Hrvatska na vratima EU: KRAJ I(LI) POČETAK

Tomislav Jakić
Autor 30.6.2013. u 08:01

Foto: www.vlada.hr

Ova vlast mora postati svjesna činjenice – mada samu sebe uvjerava u suprotno – da prosječni građani Hrvatske o EU i dalje pojma nemaju. 

 

Piše: Tomislav Jakić

Kada se slegne euforija, prisutna doduše više na razini službene politike, nego kod običnih građana, oko ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, trebat će raščistiti s pitanjem: je li to kraj jednog dugog puta, ili početak još duljeg, neizvjesnijeg, pa i težeg? I nije to pitanje odraz evroskepticizma, niti stanovišta da Hrvatska nije trebala težiti članstvu u ujedinjenoj Evropi. Ne, ono proizlazi iz spoznaje, što se nameće svakome iole upućenijem promatraču hrvatske političke scene i hrvatske vanjske politike; da smatramo kako smo ulaskom u EU „obavili posao“ i kako sada možemo sjediti i uživati, jer – kraj je.

A prava je istina da će 1. srpnja 2013. biti i kraj, ali i početak. Dugi proces tzv. pristupnih pregovora uspješno je završen. Kažemo: takozvanih pregovora, jer to pregovori u klasičnom smislu nikada i nisu bili. Ni u slučaju Hrvatske, ni bilo koje druge zemlje-članice. Ono što se zove „pregovori“, to je proces u kojemu Bruxelles postavlja uvjete, kriterije i standarde, a zemlja koja aspirira na članstvo mora ih ispuniti. S time što je za prve „nove članice“, dakle zemlje iz isčezlog svijeta realnog socijalizma, bilo uglavnom dovoljno da obećaju kako će učiniti ono što se od njih tražilo, dok je Hrvatska (nakon što se Unija „opekla“ na iskustvu Bugarske i Rumunjske) to doista i morala učiniti. A što se uspješnosti tih pregovora tiče, to je posebna priča i o tome će se moći prosuđivati kada prođe najmanje jedna godina našega članstva u Uniji. Poznato je, naime, da se kod prihvaćanja određenih uvjeta i prilagođavanja evropskim kriterijima i standardima mogu tražiti i odgode, i izuzeća. Poljska je to, na primjer, uspješno koristila. Jesmo li i mi, tek će se vidjeti. Sudeći prema do sada poznatim gubicima prava na proizvodnju, odnosno plasiranje određenih stvari pod imenima pod kojima su do sada bile poznate, pa i na inozemnim tržištima, reklo bi se da smo se više žurili, nego što smo trijezno i dugoročno razmišljali. No, treba pričekati, pa onda donositi konačni sud.

U nekim drugim aspektima „uspješnosti“ sud se može donijeti već danas. I to bez i najmanjeg straha da griješimo. Riječ je, naime, o tome da Hrvatska u ne jednome od famoznih poglavlja nije ispunila ono što je trebala, a da je Evropska unija zažmirila na oba oka. Nije teško dokučiti zašto. Odluka o primanju Hrvatske u EU politička je odluka, zasnovana na tezi da je – upravo zahvaljujući pristupnim pregovorima i utjecajima Zapada – Hrvatska priča – priča o uspjehu. I drugo: u pozadini te odluke je činjenica da su velike zemlje Unije (financijski centri moći na čiju riječ ni Bruxelles nije imun) do te mjere ušle u tkivo hrvatskoga gospodarstva da im je u interesu integracija Hrvatske u EU. Kako ta „priča o uspjehu“ izgleda u stvarnosti, to zna svaki građanin koji ima posla s hrvatskim pravosuđem u kojemu postupci što traju čak i više od dva desetljeća nisu neka posebna rijetkost, a selektivna primjena zakona još uvijek je na djelu (pa nije primarno što je netko učinio, nego tko je to učinio). O „uspjehu“ mogu svjedočiti ostarjeli antifašisti, veterani Drugoga svjetskog rata kojima nisu vraćena oduzeta prava (a oduzeta su, o tome nema sumnje, zato što su se borili protiv kvislinške ustaške NDH i njezinih mentora – okupatora). O „uspjehu“ znaju mnogo pripadnici manjina, osobito srpske (mada ne u svim dijelovima Hrvatske), kojima se i dalje uskraćuje pravo na ono što im jamči Ustav (upotreba ćirilice!) i kojima se na razne načine, a bez adekvatnog odgovora Države, otežava povratak, mada je taj povratak proklamiran kao službena politika. O „uspjehu“ govori činjenica da se u službeno sekularnoj državi, Crkva miješa u politiku na način koji je nezamisliv, ali i nedozvoljen u starim članicama EU. O „uspješnosti“ moći će na kraju sezone svjedočiti zaposleni u turizmu, jer nam već sada nedostaju turisti iz zemalja kojima smo po kratkome postupku, a to ide „u paketu“ sa članstvom u EU, uveli ulazne vize, a da nismo u pregovorima tražili načina kako da njihov dolazak u Hrvatsku olakšamo. I o „uspješnosti“ će napokon svjedočiti i oni ostaci ostataka hrvatskoga gospodarstva koje nije na prikladan način pripremljeno za ulazak u Uniju, koje će taj ulazak doživjeti kao šok, a koje Uniju – odbacimo iluzije – zanima u prvome redu kao rezervoar jeftine radne snage i kao tržište za plasiranje robe ponekada i dubioznog kvaliteta.

No, na nečemu demokratska Hrvatska Uniji mora biti trajno zahvalna. Na tome, što je – makar verbalno i deklarativno – prihvatila neke stvari koje inače, onakva kakva je bila na početku pristupnih pregovora i usprkos promjenama godine 2000., nikada ne bi prihvatila. Zadatak da se to što je još uvijek u golemom broju slučajeva verbalno i deklarativno prenese u sferu realnoga i svakodnevnoga i na svim razinama života (umjesto da se podlegne floskuli: ušli smo, a sada opet možemo po svome), taj iznimno težak zadatak leži na Vladi. Baš kao i to da ulazak u Uniju ne shvati kao kraj. Upravo suprotno: to jest kraj jednoga puta na kojemu smo (često i previše jednostrano i na našu štetu) ulazak u EU pretpostavljali svemu drugome na planu vanjske politike, ali to je i početak novog, još složenijeg i težeg puta. Hrvatska se mora početi boriti za svoje mjesto pod suncem u Evropskoj uniji, mora se početi boriti za to da je dosadašnje članice Unije počnu ozbiljno shvaćati i prihvaćati – ne kao nečiji prirepak, ne kao malu državicu koja je ulaskom do te mjere sretna da je ništa više ne zanima, nego kao državu koja – svjesna onoga što je prenijela na Bruxelles – ne zaboravlja svoje nacionalne interese, zna se za njih boriti, zna ih artikulirati i zna pri tome naći u Uniji istomišljenike i saveznike.

I na kraju: ova vlast mora postati svjesna činjenice – mada samu sebe uvjerava u suprotno – da prosječni građani Hrvatske o EU i dalje pojma nemaju. Posljednjih su tjedana shvatili samo to da na granicama sa Slovenijom, Italijom i Mađarskom više neće biti carine. Hrvatska je jednom, davno, ali i u ne tako davnoj prošlosti, bila Evropa. U posljednjih dvadeset godina od Evrope se udaljila i otuđila, pa o njoj, njezinim stvarnim vrijednostima, tradiciji i kulturi jedva da nešto (više) zna. Da nije tako, zar bi se moglo dogoditi da jedna komercijalna, prilično slušana radio stanica objavi kako će – na nekoj od proslava u čast ulaska Hrvatske u EU – biti izvedena Oda radosti koju je skladao Johan Sebastian Bach? Banalan primjer, ali vrlo rječit. Evropa i mi, to je bila prošlost, ali to jedva da je sadašnjost. Izborimo se da postane budućnost.

Novosti

Tomislav Jakić
Autor 30.6.2013. u 08:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija