Hrvatska vs. Srbija: Dobar neprijatelj zlata vrijedi

Povezani članci

• Patria: Stjepan Mesić zatražio uvid u optužnicu podignutu u Finskoj
• Nenad Veličković: Welcome u preklatu avliju
• Diana Burazer: Svjedok
• Hapšenja širom BiH zbog krijumčarenja akciznih roba
• Kiseli hvastavac
• Ministarstvo svega za Miju Crnoju

Racionalno objašnjenje ovog trenutačnog hlađenja jednostavno je: u obje države bliže se izbori, u Hrvatskoj već u prosincu, u Srbiji na proljeće. U obje su države na vlasti klimave koalicije s tankim parlamentarnim

većinama. U obje su države oporbene stranke u ofenzivi: u Hrvatskoj SDP s partnerskim kokošinjcem, u Srbiji Nikolićevi naprednjaci koji su pokupili većinu Šešeljevih radikala, a sada se njuškaju i s ostatkom nacionalističke desnice i bezdušno eksploatiraju kosovski mit, u čemu im Priština bratski pomaže (imaju i kosovski Albanci najbolje neprijatelje, bez brige).

U obje države, dakle, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vladajuće stranke bolno trebaju neku ‘homogenizaciju i mobilizaciju’, kako je to zvao Slobo Milošević. S obzirom na to da je predizborna kampanja u Hrvatskoj već krenula (prerano, po običaju), gospođa Jadranka Kosor mogla si je u Kninu priuštiti inače skandalozni pozdrav Gotovini i Markaču, što je pak izazvalo očekivani odgovor iz Beograda – i eto nama homogenizacije i mobilizacije. Pritom je gđa. Jadra usput (ako ne i namjerno) tim svojim političkim faux pasom uredno ponizila predsjednika Josipovića koji je, samo časak prije nje, pokušao pomirljivo spustiti priču i ohladiti strasti. Bila je to gesta neukusna i očito nekorektna.

Pretvaranje te hinjene drame u neukusnu farsu izveo je onda Željko Mitrović, balkanski medijski magnat, lupetajući o ’embargu’ na hrvatske oglase, muziku i filmove na svojim televizijama u regiji – jer da ga hrvatska država, eto, progoni kojekakvim sitničavim carinskim bedastoćama i plijeni mu onu jahtu na kojoj mu je imenjak Željko Kerum onoliko zavidio prije koju godinu. Par dana kasnije Željko se Mitrović ukazao u Dubrovniku i tamo davao intervjue hrvatskim medijima.

Onda je tu upao ‘komedijant slučaj’: Bosna i Hercegovina izručila je Hrvatskoj Milu Dakića, onog mračnjaka iz Gline kojega se odlično sjećam još iz 1991. kada je na sav glas prijetio i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju, osoba nadasve fanatična i svadljiva. Ne znam za što ga država Hrvatska optužuje (te optužnice u odsutnosti uvijek su sporne), ali znam za što je kriv meni i poštenim ljudima iz svoga kraja, no to je druga priča…

Nisam siguran hoće li netko Milu Dakića pitati kako je poginuo Dmitar Obradović u ljeto 1991. Sumnjam – koga to još zanima, kad je Dmitar Obradović bio uznemirujući faktor i jednima i drugima, kao i Josip Reihl Kir, uostalom. Bitnije je to što se odmah oglasio Slobodan Homen, državni tajnik u srbijanskom Ministarstvu pravde: da će Srbija ‘pomoći Mili Dakiću’ u obrani itd., konzilijarno s kojekakvim udrugama Krajišnika itd. Samo nam je još Mile Dakić trebao. Podsjećanja radi: država Srbija prstom nije mrdnula kada su Srbi u Hrvatskoj bili nepravedno suđeni s fantastičnim obrazloženjima poput onog nesretnog Karana koji je ‘500 godina sjedio na grbači hrvatskoga naroda’. Ali, Mile im je Dakić srcu drag – ili im je zgodno pao za nacionalnu homogenizaciju.

Scena, kulise i rekvizita su, dakle, priređeni po planu. HDZ će razviti barjak domoljubni i ukazati na Srbe kao neprijatelja od kojega hrvatski narod i uljudbu samo Jadra Kosoruša može spasiti. Srbijanska oporba dokazivat će da Boris Tadić i njegova kolebljiva koalicija prodaju srpstvo i ‘vjeru za večeru’ (hrvatski: za zdjelu leće ili perkelta), a Tadić i Demokratska stranka da su veći patrioti jer da, evo, ‘brane Kosovo’ i ‘brinu o Srbima svima i svuda’, narodu nebeskome i janjcima Božjim. Jedni imaju Thompsona M1A1, drugi imaju Boru Đorđevića i Cecu-slavuja u bežičnom kavezu.

Eto nama predizbornih kampanja: ‘Pink’ Željka Mitrovića sa slatkom će jezom javljati o svakoj neugodnosti koju Srbi dožive na hrvatskom moru – eto vam vaših prijatelja i susjeda (i vaše Europe). U predizbornim nastupima podgrijavat će se svi stereotipi i mitovi jednih i drugih – jer su stvarne političke, gospodarske i društvene teme nekako bez potencijala, kakbirekli: nitko se nema čime baš pohvaliti, a ovo je pak provjerena priča. Mržnja, misle naše političke klase, uvijek pali: ako su se na mržnji do sada toliki održali i obogatili, valjda je još malo ostalo. Tako će HDZ do iznemoglosti koristiti srpsku prijetnju, a Tadićeva koalicija hrvatsku i – dakako – albansku. Obje oporbe, hrvatska i srbijanska, dokazivat će da su bolji patrioti, domoljubi to jest, od vlasti.

Nitko se pri zdravoj pameti ne bi usudio kladiti na ishod jednih i drugih izbora; snage su tu negdje, tko zna što se još dogodi u međuvremenu, daleko bilo. Upravo zbog te neizvjesnosti obje vladajuće koalicije i obje oporbe neće se uzdržavati ni od najnižih udaraca – kao što smo vidjeli iz Kosoričinog ispada u Kninu.

Vlast je opaki narkotik – ali to smo ionako znali, još od Johnnyja Štulića: ‘Tuđom mukom raspolagat nije mala zajebancija…’ Nema tu, mili moji štioci, više ni programa ni ideologije koji bi nešto biraču značili: oo je politička postmoderna, pa tko jami – jamio je.

tportal