Hrvat il’ budala, pitanje je sad?

Amer Tikveša
Autor 5.8.2014. u 00:29

Izdvajamo

  • Šizofrenija je, nažalost, radilo se o kolektivno-identitarnoj ili individualnoj, bolest koju karakterizira stalna progresija, koja, činjenica je, može biti usporavana, ali konačni ishod je neminovno fatalan.

Povezani članci

Hrvat il’ budala, pitanje je sad?

Bude li uziman kao paradigmatski primjer ostvarenosti šizofrenog hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH kakvog kreira HDZ, tj. bude li uziman za primjer toga kako HDZ-ov Hrvat u konačnici izgleda, Raspudić neće moći obavljati svoj posao Goebellsa hrvatskog nacionalizma. Vrhunski demagozi, bar dok su živi, ne smiju biti likovi satirične literature, ili bar ne na tržištu dostupnom i njihovoj ciljanoj publici.

Piše: Amer Tikveša

Nino Raspudić je po ko zna koji put blebetao o BiH kao antihrvatskoj zemlji i to ne bi zavređivalo nikakvu pažnju, barem ne moju, da se Boris Dežulović nije osvrnuo na to blebetanje. Posredno, preko Dežulovićeve kolumne, došla je do mene jedna interesantna Raspudićeva izjava koja se tiče Fudbalske reprezentacije BiH u kojoj on kaže kako nema emocija “prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda”.

Reprezentacija ne simbolizira ništa, ona reprezentira, i to državu, a ne njen sklop, ali samo u fudbalskom smislu. Najbolji fudbaleri sa državljanstvom jedne države igraju za nju ukoliko su pozvani i ukoliko to žele. Prenositi priču o navodnoj političkoj obespravljenosti Hrvata na fudbalski teren krajnje je demagoški i to je Dežulović pokazao prostim, duhovitim objašnjenjem iz kojeg se vidi ono što je, valjda, većini jasno, a to je da mnogi Hrvati iz BiH u emotivnom smislu Hrvatsku doživljavaju kao bližu te za nju igraju ili navijaju a za BiH ne. To je, dakako, legitimno, čak i u onim slučajevima gdje se za Hrvatsku navija ne zato što je neko više voli od BiH, već prosto zato što ovu potonju mrzi. Protiv toga se može malo šta, čak i da za prvi tim BiH igra 11 Hrvata.

Zašto je to tako, otkrit će nam Raspudić u svojoj reakciji na Dežulovićevu kolumnu. Vjerovatno je nesvjesno to uradio jer je skočio sebi u trbuh. Kaže Nino: „Tek kada na stadionima Bilino polje i Koševo na tribinama navijača BiH uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidim i one HVO-a i vojske RS, smatrat ću da je to reprezentacija cijele BiH.“

On bi po ovoj izjavi navijao za BiH upravo iz onih razloga zbog kojih u prethodnoj izjavi neće za nju da navija. Naime, navijao bi, prevedeno na raspudićevski, kad bi ta reprezentacija simbolizirala državni sklop koji Hrvate diskriminira.

Kao papagaj ponavljam da je Dayton legitimirao nasilje, nacije su teritorijalno zaokružene zahvaljujući masovnim etničkim čišćenjima i legitimnom je proglašena borba i HVO-a i Vojske RS. Zastave tih vojski nisu zabranjene i ponegdje stalno vise a ponegdje se kače povodom nekih svetkovina, sve, naravno, na mjestima gdje živi narod kojeg su te vojske teritorijalno zaokružile, stjerale u tor.

Međutim, Raspudić ne shvata da se te zastave ne mogu miješati, pogotovo ne na utakmicama Zmajeva. Fudbalska reprezentacija je reprezentacija Bosne i Hercegovine a ne Republike Srpske ili Herceg-Bosne i ona je od starta bila moguća i poželjna jedino na dijelu teritorija koji je kontrolisala Armija BiH. Pošto reprezentacija predstavlja i svoj kontinuitet, a on je usko povezan s Armijom BiH, onda su kod njenih navijača jedino moguće zastave te vojske. Tako bi bilo i da za nju igra 11 Hrvata i tu je nemoguće bilo šta promijeniti. Na drugim stranama joj ne bi bio dozvoljen nastanak a svako ko bi na njoj insistirao najvjerovatnije bi bio ubijen.

Eh, sad, šta je problem kod Raspudića? Zašto traži nemoguće? Nije problem što on ne voli BiH ni njenu reprezentaciju, problem je što hoće da racionalizira mržnju. Emocije su, pa i mržnja, u ovom slučaju, kao što sam rekao, legitimne, ali se mržnji ne može dati za pravo, ne može joj se dati legalitet. Ustvari može, ali ne na način kako to Raspudić želi da potencijalne ubice te reprezentacije navijaju za nju, već da imaju svoje reprezentacije. Nisu to reprezentacije Hrvatske ili Srbije. Hrvatska i Srbija su žudnja, koja je implicitna svakoj utopijskoj projekciji kakve su svi Srbi ili svi Hrvati u jednoj zemlji, nešto što se stalno odgađa, tiha patnja, bosanskosrpski i bosanskohrvatski nacionalistički sevdah, čak karasevdah. Legalitet može ići samo na moguće, a to je, u ovom slučaju, ostvarenje ratničke želje, što bi bile reprezentacije Republike Srpske i Herceg-Bosne. Da se ono, što se već reprezentira u svakom smislu, počne reprezentirati i u fudbalskom. Mržnja bi tad bila ne samo legalizovana u fudbalskom smislu nego i u potpunosti ostvarena jer bi tad navijači BiH također imali u fudbalskom svijetu koga da mrze bez obzira igrao taj neko ili ne igrao protiv njih, da se raduju njegovim porazima, pogotovo kod kuće. Bilo bi ostvareno i ono što je za mržnju najvažnije, a to je da se infiltrira u ljubav, tj. da navijači BiH ne vole svoj tim prosto zato što ga vole, već što ova dva mrze, kao što se dešava kod navijača Srbije i Hrvatske tipa Raspudić-Dodik. To bi bila konačna bh. fudbalska distopija.

S druge strane, Dežulović je u svojoj kolumni, kao i uvijek, daleko od Raspudićevog morbidarija. On nudi jednu svijetlu i, začudo, ostvarivu projekciju u vezi s bh. reprezentacijom i sa BiH uopšte.

On je kolumnu, kao i svaku u Oslobođenju, počeo vicom. Priča vic u kojem Mujo opijen uspjehom fudbalske reprezentacije BiH na pitanje gdje je Bosna odgovara: U Brazilu.

Šta je osnov za taj vic? Pa to da je Bosna konačno negdje. Reći u Evropi, glupo je. Evropa u našem svakodnevnom govoru odavno nije geografski nego politički pojam. Bosna tu nije. Jugoistočna Evropa podrazumijeva da onaj kojem odgovaraš na pitanje gdje je Bosna ima GPS u glavi. Reći na Balkanu pogotovo izaziva kontroverze u kojima se Mujo gubi. Je li to onaj Balkan u kojem jest ili nije i Hrvatska, ili Slovenija? Odakle je i dokle je on? Je li to zemlja krvi i meda Angeline Jolie? Trice i kučine. Šta tek znači regija zapadnog Balkana ili samo regija? Samo Jugoslavija ili bivša Jugoslavija zvuči kao i Otomansko carstvo, stvar prošlosti. Najbolje je reći Brazil, jer tu zaista Bosna jest bila. Nakratko, ali zasluženo i krajnje opipljivo. Konačno je Bosna negdje gdje ne treba puno filozofije da bi se dokučila njena pozicija. Pokažeš prstom – danas i ovdje, u pozitivnom kontekstu, relevantna, u opticaju, ravnopravna, takmiči se…

To je upravo ono što Raspudiću smeta. Naime, bh. reprezentacija je imala još jedan razlog da ne bude ako ne voljena, a ono barem interesantna nekim igračima i navijačima – to je njen dosadašnji, može se reći, nekvalitet i niska grandioznih neuspjeha. S tom promjenom, otvara se mogućnost povećanog interesa za nju. Zbog toga mržnju treba racionalizirati. Navodnu političku obespravljenost Hrvata treba prenijeti na fudbalski teren da se koji Hrvat ne prevari.

Ta tendencija teško da će imati uspjeha, ali ono što se još jednom potvrđuje, a što je Dežulović također prokazao jest šizofrenost identiteta koji Raspudić zagovara. Nakon što je ispričao vic o Muji, u nastavku kolumne Dežulović je napravio drugi o Raspudiću koji ne zna ni odakle je, jer kao kritizer svoje žudnje, Hrvatske, zbog njenog neadekvatnog tretmana bh. Hrvata, i kao kritizer BiH, zbog iste stvari, ima raspolućen identitet. To, uostalom, i naslov kolumne sugerira: Nino protiv Raspudića.

Umjesto da odšuti, Raspudić ide dalje pa u već citiranom reagiranju na Dežulovićevu kolumnu on Dežulovića određuje kao udarnika bošnjačkog nacionalizma.

Radi se o sljedećem: Borisova kolumna u Oslobođenju u literarnom smislu spada u najzanimljivija i najkvalitetnija novinska štiva na koja se može naići u regionalnoj štampi i na portalima. Radi se o rijetko uspješnom spoju književnosti i novinarstva za koji je najzaslužnija satira koja je jednako prispodobljiva i jednom i drugom diskursu.

Raspudić je postao objekt te satire, ušao je u vic, i svjestan je opasnosti takvog čega po svoj „ugled“ intelektualca te se svim silama trudi da diskredituje Dežulovića. Ovaj s njim ne polemizira, kao što se s intelektualcima radi, on ga zajebava i to opasno.

Raspudić je od one vrste intelektualaca koji lažu za pare, što bi rekao njegov ideološki parnjak Emir Kusturica. On je doktor, a akademske titule doživljavaju se kao izvorište kompetencije. Tu je činjenicu naša politika davno shvatila i zloupotrijebila. Laž se lakše vari kad je doktor izgovara. Neki su to radili na vlastitom primjeru, ističući doktorsku titulu ispred svog imena: dr. Dragan Čović, dr. Zlatko Lagumdžija, dr. Haris Silajdžić, dr. Vojislav Šešelj, itd., mada se često koriste i drugi za vlastitu afirmaciju: dr. Muhamed Filipović ili dr. Nino Raspudić.

Bude li uziman kao paradigmatski primjer ostvarenosti šizofrenog hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH kakvog kreira HDZ, tj. bude li uziman za primjer toga kako HDZ-ov Hrvat u konačnici izgleda, Raspudić neće moći obavljati svoj posao Goebellsa hrvatskog nacionalizma. Vrhunski demagozi, bar dok su živi, ne smiju biti likovi satirične literature, ili bar ne na tržištu dostupnom i njihovoj ciljanoj publici. Zato Raspudić ne trpi zezanciju na svoj račun već na nju odgovara uvredom. I, naravno, sebe uzdiže na nivo Chea na kojeg se svojski trudi i izgledom da podsjeća.

Evo šta on o sebi i Dežuloviću kaže: „Dakle, ako sam u ovoj priči oko reprezentacija ja nacionalist, onda je i on. Razlika je samo u tome što sam, u takvoj konstelaciji, na poziciji hrvatskog nacionalizma, a on bošnjačkog. Hrvatski danas traži ravnopravnost, a ovaj koji on podržava, ne samo dominaciju nad drugima nego i perverznu potrebu da simbolički ljubimo ruku koja nas lupa po glavi.“

Ne pomaže li on upravo ovakvim izjavama Dežuloviću da ga bolje oblikuje? To je sad karakter koji poprima čvorovićevske dimenzije. Šizofrenija je, nažalost, radilo se o kolektivno-identitarnoj ili individualnoj, bolest koju karakterizira stalna progresija, koja, činjenica je, može biti usporavana, ali konačni ishod je neminovno fatalan.

Amer Tikveša
Autor 5.8.2014. u 00:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija