Hrvatska predsjednica, premijer i ministar obrane igraju se rata

Marijan Vogrinec
Autor 6.2.2017. u 14:10

Izdvajamo

  • Negdje u gluho doba, kad se prorijedi promet, a obližnjom Zvonimirovom tu i tamo prozuji noćni tramvaj, s kućnog broja 29 prolomi se jezovit ženski urlik: „Juriiiiiš!“ Pa tako više puta zaredom. U kraćim ili dužim intervalima. Onih šaka na parove razbroj s' partizanskih metuzalema što kronično pate od nesanice - ne PTSP-a, koji je epidemijski produkt samo Domovinskog rata - spremno skaču na noge lagane: „Čuj, čuj... Za mnom partizani! Komunisti naprijed!“ Misle da Boško Buha s bombašima juriša na banditske bunkere. Švapske i ustaške.

Povezani članci

Hrvatska predsjednica, premijer i ministar obrane igraju se rata

Foto: beta

Najvjerojatnije neće biti ništa od odmrzavanja vojne obveze u RH jer, eto, poput puža golaća, i sama je prva hrvatska predsjednica uvukla roge. Ugrizla se za jezik. Kao, „uvidjela“ je, pa obnarodovala da je „preuranjeno govoriti o tome“. Ne preuranjeno, nego budalasto, neumjesto u aktualnim društvenim i ekonomskim okolnostima RH. Kao i kupovati ili primati na dar leteću staru kramu, koja će u finalu doći porezne obveznike skuplje od novih višenamjenskih lovaca bombardera. No, priča o hiru Kolinde Grabar-Kitarović na koji se navukao i premijer sa svojim obrambenim ministrom urodila je u javnosti, osim žestokom kritikom i otporom, obiljem ironije, satire i humora. Kao rijetko kada i rijetko kojim povodom

Marijan Vogrinec

Premijer Andrej Plenković iz „zdravstvenih razloga“ – dijagnoza: anemija – nije služio obvezni vojni rok, a domovinskom je zovu u braniteljske redove 1991.-1995. godine pretpostavio izgradnju svoje pravničke i diplomatske karijere, jednako kao u to doba Kolinda Grabar-Kitarović, koja će tek 26 godina kasnije otkriti u sebi prevladavajuće ratničku žicu zaljubljenosti u domovinu. Paradirajući gdje god stigne vrhovnom zapovjednom važnošću – od Afganistana već prvih dana predsjedničkog mandata i smotre Šparemblekovih licitara do vojničke spavaonice u Delnicama, nedavno. Udovoljavajući žarkoj želji prve hrvatske predsjednice da samu sebe ovjekovječi kao „vrhovnicu“ – iako u mirnodopskom razdoblju nema operativne ovlasti nad Oružanim snagama jer, ako nema rata, vojskom upravljaju vlada, premijer i ministar obrane – sada bi Plenković zajedno s njom tuđoj djeci „pod moraš“ navlačio maskirne odore i gurao kalašnjikove u ruke. Drilao ih za neke „izvanredne situacije“, za koje ne samo postoje specijalizirane službe nego i razni oblici osposobljavanja stanovništva – od škole do Civilne zaštite, Gorske službe spašavanja, izviđača, raznih udruga, itsl.

„Želimo Oružane snage učiniti atraktivnim mladim ljudima“, kazao je novinarima u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu. Valjda svjestan činjenice zašto hrvatska mladež nerado prihvaća obvezu budućeg topovskog mesa u tuđim ratovima i nije sklona mjesecima se igrati rata po šumama i gorama ili vojnim poligonima, trpeći američku inačicu (do)časničkog dril-iživljavanja, kakvo se nad novacima prakticiralo u HV-u do zamrzavanja vojne obveze, 2007. godine. Kako će to on s predsjednicom Republike i svojim ministrom rata Dmirom Krstičevićem mladeži „učiniti Oružane snage atraktivnim“ kada mladići i djevojke masovno zaziru od vojske kao da su u njoj sami gubavci, ne zna ni on sam. Ali, važno je da zauzetoj stranačkoj ZNA SE kolegici bude toplo oko srca nakon što je morsku ideju o obvezi služenja vojnog roka za oko 30.000 mladih godišnje donijela kao suvenir s nedavnog „službenog“ putovanja u New York i Washington.

Gdje se, eto, naslikavala s Djedom Mrazom i stalnim domaćinima iz (pro)ustaškog dijela hrvatske emigracije, a ne želi javno reći kakve je to i s kojim vojnim „partnerom“ nove američke administracije „potajno“ dogovarala pojačanu militarizaciju hrvatskog društva. Ili je morala pitati nove gazde Bijele kuće i Pentagona piju li još vodu sva njezina obećanja glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu o tome da će Bijedna Naša, na njezino inzistiranje u vladi, svake godine povećavati vojni proračun te poslati stotinu vojnika u Litvu, jer će se Bijedna Naša u sastavu savezničkih snaga „suprotstaviti predstojećem napadu Rusije na zapadnu Europu“.

„Prigovor savjesti“  zaključao vojarne

Vojna obveza u trajanju šest mjeseci je zamrznuta, nije ukinuta kako netočno tvrde neki mediji, prije devet godina te je i dan-danas zapisana u Zakonu o obrani. Učinila je to HDZ-ova vlada premijera Ive Sanadera ne samo zato što je obveza vojne obuke postala državi preskupa te nepotrebna u promijenjenim međunarodnim okolnostima po završetku Domovinskog rata nego i zbog prevladavajuće pacifističke svijesti među mladima. Nedvosmisleno je to potvrđivao tzv. prigovor savjesti.  Od 65 posto koliko priznaje glavni tajnik Hrvatskog generalskog zbora Marinko Krešić do čak 80 posto novaka po tvrdnji SDP-ovog saborskog zastupnika Franka Vidovića odbijalo je uzeti oružje u ruke te je vojni rok služilo – civilno. Kojegdje i kojekako, od uredskih i inih poslova u vojnoj administraciji do staračkih domova, pučkih kuhinja, humanitarnih udruga, javnih radova, itsl.

Takva je vojna obveza postala obvezna formalnost, sprdnja, nekorisna i ročnicima i državi koja se, kao mnoge mirotvorne zemlje u svijetu, napokon opredijelila za manju, dobro opremljenu i profesionalnu vojsku: oko 17.000 plaćenih vojnika u vojarnama i oko 20.000 u pričuvi. Dovoljno za prihvatiti/amortizirati prvi neprijateljski udar u slučaju izravne/iznenadne oružane agresije na RH. Nakon toga slijedi masovna, organizirana obrana u skladu s odgovarajućim strategijama.

Međutim, i ta je vizija male i vrhunski opremljene/uvježbane vojske dobrim dijelom ostala na vrbi svirala. Prvo, proračunski su se izdaci za vojsku smanjivali do jedva nešto više od jedan posto BDP-a godišnje (NATO-ov je uvjet najmanje dva posto), oprema se nije obnavljala po suvremenim standardima i u dovoljnoj količini, plaće profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika zaostajale su za odgovarajućima u građanstvu, a one novaka u zadnjih su snižene s 2500 kuna mjesečno na 1200 danas. Sada vojni vrh obećava da će ih uskoro podići na 2000 kuna. Ta mizerija, ali i činjenica da „Hrvat nerado ide u vojnike“, polučilo je zabrinjavajući podbačaj: plan o 2000 novih profesionalnih ročnika godišnje ostvarivao se s 50 i manje posto. Prema nekim izvorima, sada se novači plus-minus 800 budućih profesionalaca. S tim da ih dio odustaje tijekom školovanja, procjenjujući da vojničko zvanje nije za njih.

Budući da je zamisao Kolinde Grabar-Kitarović o obveznom služenju vojnog roka, znana još iz predsjedničke kampanje, većinski jako negativno odjeknula u javnosti i s čuđenjem dočekana u neposrednom susjedstvu – „za kakav se to rat spremaju Hrvati?“ – a vojni analitičari i struka izvan državne administracije dali joj milijun i jedan razlog protiv iznenadne/naprasne militarizacije zemlje, predsjednica RH se preko noći predomislila. Kao što je i dosad gafomanski činila kad je nešto bubnula na svoju ruku, kukuriknula prije zore i – lupila glavom o zid.

„Ne bih to zvala vojni rok“, prenijela je Hina kako se u Dubrovniku izmotavala pred javnošću za tradicionalne Feste sv. Vlaha i Dana grada. „Prema mom shvaćanju, riječ je o nekoliko tjedana u kojima bi se mladići i djevojke naučili kako reagirati u hitnim situacijama.“ Taj se diskurs apsolutno ne uklapa u onaj ministra Krstičevića koji je, likujući zbog militarističkog suglasja premijera i predsjednice RH, ratoborno kliktao u HRT-ov mikrofon: „Nitko nikad više neće ugroziti Hrvatsku“. Ma nemoj. Malo sutra. Itekako hoće, samo je pitanje okolnosti i vremena. Bila u tom času naoružana do zuba i s masovno izdrilanim tek punoljetnim obiteljskim uzdanicama. Obvezno, neobvezno ili drukčije. U vojarnama, kampovima, na školskim igralištima ili morskim plažama. Ratova je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Hrvatsku su napadali i napadat će ju opet, ratovala je i ratovat će opet. Napadaču neće pasti na um pitati neke krstičeviće.

Stari je Efežanin, filozof Heraklit, nazvao tu povijesnu neminovnost o ratovima „ocem i pokretačem svih stvari“, dobrodošlim „pročišćenjem naroda i država“. Starorimski mu kolega po mudroslovlju Ciceron ostavio je naraštajima indikativne misli o ratnim ugrozama, njihovim razlozima i posljedicama: „Najnepravedniji mir pretpostavljam najpravednijem ratu“, „Glavno poticalo na rat je novac“, „Snaga rata, beskrajna zarada“, „Ništa zauvijek ne ostaje nepromijenjeno u svom stanju“… Današnja će mladež, međutim, lakše pojmiti estradnu pamet lakonotnog kantautora Zrinka Tutića: „…Doris, i dalje će biti/ budala i rata…“ A CRO političari demagogiziraju. Krstičević gleda u kristalnu kuglu i vidi budućnost, do kraja svijeta i vijeka. Sic. Ugrožavali su Hrvatsku, dakle, od stoljeća sedmog kojekakvi silnici iz blizine i daljine, ali nitko kao vlastita glupost koja ju je svaki put uvalila u teške nevolje.

Na te je eskapade o odmrzavanju vojne obveze, štono sutra, za 30.000 novaka odmah reagirao netko iz vojne vlasti, pa pobrzao poslati u Tehničku školu Ruđera Boškovića u Osijeku obrazac za upis 18-godišnjaka u vojnu evidenciju. To je dodatno unijelo zabunu i nezadovoljstvo među građane, koji su se opravdano pobojali da će im trojka iz Banskih dvora, s Krešimirovog trga i Pantovčaka već za tri-četiri mjeseca naprasno pokupiti djecu, navući im maskirne odore i s kalašnjikovom u ruci otpremiti u nekakve ljetne tačaj-kampove. Gdje će će ih, htjeli ne htjeli, učiti kako se ubija.

U MORH-ovu priopćenju, odgovoru na pitanje Televizije N1 Hrvatska o tome što se zbilo u toj školi kaže se da je „riječ o izdvojenom slučaju“ i da se „nikako ne radi o anketiranju maloljetnika za vojni rok“, već o „redovnoj zakonskoj obvezi upisa u vojnu evidenciju“. I dalje: „Naime, neki Područni odsjeci za poslove obrane, u cilju pojednostavljenja postupka i smanjenja troškova uvođenja novaka u vojnu evidenciju su u dogovoru s pojedinim školama dostavili predmetne upitnike u nekoliko srednjih škola uz napomenu i zamolbu da se na satu razredne nastave predaju učenicima koji u tekućoj godini navršavaju 18 godina, a samim tim podliježu i upisu u vojnu evidenciju sukladno Zakonu o obrani“.

Naoružanje iz šupljeg džepa

Kao, prethodnih je godina bilo prigovora „u nekim školama da učenici zbog upisa u vojnu evidenciju i odlazaka na organizirane lokacije (gradska vijećnica i sl.) gube nastavne sate te da putovanje iziskuje određene troškove“. Pa je, eto, uviđavna vojna vlast sve to željela pojednostavniti, pojeftiniti i olakšati. Samo mediji, tvrde, koče uzbrdo, jer evidentiranje propisuje Zakon o obrani, Narodne novine br. 73/13.

„Pozivam Titanik vladu da bude puno odgovornija, da ne pušta probne balone o uvođenju vojnog roka te da se bavi gospodarskim rastom i obrazovanjem mladih“, poručio je s konferencije za novinare u Zagrebu bivši ministar obrane Jozo Radoš, trenutno HNS-ov europarlamentarac, tvrdeći da je besmisleno jednomjesečno služenje vojnog roka jer se za to vrijeme ne mogu svladati temeljne vještine i steći specijalistička znanja za suvremeno ratovanje. „Hrvatska je prva u regiji ukinula vojni rok, a potom su to učinile i ostale zemlje iz susjedstva što je pridonijelo smanjenju napetosti i povećanju stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Vojni rok je ukinut zato što je bio gospodarsko opterećenje te je remetio obrazovni ritam mladih ljudi. Ponovnim uvođenjem vojne obveze došlo bi do obrnutih procesa. Sigurnosnu situaciju u susjedstvu i u svijetu treba sagledati realno i racionalno, bez širenja straha. Isto tako treba sagledati i hrvatske obrambene mogućnosti.“

Prema nekim procjenama, Bijednoj bi Našoj – koja samo ove godine mora vratiti stranim bankama više od 65 milijardi kuna kreditnog duga, što je polovica proračuna – za jednomječnu bi vojnu obuku 30.000 „guštera“ trebala namaknuti 300.000-500.000 kuna. Otkud? Taj novac nije predviđen državnim proračunom, a nije mudro posuditi ga ili tražiti rebalansom u proljeće. Proračunski deficit ionako je oko 15 milijardi kuna. Svjetlosnu godinu dopuštenog u EU: do tri posto BDP-a. A militantna prva hrvatska predsjednica – kojoj očito jako nedostaje neki veći rat ne bi li poput Tita i Tuđmana ušetala u povijest s aureolom pobjednice – najavila je i kupnju eskadrile borbenih zrakoplova. Kaže, najvjerojatnije, a čitaj obvezatno američkih. Da Amerima i NATO-ovu Jensu Stoltenbergu imperijalno srce bude na mjestu zbog činjenice koliko im je „partnerica“ iz Bijedne Naše bezuvjetno odana. Makar joj narod još sto godina pasao travu. Kao oni milijuni nesretnika u (navodno) nuklearnom raju Kim Jong-una.

Može, zašto ne, neka Grabar-Kitarović, Plenković i Krstičević kupuju koliko i kako žele, ako su im bogati ujaci iz Amerike ostavili u nasljedstvo najmanje milijardu dolara, što bi dostajalo za 12 nadzvučnih „igračaka“ srednje kategorije, s dodatnim troškovima. Državni blagajnik Zdravko Marić ni u snu ne može skockati tu svotu u proračunu niti uzima ozbiljno predsjedničine leteće maštarije. Prije će biti da je, kao i jednomjesečna vojna obveza, to jedan u nizu njezinih populističkih priloga HDZ-ovoj zbirci populističko-demagoških obećanja za svibanjske lokalne izbore.

Vlada je već 2007. ozbiljno uzela razmatrati kritično stanje u vojnom zrakoplovstvu Bijedne Naše, jer je tucet raspoloživih MIG-ova 21 već 2010. morao u staro željezo. Godine 2011. trebalo je početi uvođenje nove, višenamjenske borbene eskadrile lovaca bombardera. U užoj su se konkurenciji našli – po cijeni 35-45 milijuna dolara za „goli“ tzv. fly away komad, bez sofisticirane opreme i obuke pilota – jednomotorni nadzvučni avioni JAS-39 Gripen švedske proizvodnje i američki F-16 Block 52. Noviji F-16 Block 60 po cijeni oko 80 milijuna dolara bio je preskup. Poljaci su za F-16 platili oko 74 milijuna dolara komad, a Česi 68 milijuna za Gripen. U te je cijene uključena suvremena oprema, obuka pilota na simulatorima i u zraku, obuka tehničkog osoblja, rezervni dijelovi i zemaljska oprema.

Hrvatskoj je sve to bio prekrupan zalogaj, pa s razlogom na njega nisu zinule ni HDZ-ova niti SDP-ova vlada od 2007. do 2015./16., nego je velik novac otišao na sumnjive generalke. Sav taj krpež u vojnom zrakoplovstvu začinjen je javnom blamažom zbog neugodne afere traženja debelog mita od rumunjske, odnosno ukrajinske tvrtke koje su se javile na natječaj za generalno servisiranje otpisanih hrvatskih MIG-ova 21. Na scenu su stupile istražne službe i osumnjičeni iz MORH-a sjeli su iza rešetaka.

Broj borbenih pilota u RH spao je na mizeran minimum, prosječno su znatno stariji od pilota u NATO-u, a oni u najboljoj kondiciji i svjetski konkurentnih sposobnosti otisnuli su se trbuhom za kruhom (akrobatski vojni piloti Krila Oluje, npr.) u arapske i druge zemlje. Nezadovoljni plaćama i uvjetima rada u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Od tih 12 MIG-ova 21, još lete dva-tri i, zatreba li braniti nacionalno nebo, realno se nisu u stanju nositi ni s kim od možebitnih napadača iz okruženja. Recimo, s MIG-om 29 iz neposrednog susjedstva ili MIG-om 35 iz nešto daljeg susjedstva. Republika Srbija je, stalna opsesija desničara u RH i osobito Kolinde Grabar-Kitarović, obnovila svoju zračnu silu s 14 MIG-ova 29 (šest im je darovala Ruska Federacija, a Bjelorusija još osam, plus moderne protuzračne sustave). MIG 29, za razliku od kritično zastarjelog MIG-a 21 iz 1970-ih godina, uistinu je pravi borbeni zrakoplov: i performansama i izgledom. U eventualnom zračnom sukobu, ne treba dvojiti tko je pobjednik.

Hrvatski vođe za tuđe ratove

Hrvatska je i presiromašna i premala za uletjeti grlom u jagode u nabavu borbenih zrakoplova. Za to treba imati i novca i pameti, a predsjednic RH i ministar obrane bajkama o kupnji višenamjenske borbene eskadrile ne ostavljaju dobar dojam. Čak i u slučaju, kako se čuje iz državnih kuloara, da RH dobije od SAD/NATO-a na dar rabljene F-16, morat će naći pozamašne svote za održavanje tih letjelica, naoružanje, rezervne dijelove i ostalo što podrazumijeva njihovo stavljanje u funkciju. Hrvatske pak vojne pilote potrebno je osposobiti za bitno novu tehnologiju, taktiku i strategiju borbenog djelovanja te logističke sustave. Ni taj dar, bude li realiziran, RH neće dobiti na lijepe oči. Veliki nikad ne daju malima jer su dobre duše, nego radi svoje koristi.

Bit će da Kolinda Grabar-Kitarović pričama o odmrzavanju vojne obveze i kupnji borbene eskadrile višenamjenskih lovaca bombardera ne samo demonstrira svoju stranačko-simbiotsku ljubav s vladom („ova vlada ima moju punu potporu“) uoči lokalnih izbora nego i neodgovorno, ciljano plaši domaću javnost ratnom ugrozom, koju nitko drugi ne vidi osim nje. Zašto se libi otvoreno kazati tko i čime ugrožava suverenitet i stabilnost Bijedne Naše da bi se „pod moraš“ masovno tjeralo 18-godišnjake/inje na obveznu vojnu obuku?

Sudeći po vlastitim, ali i nediplomatskim ispadima pojedinaca iz samog vrha državne (HDZ-ove) vlasti, po svojevrsnoj opet huškačkoj atmosferi iz kruga osokoljenih desnih jastrebova, između redaka se dade naslutiti da Hrvatskoj prijeti, jelte, samo što nije, masovni napad s istoka. Svim raspoloživim ratnim sredstvima. Ugroza je, dakle, iz Srbije, imperijalno skompane s Rusijom? Vladimir Putin u kompi s Tomislavom Nikolićem, Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom juriša pregaziti zapadni Balkan i zabiti smrtonosni klin Uniji, SAD/NATO-u ravno u trbuh? Sekundira im Turska, okom i rukom ne samo na Izetbegovićevoj „džamahiriji“ BiH nego i na svim balkanskim zemljama, gdje je svojedobno haračio moćni Sulejman Veličanstveni?

Što će biti, bit će. No, Hrvatskoj ne trebaju vođe koji se grade većim i mudrijim nego što jesu, pa podilaženjem moćnima guraju vlastite građane u katastrofe. Štoviše, u tuđe ratove, ponekad i izvan vlastite zemlje. Premijer Plenković, onako europejski staložen i valjda urođeno birokratskog stila ophođenja, neki je dan prvi put iskočio iz vlastite kože od bijesa kad mu je zastupnik Živog zida Branimir Bunjac u sabornici javno, pred tv-kamerama, sasuo u lice da je „bruxelleski projekt“. Kazao je: „Klanjanje Europskoj uniji, vjera, kao da se radi o nekoj religiji, ne sjećam se da je ijedan premijer govorio tako u Hrvatskom saboru“. Klanjanje Zapadu konstanta je politike u kojoj se predsjednica Grabar-Kitarović našla u potpunom suglasju s premijerom Plenkovićem, i oni to ni ne kriju. Dapače, opaki su prema onima koji to kritiziraju.

A čiji je „projekt“ predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović? SAD/NATO-ov? Ona se jamačno ne bi naljutila da joj to tko argumentira u lice. Možda bi ponosno zvala novinare da to obnaroduju urbi et orbi? Neki se šale na njezin račun u povodu netom okončanih  predsjedničkih izbora u SAD-u: „Šteta što je naša Kolinda loše procijenila, pa javno drukala za Hillary Clinton, putovala k njoj u New York, a pobijedio redikul Donald Trump. Da mu se time nije zamjerila, jamačno bi je kooptirao k sebi kao novu američku državnu tajnicu. Ovako, mora na svoju ruku „službeno“ motati se oko plota Bijele kuće i za obiteljski album naslikavati se s Djedom Mrazom, Šteta“.

Premijer Plenković i predsjednca Grabar-Kitarović determinirali cijelu piramidu vlasti u Bijednoj Našoj – koalicijski Božo Petrov i njegov Most pripitomljeni su sinekurama da više i ne znaju zašto su tu gdje jesu – tako da će državni stroj pokorno odraditi svaku zadaću koju rečeni dvojac dobije iz „partnerskih“ središnjica. Jer, RH „oduvijek pripada zapadnoj obitelji“ i „oduvijek je američki partner“.

Povijesno bolje potkova ni svijet sjetit će se Hrvata koji su braneći bivšu katoličku misiju Alamo (23. veljače – 6. ožujka 1836.) od meksičkog predsjednika Antonija Lopeza de Santa Ane položili svoje useljeničke (sic Donald Trump) živote za američku „slobodu i teritorijalnu cjelovitost“. Pa useljeničkih Hrvata (sic Donald Trump) koji su (1861.-1865.) s budućim 18. američkim predsjednikom Ulyssesom Simpsonom Grantom, ne štedeći vlastite živote i dijelove tijela za Uncle Sama, jurišali protiv konfederacijskih secesionista generala Roberta Edwarda Leeja. Da se i ne govori o neizmjernim zaslugama useljeničkih Hrvata (sic Donald Trump) koji su 25. lipnja 1876. ostavili kosti i skalpove na Little Bighornu, zajedno s potpukovnikom Georgeom Armstrongom Custeroma, čiju su 7. konjičku pukovniju masakrirali ujedinjeni rartnici indijanskih plemena Sijuksa, Arapaha i Šajena pod vodstvom legendarnog poglavice Bika Koji Sjedi.

Onaj jedini preživjeli bijelac s Little Bighorna kojem Indijanci nisu uspjeli obrezati čelenku, Custerov izvidnik, još čeka da mu se Uncle Sm oduži spomenikom u prirodnoj veličini. Navodno je također bio Hrvat. I navodno se zvao Hrvoje. Davne su to i, dakako, ne jedine čvrste „partnerske“ veze Amera i Hrvata, pa stoga Kolinda Grabar-Kitarović zna znanje. Nema veze što Zagreb još nije povukao Pavelićevu (tzv. NDH) objavu rata SAD-u. Tko se normalan još sjeća te nadasve smiješne hrvatske zablude? Možda se zato, računajući na kratko pamćenje s obiju strana Velike bare, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković prave tošo, strogo paze da se ne zamjere Zlatku Hasanbegoviću i Velimiru Bujancu? Zamjere li im se, odoše preferencijalni glasovi redikula. Baš onaj zlata vrijedan jezičac na izbornoj vagi.

Dobro, najvjerojatnije neće biti ništa od odmrzavanja vojne obveze jer, eto, poput puža golaća, i sama je prva hrvatska predsjednica uvukla roge. „Uvidjela“ je, pa obnarodovala da je „preuranjeno govoriti o tome“. Ne preuranjeno, nego budalasto, neumjesto u aktualnim društvenim i ekonomskim okolnostima. Kao i kupovati ili primati na dar leteću staru kramu, koja će u finalu doći porezne obveznike skuplje od novih višenamjenskih lovaca bombardera. No, priča o predsjedničinom hiru na koji se navukao i premijer sa svojim obrambenim ministrom urodila je, među inim, obiljem ironije, satire i humora među građanstvom. Kao rijetko kada i rijetko kojim povodom.

„Juriiiiiš!“ iz Bauerove 29

Ispalo je da najveći zagovornici obveznog služenja vojnog roka, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović, ne samo da ga sami nisu služili, a trebali/mogli su, već su sabotirali i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Premijer se izvukao od vojne obveze, rekosmo, anemijom. Predsjednik HSS-a Krešo Beljak nije služio vojsku zbog „problema s vidom“ baš kao i polumandatni predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov. Ali, Beljak je bio hrvatski branitelj. Petrov je pak za to bio premlad. Od vojske se izvukao i predsjednik SDP-a Davor Bernardić, kao i mnogi danas najgrlatiji „domoljubi“, šefovi političkih stranaka, saborski zastupnici i ini iz državne vlasti. Ljudi bili „nesposobni“, a recimo vršnjakinja im iz Mosta Ines Strenja-Linić, vršnjakinja i zemljakinja Kolinde Grabar-Kitarović, od prvog je dana Domovinskog rata do zadnjeg provela na prvoj crti bojišnice, na području Gospića.

Neki od vrlih „domoljuba“, poput Petrova, izbjegavaju se izjasniti o morskoj ideji Grabar-Kitarović u stilu one mudroslovne Štijefa sa šanka: „Ne bi se štel mešat“. Istina, Slaveni još nisu naselili Hrvatsko zagorje, ali ta je mudrost autentičan dokaz da su neka plemena već tamo u staroj domaji, iza Karpata, čitala mudrog Cicerona: „Pametan čovjek ne bavi se politikom“ (Negant versari in re publica esse sapientiam).

Kolinda Grabar-Kitarović je iznimka. Pametna je i bavi se politikom. Pače, politika joj je kruh nasušni. Dosad i valjda ubuduće, nitko ne zna do kada. I baš su je zlobnici, eto, zbog inkorporiranja vojne obveze u svoj politički diskurs ovih dana uzeli na oštar satiričan zub. Čude se na društvenim mrežama. Prepričano: majka, supruga, HDZ-ova „žena iz naroda“, globtroterica kojoj na ovim prostorima uskoro ni pokojni Maršal više neće biti ravan, uskoro doktorica politologije i nadasve bogobojazna katolkinja, a tako militantno obdarena predsjednica RH. Svako malo obnoć prepadaju se susjedi u Ulici Antuna Bauera. Negdje u gluho doba, kad se prorijedi promet, a obližnjom Zvonimirovom tu i tamo prozuji noćni tramvaj, s kućnog broja 29 prolomi se jezovit ženski urlik: „Juriiiiiš!“ Pa tako više puta zaredom. U kraćim ili dužim intervalima.

Onih šaka na parove razbroj s’ partizanskih metuzalema što kronično pate od nesanice – ne PTSP-a, koji je epidemijski produkt samo Domovinskog rata – spremno skaču na noge lagane: „Čuj, čuj… Za mnom partizani! Komunisti naprijed!“ Misle da Boško Buha s bombašima juriša na banditske bunkere. Švapske i ustaške.

Marijan Vogrinec
Autor 6.2.2017. u 14:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija