Hoćeš biti pilot?

Povezani članci

• Treba li nam bogata država?
• Muzej mraka
• Almin Kaplan: U našoj avliji je naša nesreća
• Milkica Milojević: Ovo je rat između kreativnosti i sirovog nasilja
• Uhićen čelnik liječničkog sindikata Ivica Babić
• SVJETSKA R&B ZVIJEZDA ESTELLE DOLAZI U UMAG

Foto: Wikipedia

U siječnju mjesecu Adolf Hitler sa svojom svitom i podkancelarom Reicha Hermannom Goeringom dolazi u neslužbeni posjet u svoj rodni Branau. U tom zabačenom austrijskom gradiću rodio se od oca činovnika Aloisa i majke Klare mladi Hitler u travnju 1889, te je svoj rodni grad posjetio po prvi put od kada se odselio u Beč, u kojem je upisao Umjetničku akademiju na kojoj je preživljavao kao anonimac, na marginama društva, crtajući razglednice i manje slike s motivima Beča. Vidno raznježeni Adolf Hitler pokazivao je svojoj sviti mjesta na kojima je proveo djetinjstvo, te svoju mjesnu školu, u kojoj je, kako je ustvrdio od malih nogu pokazivao određenu nadarenost za budućnost koja je pred njim. U djetinjstvu sam obožavao čitati knjige, pojasnio je Hermannu Goeringu, koji je saznao kako je njegov kancelar iznimno volio Karla Mayja, te kako je iznimno cijenio svog profesora.

„Za moj cjelokupni kasniji život bilo je određujuće, da mi je sreća i usud podario takvog nastavnika, koji je kao jedan od rijetkih znao shvatiti, da su za život iznimno bitna stajališta. Čak kasnije, u srednjoj školi u Linzu, izgubio sam volju za učenjem, jer je škola koju sam pohađao stavljala naglasak na tehničke i znanstvene predmete, koji su bili neophodni za upis u Gimnaziju, a ne na životno važne stvari koje su nama, djeci, trebale i bile od ključne važnosti za rat koji nam je predhodio.“ Srednjoškolski su dani mladoh Adolfa, saznat će podkancelar i svita SS-a u pratnji, bili ispunjeni zbunjenošću, gnjevom, što je uvelike odredilo Kancelarov budući život. No u ovoj prostoriji, u ovoj školi, kazivao je Hitler, mi bi često puta bili dovedeni do „vatrenog oduševljenja“, nekad čak ganuti do suza. Pučka politika, pangermanski nacionalizam, domoljublje, sve sam to naučio u ovoj školi, uzviknuo je vidno ganuti Hitler dok su okupljena djeca ustala na nacistički pozdrav kada im je u učionicu ušao glavom i bradom Kancelar Reicha.

Djeca su oduševljeno dočekala svog idola kojeg su pozdravili prigodnom pjesmom, a Führer je vidno ganut, otvorio svoj „Mein Kampf“ i pročitao djeci ulomak koji govori o školi u kojoj sjede, a u sklopu projekta „Njemačka čita“, koji je pokrenut na inicijativu samog Kancelara. Djeci je dopušteno, nakon kratke pauze, da Adolfu Hitleru postave nekoliko pitanja. Na pitanje djevojčice koliko treba učiti da bi se postalo Kancelarom Reicha, Adolf se nasmijao i pojasnio djevojčici: „Ovo je jako dobro pitanje. Ali nije sve samo u učenju, treba znati i ovo, ono…Ali da, i učenje je važno.“ Nelagoda se vidno osjetila među vrhuškom SS-a koji su se pogledavali s užasom kada su shvatili da djeca i nisu baš razumjela Kancelara koji im je netom prije nekoliko minuta pokušao objasniti kako, istina, treba znati ovo, ili ono, ali da to i nije presudno za teška iskušenja koja predstoje toj istoj djeci. Nije sve samo u učenju, izgladio je nelagodnu tišinu sam Goering, pa se atmosfera u učionici naglo vratila u normalu, jer su SS oficiri ustali i salutirali svom Führeru zaklinjući mu se na vječnu odanost, do smrti.
No iduće pitanje potpuno je izgladilo stvar.

Voli li naš ljubljeni Kancelar vojnike, upitao je dječak iz prve klupe, na što je Adolf Hitler uzvratio protupitanjem, želi li on postati vojnikom i u kojem rodu? Adolfovo zanimanje sa olakšanjem su popratili u učionici, a sam Hitler predložio je dječaku rod vojske u koji bi ovaj mogao ići, gledajući značajno u Hermanna Goeringa. „Hoćeš biti pilot“, upitao je Hitler dječaka na što je on odgovorio potvrdno. Oduševljeni Goering skinuo je svoj letački križ i objesio ga dječaku oko vrata. „To je dobro, treba nam pilota. Trebaju nam doduše i zrakoplovi, ali nam svakako trebaju piloti“, kazao je nasmješeni Hitler gledajući svog podkancelara koji se nelagodno nasmijao na Hitlerovu opasku.

Hermannu Goeringu naravno, nije na pamet palo da Hitleru spočita u tom trenutku kako je svim silama nastojao izbjeći novačenje u habsburškoj vojsci iz koje je čak i pobjegao u svibnju 1913. U Munchen, nakon čega su ga austrijske vlasti uhitile i proglasile fizički nesposobnim za vojnu službu. Taj incident kasnije će sam Hitler obrazložiti snažnim porivom da vojsku služi kao pripadnik Bavarske postrojbe koja ga je unatoč fizičkoj nesposobnosti ipak unovačila, te ga ulaskom Njemačkog Carstva u Prvi svjetski rat poslala u Belgiju na ratište. Adolf Hitler, kurir koji je prenosio poštu, u studenome 1914. biti će promaknut u čin kaplara, zbog visokog stupnja smrtnosti u postrojbama, te na koncu dobiti i Željezni križ II. klase, koji se dodijeljivao preživjelima „zbog iznimnih zasluga na bojištu.“ Čovjek koji je oborio Versajski sporazum, čovjek koji će obnoviti u par godina njemačku vojnu moć, te objaviti polovici svijeta rat, stajao je pred djecom duboko svjestan da stoji pred budućim vojnicima.
Da nije sve samo u učenju, da treba znati i ovo, ono…Ali da, i učenje je važno, bilo je sasvim jasno Kancelaru Reicha.

Ovo i ono, pokazat će se kasnije, bilo je kudikamo važnije od nastavnog programa. Kancelar Hitler nije pokazao zanimanje za učenje, već isključivo za „ovo i ono“, koje se odnosilo na konkretne odgojne mjere i vještine koje se trebaju ugraditi toj djeci, budućim vojnicima koji će pokoriti više od pola Europe.

Taj naraštaj bio je od ključne važnosti Kancelaru, jer je upravo taj naraštaj, deset godina kasnije, pokazao kako se od djece koja sanjaju da budu vojnici i piloti da napraviti stroj koji će bez ikakvih skrupula bespomoćne ljude gušiti plinom, spaljivati sela i gradove, a neprijatelja držati nižom rasom, štakorima koje valja izbrisati sa lica zemlje. Za taj poduhvat, pretvaranja djece u vojnike, Kancelar Hitler trebao je infrastrukturu, sve snage upregnute u jedan cilj i jednu borbu, i za to je Kancelaru trebala apsolutna vlast i sinergija svih poluga koje su činile od djece vojnike. Propaganda, mržnja, sustavna indoktrinacija i antisemitizam, ugrađivani su polako i sistematski, iz dana u dan, iz školskog sata u sat, djeci koja su odgojena da čim stasaju i izađu iz škole trebaju obući vojnu odoru i odlučno stati uz svog Kancelara koji će im osigurati „životni prostor“ i lagodan život. Za takvu vrstu žrtve, trebalo je naravno podnijeti i onu osobnu, poslušnu i ideološku, trebalo je znati da je učenje važno, ali da je kudikamo važnije „ovo i ono“ tj. spremnost da se iz školskih klupa lansira na vojnu obuku, najbolje onu za pilote, koji će sravniti sa zemljom polovicu zemaljske kugle.

Danas je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. International Holocaust Remembrance Day.

Današnji dan uspostavila je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 2005, kada je donešena zvanična rezolucija o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve ali i na sam razvoj obrazovnih programa o povijesti Holokausta, najstrašnije epizode u ljudskoj povijesti. Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta memorijalni je i nacionalni praznik u Njemačkoj, te nazvan Der Tag des Gedenkens an die Opfer des Nationalsozialismus – Dan sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Praznikom ga je proglasio federalni predsjednik Roman Herzog 3. januara 1996. godine izdajući proklamaciju da se ovaj dan obilježava 27. januara, dana kad su 1945. godine vojnici sovjetske armije oslobodili zarobljene u Auschwitz-Birkenau koncentracionom logoru.

Roman Herzog je u svojoj proklamaciji kazao:

Prisjećanje ne smije prestati – ono također mora biti upozorenje budućim generacijama da budu na oprezu. Zato je veoma bitno naći pravi način koji će biti efektivan, koji će iskazivati žaljenje za patnje i gubitke, a biti posvećen sjećanju na žrtve, što će pomoći sprječavanju ponavljanju zločina.

Međunarodni dan sjećanja obilježava čitav civilizirani svijet, a specijalni povijesni kanali History Chanel i slični već tjednima donose autentične dokumentarne filmove, i jedan od najboljih „Istrebljenje Židova u Europi“ koji se konkretno bavi uzrocima, a ne posljedicama, tj. odgojem i indoktrinacijom djece koja su u periodu od 1933. do 1943. Stasala u vojnike koji su počinili najveća zvjerstva u povijesti čovječanstva. Taj iznimno važan dokumentarac bavi se autentičnim prikazom poratne Njemačke u kojoj je čitav sistem bio upregnut u „odgajanje mržnje“ kako nam sugerira. Čitava jedna generacija naučila je kroz sustav školstva i medija kako i na koji način treba mrziti, te naravno, koga treba mrziti i kriviti za postojeću situaciju.

Čitav jedan sustav koji se bavio indoktrinaciom doveo je do psiho – fizičkog stanja djece koja će postati bezpogovorni vojici koji će poslušno i bez razmišljanja obaviti svaku vrstu zadaće koju im zapovjedi njihov voljeni Führer. Sistem koji je odgajao mržnju, na koncu je doveo do Holokausta. Djeca su zaista postali vojnici i piloti, a učenje je zamijenio strojni korak i potpuna empatija prema ljudima koji će se naći na nišanu nove, zastrašujuće vojske kakvu svijet nije nikada vidio. Vojske koju su činili dječaci koji nisu učili kako bi jednom postali liječnici, profesori ili kancelari reicha, već dječaci koji su učili da bi jednom postali vojnici.
„Hoćeš biti pilot“, upitao je Hitler dječaka na što je on odgovorio potvrdno. Oduševljeni Goering skinuo je svoj letački križ i objesio ga dječaku oko vrata. „To je dobro, treba nam pilota. Trebaju nam doduše i zrakoplovi, ali nam svakako trebaju piloti“, kazao je nasmješeni Hitler i izašao iz učionice svog djetinjstva.

Ako je u išta bio siguran taj dan, bio je u jedno. „Ovo i ono“, je bio samo početak odgoja djece u Njemačkoj. Ili u prijateljskoj i savezničkoj Hrvatskoj.

Isti kurac.