Hrvatska zakovica

Autor 29.5.2011. u 04:25

Hrvatska zakovica

Spopadne te smijeh kada vidiš kakav kult tehnološkog napretka uoči ulaska Hrvatske u Evropu – tu praroditeljicu novovjekovnog uzleta znanosti i prosvjetiteljstva – gaje vodeći hrvatski političari. Ivo Josipović je nedavno otvorio dva pogona za proizvodnju WC papira, jedan nedaleko Velike Gorice, drugi blizu Dugog Sela. I premda ovaj drugi nije rezultat hrvatske nego bosansko-hercegovačke pameti, predsjednik je izgledao toliko fascinirano i ozareno kao da su ga doveli pred prototip prve lokomotive Georgea Stephensona. Slično oduševljenje pokazala je i premijerka u Prelogu, gdje je razgledavala pogone za proizvodnju hrvatske kacige. Razdragano ju je premetala iz ruke u ruku, kao što je prije učinila i s hrvatskom puškom na sajmu oružja u Splitu. Mada ova dva proizvoda imaju dobru prođu na zahtjevnim inozemnim tržištima, oni u tehnološkom smislu imaju značaj ne veći od zakovica kojima se spajaju limovi avionskog krila.

Ne spominjem avione slučajno. Jer, u bivšoj državi su se kao od šale proizvodili vojni zrakoplovi u mostarskom “Sokolu”, od kojih je jedan, “Orao”, nećete vjerovati, imao i nadzvučne letačke mogućnosti. Ništa tako brzo više neće letjeti nebom iznad naših glava, bez obzira na to zvalo se tlo pod njim hrvatskim, srpskim, bosanskim ili čak slovenskim. Zato nije potrebno posebno spominjati Titov čudački naum da se Jugoslavija domogne čak i vlastite atomske bombe kako bi bilo jasno da je današnja Hrvatska zakovala samu sebe na samom dnu prehrambenog lanca u svijetu tehnike i tehnoloških inovacija. Sve ovo prođe čovjeku kroz glavu kada vidi ove svađe oko toga tko je, HDZ ili SDP, zaslužniji za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, i tko bi, premijerka Jadranka Kosor ili predsjednik Josipović, trebao potpisati pristupni ugovor s Unijom.

Želim uspjeh objema stranama u toj plodnoj svađi. Ali ih podsjećam da onaj tko ističe svoju kandidaturu za to da je zaslužniji, mora onda, htio ne htio, priznati i da je odgovorniji za civilizacijsko pustošenje koje je Hrvatsku vratilo na razinu spomenute zakovice. Naravno, njemu usto ide u zaslugu i što je Hrvatska šampion u sporovoznosti ulaska u EU (ne računajući, naravno, ostale ex-jugoslavenske zemlje, minus Slovenija), za što joj je trebalo punih dvadeset godina i još koja više. Ovdje se na trenutak treba opet vremenskim zrakoplovom prebaciti u doba bivše države i podsjetiti da je Jugoslavija još 1980. godine sklopila sporazum o suradnji s Evropskom unijom i da je, da je tako htjela, to vjerojatno mogla relativno lako pretvoriti u punopravno članstvo. Podsjećanje posebno posvećujem hrvatskom šefu diplomacije Gordanu Jandrokoviću.

On je ovih dana, u sklopu kampanje kojom se animira hrvatska javnost za članstvo u Uniji, izjavio da tome nema alternative osim, dodao je s primjetnim gađenjem, povratka u Jugoslaviju. E pa, vrati se ti, moj dobri Gordane, ako nije prekasno, zdravoj logici. Jer, iz nje nesumnjivo proizlazi da antipod Evropi nije bila Jugoslavija, ili barem ne toliko koliko Hrvatska, čije je dvadesetogodišnje približavanje Evropskoj uniji više sličilo na padanje unatrag i to, žalibože, ne samo na relaciji mostarski avion – preloška kaciga. S iste zrakoplovne visine sunovratilo se cijelo hrvatsko društvo, njegova politička (posebno međunacionalna) scena, njegova ekonomija, znanost, zdravstvo, mediji… i ako se posljednjih nekoliko godina dogodio obrat, to je više izgledalo kao privremeno kirurško krpanje teškog ranjenika. Hrvatska i danas izgleda kao nedovršena država, koja se mijenja nabolje samo ako joj to izričito narede međunarodne kancelarije, a i tada uglavnom samo na papiru.

Ima li bolje potvrde za to od ove afere Grbić-Linić (Polančec), u kojoj se navodno definitivno depolitizirana hrvatska policija odjednom pojavljuje u ulozi klasičnog doušničkog provokatora. Pa i to radi tako spretno i znalački da bi od srama pobjegli u mišju rupu i Nušićev ministar unutrašnji dela sa svim svojim pandurima i seoskim špijunima. Nije čudo da Evropska unija u završnici pregovora s Hrvatskom traži ne samo promjene nego i “nepovratne promjene” (irreversible changes), uz dodatni monitoring. Želi se isključiti i najmanja mogućnost da poslovični hrvatski muljator u posljednji trenutak izvrda traženo i namagarči Bruxelles, što bi ovaj van svake sumnje i pokušao.

Ima li tu neke razlike između HDZ-a i SDP-a? Svakako, ima je, ali samo u detaljima, u suštini je to isto. Ključni je detalj, bez sumnje, to što je SDP pod Račanom bio pionir evropeizacije, i to ne toliko zemlje, iako je i to važno, koliko evropeizacije HDZ-a, što je puno važnije. Kada bi, naime, SDP u nešto krenuo (otvaranje prema svijetu, unapređenje statusa nacionalnih manjina, suradnja s Haagom, sankcioniranje pretvorbenog i drugog kriminala), HDZ je to nastavljao, u pravilu i smjelije od Račanove, kasnije Milanovićeve stranke. Ali, s druge strane, HDZ je bio ključan u utvrđivanju limita dokle će promjene ići. One su trebale biti takve da zadovolje Bruxelles, ali nisu smjele otići dotle da bitno promjene stanje u zemlji. A ono, to stanje, bilo je bitno određeno Tuđmanom, čiju je ostavštinu HDZ uvelike razmontirao, ali je njene dijelove uredno odložio kako bi ih, zatreba li, opet složio u cjelinu. Što je još važnije, to je postalo općeprihvaćeni državni standard, i to na niskoj razini spomenute zakovice, što se dobro vidjelo nakon presude Gotovini. Nju je HDZ praktički bojkotirao, ali je prije toga i SDP bojkotirao, čak i otvorenije, optužnicu kada je podignuta protiv ovoga generala. Veza između ta dva bojkota je duboka, gotovo organska, i svodi se, najkraće, na sljedeće.

Iz straha da se HDZ ne sunovrati natrag u sirovi tuđmanizam, SDP se zadovoljavao da u zemlji umjesto puno ima malo manje nacionalizma, da umjesto puno rodijačkog koruptivnog kapitalizma ima malo manje i toga, da se umjesto privatizacije svega državnog i rasprodaje svih prirodnih bogatstava i tu nađe neka niža mjera, da se umjesto uvoza svega i svačega barem dio jednostavnije proizvodnje sačuva u hrvatskim rukama… I sve se to zbilja i dogodilo, ali je SDP ovim zapravo legitimirao i jedno i drugo i treće i četvrto ili, ako hoćete jezikom već spomenute metafore – zakucao zakovicu. Tako su za tapkanje u mjestu ili i nazadak Hrvatske, u kojoj je nacionalizam samo prepakiran u finiju ambalažu, a WC papir i kaciga su vrhunac tehnološke inovativnosti nacije, krive obje strane. Što je najvažnije, to nije neko prolazno stanje, nego je aranžirano tako da preživi ulazak u EU i postane konstanta novije povijesti zemlje.

To je u tekstu za pretprošli broj ovog tjednika odlično uočio splitski povjesničar Dragan Markovina. U komentaru Bilandžićeve knjige “Tito i raspad druge Jugoslavije”, u kojoj se Tita predstavlja kao proroka, čak arhitekta raspada Jugoslavije, Markovina kaže da to “ustašiziranje” Tita (tako sam ga ja doživio) ima za cilj sljedeće. Da se historiografija ovih prostora prepakira u skladu s nacionalističkim Tuđmanovim mitom o tisućljetnom snu Hrvata za svojom državom. I da se zatim jednostavno proglasi – “kraj povijesti” (aluzija na Francisa Fukuyamu, koji je rajski kraj povijesti pronašao, poznato je, u neoliberalnom kapitalizmu).

Sada još samo treba na mjesto Bilandžića staviti HDZ, nije daleko ni SDP, i dobivaš tužnu sliku o tome kakva Hrvatska ulazi u EU. A pitanje tko je za taj ulazak više a tko manje zaslužan postaje toliko dramatično i važno koliko i to hoćeš li spoj glave i tijela nazvati šijom ili vratom.

Novossti

Autor 29.5.2011. u 04:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija