: vješto je uštopao prvu loptu koju je dobio, i time svima pokazao da „zna lopte“, a onda se okrenuo prema svome golu i topovski je s  vrha šesnaesterca smjestio u same rašlje kraj zaprepaštenog  vratara, zemljaka mu  Ante Markovića, i time postavio konačni rezultat jugoslavenske katastrofe.

Nešto slično, mutatis mutandis, demonstrirala je baš u 1960-tima i moja ondašnja malenkost, kad je s prvim prištevima poželjela baš Brigitte Bardot (Brižit Bardo), i učinila  to manualnom tehnikom u svojoj mašti nad njezinom razgolićenom slikom u nezaboravnom miomirisnom ambijentu kućnog zahoda. Pa se po kriterijima histerijskog determinizma ne može poreći „hvalisavom Darku“ da nije probao koliko je bilo u njegovoj dječačkoj moći.

Ili, što da ne, uzmimo „sadašnji aktualni trenutak u Hrvatskoj“, na koji ukazuje gospođa profesorica.  Pa se pita „da li je negdje suđeno da HDZ dođe u poziciju da drži vlast u svojim rukama?“. I odmah odgovara: „Niti je suđeno, niti on predstavlja ikakvu većinu u Hrvatskoj.“ I odmah zaključuje: „Znači, potrebno je nekakvo djelovanje nekih aktera.“ I kao  tobožnji zagovornik historijskog indeterminizma nastavlja: „Jedan takav akter se ukazao u liku… MOST-a“. Ali, budući da je MOST, nakon što je, po meni, već dovoljno učinio i time što je u nepunih mjesec i po dana do kostiju razgolitio i HDZ i SDP, u konačnici procijenio da će svoje ambiciozno postavljene ciljeve lakše ostvariti s „novim“ i  o samom MOST-u puno više ovisnim nacionalističkim HDZ-om, a ne s dosadašnjim upražnjavateljima tobože socijaldemokratske i antinacionalističke vlasti, a  koju vlast  se namjerio temeljito reformirati; to je već dovoljni razlog da historijski indeterminizam gospođe Perunović histerično degradira u ideološko-dogmatski determinizam: MOST joj automatski i bez ikakvih rezervi (p)ostaje „lažljiv“, pa ona meni uistinu lažljivo podmeće da MOST podržavam jer da on „valjda“ odražava moje shvaćanje „civilizacijskog a ne dogmatskog antifašizma“, a najteže je pogađa moja drskost  što se usuđujem istaknuti njezinom ideološkom sklopu nepoćudnu ČINJENICU da MOST JEST „ stvarna, oživotvorena senzacija nedavnih parlamentarnih izbora“ u Hrvatskoj. Pa mi završno opet podmeće da je „očito…“ da mi je „..jako stalo do tvrdnje da se Jugoslavija morala raspasti u 1990-ima“. Kako mi mogla poentirati, ali, trajno posvađana s činjenicama, zapravo završno i najeksplicitnije demonstrirati svoju beznadnu ideološko-dogmatsku zatucanost: ,“Pa dobro, za trenutak, u svrhu ove diskusije, prihvatimo to. I što sad? Da li to mijenja neistinu u istinu? Neistina da su se narodi mrzili i dalje ostaje – neistina. Čisto i jednostavno.“ A kako u tu čistu i jednostavnu ljubav među narodima ukalupiti ČINJENICE  višegodišnjeg mrcvarenja Sarajeva i Sarajlija, Srebrenicu, Višegrad, Ahmiće, Zvornik, Stolac, Prijedor, Počitelj; odnosno Vukovar, Škabrnju, pa i moj Dubrovnik? Ako su se narodi „čisto i jednostavno“ voljeli i 50-tih i 60-tih i 70-tih, tko ih, a da nisu pripadnici tih naroda, „bre zavadi“ (koncem) 80-tih? Koje vojske odnosno vojske čijih naroda su se klale 1990-tih na ovom dijelu brdovitog Balkana?

I na koncu, gospođo Perunović, opominjem Vas da je ovakvo slijepo, dogmatsko jugoslavenstvo, a nakon svega što se na ovim prostorima recentno JEST izdogađalo, više nego kontraproduktivno: ono je s jedne strana hrana i (re)generator, a s druge alibi i opravdanje za sve nacionalističke ideologije koje bujaju na ovim (anti)jugoslavenskim prostorima. A tko sam ja da Vas opominjem? Prekaljeni borac protiv ideoloških „teškaša“, koji je u nizu polemika istamburao više-manje cijelu lokalnu dubrovačku,pa i šire, iole pismenu mahom (pro)ustašku scenu. U kojim borbama sam stekao istančan njuh za detekciju ideološki kontaminiranih zastranjivanja svake vrste. Veliki vojvođanski i najveći (preostali) jugoslavenski kantautor pjeva u ponešto drukčijem kontekstu, ali nema veze, jer: „princip je isti, sve su ostalo nijanse“, a jedan dalmatinski, parafrazirano: „i zato čuvaj me se mala, jer ja sam stari polemičarski vuk.“

Darko Kaciga Dubrovčanin

PS

Ceterum censeo…uostalom mislim da treba ukinuti hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj.

tačno.net
Autor 4.1.2016. u 17:33