Hrvatska, zemlja Vlade Košića

Ivo Anić
Autor 30.10.2017. u 15:27

Izdvajamo

  • Osnovni je dakle problem što Hrvatska država, ovakva kakvu je vidi Crkva i Vlado Košić, nema nakanu odstupiti sa zacrtanog puta, i najveći problem jest što takva država ne da će postojati i postati – već što takva država neće prestati da postoji.

Povezani članci

Hrvatska, zemlja Vlade Košića

Osnovni problem jest taj da Crkva nema namjeru odustati od izbacivanja antifašizma i sekularnosti iz Ustava RH i da na toj poziciji jasno stoji, no pitanje jest žele li to uistinu građani Hrvatske? Žele li Hrvati doista živjeti u takvoj katoličko – isključivoj državi u kojoj postoji samo jedna istina, jedna dogma, jedna vjera i nulta tolerancija na bilo kakav oblik kritičkog mišljenja.

Postojale su izvjesne sumnje, pa čak i u samim redovima klera o stihiji koja vlada Crkvom i njenim apologetima. Stihija, a bolju riječ unatoč analitici ne mogu trenutno pronaći, vladala jest i vlada u medijskom prostoru, kakofoniji bolje rečeno u kojoj se našla katolička Crkva u Hrvata. Poprilično zbunjujuće moram priznati Crkva je ušla u mainstream, po sistemu slona u staklenom dućanu, samozatajna Crkva koja je desetljećima njegovala intelekt, duboka i moralna promišljanja, istupe „na kapaljku“, barem se tako doimalo u javnosti. Kada su na scenu stupili raznorazni Košići, Kaćunići i Suci katolička Crkva u Hrvata ušla je u tabloidni sistem medija, žutilo koje vlada od devedesetih i šutnja klera, onog intelektualnog dijela koji se morao i trebao groziti takvih nekontroliranih istupa koji nanose silnu štetu svećenstvu, Crkvi, pa i vjeri u konačnici, bila je uistinu gromoglasna i davala je naznake za dvije stvari koje će se ovih dana pokazati nažalost, točnima.

Postavljanjem Vlade Košića na funkciju predsjednika Vijeća za nauk vjere Crkva i njen intelektualni dio službeno su preuzeli punu odgovornost za kampanju, organiziranu, smišljenu i dugo pripremanu kampanju koja u konačnici ima samo jedan cilj, a on je dokidanje sekularnosti iz Ustava RH. Sva sila katoličkih aktivističkih zajednica koje djeluju paravojno ili orkestrirano zadnjih godina davale su jasne smjernice u kojem pravcu Crkva, tj. njen intelektualni i vodeći dio namjeravaju ići. Republika Hrvatska, voljom njenih građana (na izborima Andrej Plenković jasno govori o smijeru i nakanama), u svoj svojoj domeni medijskog mainstreama, združenih snaga branitelja, birokracije koja poslovično šuti, krenula je u dokidanja i destrukciju ljudskih prava, prava manjina, ali i jasno označivši neprijatelje koji stoje na tom putu, lijeve intelektualce i pojedine medije, koji su označeni kao pripadnici paravojnih jedinica koje imaju jasan zadatak, cilj i agendu, da sustavno rade na rušenju „naše stvari“, Cosa nostre, koja ima široku lepezu borbe i revizije, kako Drugog svjetskog rata, što je crkvenom vrhu i hijerarhiji iznimno važno, do ženskih prava na pobačaj, ženskih prava općenito, prema kojima se ide nesmanjenom žestinom. U isto vrijeme poprilično neoprezno i hrabro, jer se anemični Andrej Plenković nikada nije usudio zauzdati bilo koga i bilo što u što se direktno ili indirektno uplitala Crkva.

No ponavljam, u protekle četiri godine, od Vlade Tomislava Karamarka pa naovamo, Crkva se nikada javno nije ogradila od svojih najglasnijih apologeta, kao ni strukture u Crkvi, intelektualci kojih nažalost ima i kvalitetni su, da bi svoju konačnu nakanu danas i jasno formulirala u postavljanju opskurnog Vlade Košića na tako važnu funkciju, bitnu za budućnost Crkve, ali i sekularne Hrvatske, dakako.

Antikomunizam, koji se sustavno izjednačio sa antifašizmom, što je povijesni, civilizacijski skandal bez presedana, bezuvjetna čistota i bezgrešnost Domovinskog rata koji je stavljen na neupitni pijedestal, a samim tim i autanaziran bilo koji oblik kritičkog sagledavanja istog, srž su jedne od najvažnijih funkcija u katoličkoj Crkvi koja je ponuđena njenom najmilitantnijem dijelu, tj. čovjeku koji javno tvrdi da je ustaški pokret bio pokret za oslobađanje Hrvatske, čovjeku koji je neskriveni nacionalist i šovinist, čovjeku koji ima izrzito nizak prag na toleranciju oko medijskih istupa, čovjeku čija je cjelokupna politička agitacija u najmanju ruku skandalozna. Takvom čovjeku Crkva je dala svoj najvažniji i implementirani mehanizam koji ima najšire ovlasti, kako u javnosti tako i u političkom djelovanju, za neupućene Vlado Košić od danas je glasnogovornik Crkve, njena najužeg intelektualnog dijela, kadrovski i organizacijski, strukturalno, njen najistaknutiji dio, dakle svojevrstan medijski glas onog najužeg, intelektualnog dijela klera.

Obrazovni kurikulum, vjeronauk koji se pokušava implementirati u vrtiće, oštra borba protiv ženskih prava i slobodarskih, intelektualnih, lijevih novinara, imperativ su Vlade Košića s kojim će se on, nesumnjamo, kao i do sada uspješno medijski nositi, izazivajući još veću sablazan, ali i jasno govoriti u kakvom vremenu i u kakvoj zemlji živimo. Osnovni problem jest taj da Crkva nema namjeru odustati od izbacivanja antifašizma i sekularnosti iz Ustava RH i da na toj poziciji jasno stoji, no pitanje jest žele li to uistinu građani Hrvatske? Žele li Hrvati doista živjeti u takvoj katoličko – isključivoj državi u kojoj postoji samo jedna istina, jedna dogma, jedna vjera i nulta tolerancija na bilo kakav oblik kritičkog mišljenja.

Sva je prilika da žele, a to pokazuje slično kao i u Crkvi, gromoglasna šutnja, kako u medijima, tako i na izborima. Pitanje je samo koliko je ta i takva zemlja održiva, koliko u današnjem vremenu kada roboti dobijaju srca uopće – održiva.

Osnovni je dakle problem što Hrvatska država, ovakva kakvu je vidi Crkva i Vlado Košić, nema nakanu odstupiti sa zacrtanog puta, i najveći problem jest što takva država ne da će postojati i postati – već što takva država neće prestati da postoji.

Ivo Anić
Autor 30.10.2017. u 15:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija