HRVATSKA JUČER, DANAS, SUTRA

tačno.net
Autor 29.12.2015. u 13:24

HRVATSKA JUČER, DANAS, SUTRA

Tjednik Nacional obratio se na kraju njegovoga mandata, prije deset godina, tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Stjepanu Mesiću, s molbom da iznese svoje mišjenje o tome kako će izgledati Hrvatska nakon punog jednog desetljeća. Sada, kada je to desetljeće isteklo, bivši Predsjednik Mesić u Nacionalu iznosi svoja stanovišta o prjeđenom razdoblju, o svojim točnim i pogrešnim prognozama, kao i o sadašnjem trenutku i onome što nam predstoji.

Piše: Stjepan Mesić, predsjednik RH 2000.-2010.

Kada sam prije punih deset godina za tjednika Nacional iznio svoje pretpostavke o Hrvatskoj nakon jednog destljeća, polazio sam – a to je iz teksta i vidljivo – od tri stvari. Prvo, od onoga što će biti, drugo – od onoga što bi moglo (i trebalo) biti i, treće, od toga da sve to u najvećoj mjeri ovisi o nama, dakle o građanima Hrvatske, odnosno o onima kojima ti građani na slobodnim izborima povjere upravljanje zemljom.

Ključna je u tim mojim razmišljanjima od prije deset godina jedna rečenica koju – mislim – vrijedi ponoviti: “Ne tvrdim, niti mogu tvrditi da će tako biti, ali siguran sam da bi tako moglo biti.” Drugim riječima, govorio sam o onome što je bilo realno zamislivo, mada nitko (pa, naravno, ni ja) nije mogao sa sigurnošću reći da će upravo tako i biti. I govorio sam još o nečemu: o onome za što sam smatrao da je za Hrvatsku i za njezin napredak nužno potrebno.

U nekim sam segmentima potpuno točno predviđao. Hrvatska danas jest članica Evropske unije, a ta Unija nije ni ona, ni onakva kakva je bila kada smo započeli pristupne pregovore s njome, odnosno kakva je bila kada sam pisao tekst za “Nacional”. Navijestio sam promjene i potrese u Uniji, ali sam očito podcijenio žilavost krupnoga kapitala i nositelja neoliberalnga modela. Evropa ne samo što nije pošla putem vraćanja socijalnoj državi i odstupanja od neoliberalizma, nego upravo suprotno: na valu obrane neoliberalnog modela zaoštrila je svoju politiku rigorozne štednje kao izlaza iz gospodarsko-financijske krize, zamagljujući činjenicu da štednjom, kojoj se bezuspješno pokušala oduprijeti samo Grčka, zapravo štiti system, a na račun građana. Kapitalizam s ljudskim likom ostao je samo san. Dakle tu sam posve pogrešno pretpostavio mogući razvoj, a izbjegličku krizu i njezine posljedice za Uniju nitko u to vrijeme nije ni sanjao.

Kako smo (ili nismo) iskoristili članstvo u Evropskoj uniji, o tome bi se moglo raspravljati. Sve mogućnosti što smo ih imali u pristupnim pregovorima očito nismo iskoristili (Vladi je bilo najpreče da što prije uđemo), neki pozitivni pomaci danas su očiti, ali ono što je najosnovnije – ponovo pokretanje proizvodnje, reindustrijalizacija Hrvatske na novoj osnovi i zaustavljanje odlaska mladih, osobito školovanih kadrova u inozemstvo, to nije ostvareno. Niti smo uspjeli dovesti u red pravosuđe, kojemu je Evropa dala zeleno svjetlo, da bi nakon toga odvratila pogled od onoga sa čime se bore naši građani. Umirovljenici, doduše, još redovno primaju svoje mirovine, ali daleko smo – na žalost – od toga da bi mogli biti sigurni kako će ih na dugi rok i dalje redovno primati, pa još k tome i u istim iznosima. Napokon, nerijetko se u izjavama pojedinih političara i manipuliralo jedva skrivenim prijetnjama o nužnosti rezanja mirovina. Sada, u postizbornom razdoblju takvi su glasovi utihnuli, ali nisam siguran hoćemo li ih opet čuti. Pogotovo, ako  dobijemo vladu koja će bespogovorno izvršavati diktate iz Bruxellesa.

Moj nasljednik na dužnosti predsjednika Republike doista se uspio zadržati samo jedan mandat, kao što sam i predvidio. Istina, on nije došao na Pantovčak kao kandidat desnog centra, nego – nominalno – lijevih socijaldemokrata, mada ima ne malo onih koji su spremni prigovoriti mu da se za vrijeme mandata nerijetko ponašao kao da pripada upravo desnome centru. Nije ga naslijedio kandidat ljevice, nego kandidatkinja desnog spektra, a kako nije navršila ni prvu godinu mandata, suzdržao bih se od bilo kakve ocjene njezinoga rada, izuzimajući primjedbu kako je u procesu formiranja 13. vlade (tko je praznovjeran, izvući će iz toga svoje zaključke) odigrala ulogu koja, prema svemu sudeći, nije bila nepristrana.

Predviđajući odnose u regiji, polazio sam od toga da sam u oba moja predsjednička mandata, dakle kroz puno jedno desetljeće, tim odnosima poklanjao osobitu pozornost. I pretpostavljao da je barem nešto od onoga što sam, da tako kažem, posijao, uhvatilo korjena. E, tu sam se temeljito prevario, pri čemu odgovornost za sadašnje odnose u regiji, odnosno za naše  odnose sa zemljama regije, ne snosi samo Hrvatska (ali svakako snosi i Hrvatska). Tadašnji predsjednik Srbije nije se pokazao onakvim kakvoga smo očekivali – u interesu i Srbije, i srpsko-hrvatskih odnosa, ali i cijele regije. Zamijenio ga je čovjek koji se do dana današnjega nije odrekao titule četničkoga vojvode, dok su vladu preuzeli ljudi iz Miloševićevog tima. Naravno, svatko se može promijeniti, pa ih ne želim procjenjivati samo na osnovu toga. No, odnosi sa Srbijom nisu napredovali, a u jeku izbjegličke krize nakratko  su se dramatično i pogoršali ishitrenom odlukom hrvatske strane o zatvaranju granice. Stvari se sada vraćaju u normalu.

Druga Daytonska konferencija za koju sam pretpostavio da će se dogoditi u proteklom desetljeću, nikada nije održana. Najvećim dijelom zbog protivljenja i Amerike, i Rusije i samoj pomisli na tako nešto (Amerika je tek nedavno  naznačila da mijenja stanovište). BiH je i dalje potpuno  nefunkcionalna država u kojoj jedan entitet, Republika Srpska, sve jasnije manifestira svoju volju i spremnost na razbijanje zajedničke države, a međunarodna zajednica to promatra “sa zabrinutošću”, ali bez ikakvih akcija koje bi se tome usprotivile. Koncept BiH kao građanske države, podijeljene na kantone, ali ne po nacionalnoj osnovi, i dalje je u sferi maštanja, mada sam čvrsto uvjeren da samo takav koncept, uz novi ustav donijet uz aktivno sudjelovanje bitnih čimbenika međunarodnih odnosa (umjesto sakrivanja iza formule: neka se oni u BiH međusobno dogovore, a mi ćemo se sa svime složiti) može nama susjednu državu pretvoriti u državu s kojom bismo mogli konstruktivno surađivati na svim poljima, a u sklopu toga i brinuti o interesima Hrvata u BiH.

Beograd je počeo pregovore o članstvu u EU, manje zbog svojih postignuća, a više zbog toga što je interes Unije da ga privuče u svoje članstvo. BiH je i od toga još daleko, baš kao i Makedonija koja se guši u plimnom valu povijesnih mitova i legendi, dok je Grčka – zbog imena – i dalje uspješno blokira na putu do evro-atlantskih integracija. Dakle, u cijelome ovom segmentu bio sam pretjerano optimističan, mada ostaje činjenica da je uz malo dobro volje, prije svega političke volje, moglo biti bitno drugačije. Naša načelna podrška zemljama regije na njihovom putu prema Evropi i dalje stoji, mada se i s tom podrškom – na moju žalost – u nekim trenucima pokušavalo manipulirati.

Što se tiče hrvatske unutarnje-političke scene, već prije deset godina iznio sam potrebu postojanja tzv. treće snage koja bi razbila monopol na vlast ili HDZ-a, ili SDP-a. Takva se snaga, doduše, pojavila u liku Mosta, ali Most, takav kakav jest, definitivno nije ono što nam treba i što bi nas moglo povući prema naprijed. Postigli su uspjeh na parlamentarnim izborima, jer građani osjećaju potrebu za onom trećom snagom što sam je i predviđao prije deset godina. Pokazali su se, međutim, strateškom rezervom HDZ-a i usuđujem se reći da je njihovo sudjelovanje u izigravanju SDP-a i saveznika (Hrvatska raste) bio i labuđi pjev Mosta. Za deset godina nitko za njih neće ni znati. Pa tako slobodno mogu reći da Hrvatska danas nije ono što bi trebala ili mogla biti. Usudio bih se reći: čak i morala! HDZ se nije reformirao. Počelo je, doduše, za vrijeme Sanadera koji je završio tako, kako je završio, a HDZ se vratio svojim korjenima. Svakome je jasno na što mislim. SDP ni slučajno nije postao stranka ljevice, a prava, istinska, ljevica, nešto što nam zaista treba, ni danas ne postoji. Hoće li se konstituirati u narednih deset godina, ne bih se usudio predviđati.

Medijska se scena nije uozbiljila. Dapače, estradizacija je napredovala krupnim koracima. Nije pretjerano reći da su u medijima (čast izuzecima) dezinformacije zamijenile informacije, da je zabava ustupila mjesto sustavnom zaglupljivanju, a da je obrazovna funkcija medija praktično ukinuta (ukoliko se kuhinjski recepti i kure mršavljenja ne smatraju obrazovanjem).

Razvoj u narednom desetljeću ne mogu predviđati. Svijet je u turbulencijama, na rubu masovnih socijalnih nemira, politika sile maskirana kao politika uvođenja demokracije u do tada autoritarnim zemljama i dalje je u usponu. Američko-ruski odnosi na takvom su stupnju da opravdavaju ocjenu o početku novoga hadnog rata. Globalni terorizam, nedvojbeno čedo zapadne politike (nenamjerno, mada je i to upitno), determinira svjetsku scenu. Evropska unija puca po šavovima i pitanje je kako je spašavati, a ne kako je vidimo u budućnosti. A Hrvatska? Bojim se da ulazi u nestabilno razdoblje, a to je posljednje što nam treba.

Jesam li optimista, kao što sam bio prije deset godina? Nisam. Jesam li realista? Mislim da jesam.

Tekst g. Stjepana Mesića, objavljen u tjedniku Nacional, prenosimo s web stranice Ureda bivšeg Predsjednika.

tačno.net
Autor 29.12.2015. u 13:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija