Hrvatski udio đavla

Povezani članci

• Tako je (na)zborio Reis Cerić.
• SDA, DF i HDZ potpisale sporazum o zajedničkom djelovanju u vlasti
• Regionalna akademska konferencija „Politike izgradnje mira u regiji: opterećenja prošlosti i vizije budućnosti”
• Bosna i Hercegovina poslije izbora: Vlast građanima!
• Sarina Bakić: Kultura sjećanja je pitanje naše budućnosti
• Internacionala primitivaca

Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bh. teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: “Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku.” Tamo – u Bosni i Hercegovini.

Manje od tri sedmice do izricanja presude tzv. hrvatskoj šestorci, vrijeme je da se preispitaju politički ciljevi Republike Hrvatske tokom raspada Jugoslavije i njen udio đavla u ratu vođenom protiv naše zemlje i zločinima koji su u to ime počinjeni.

Možda je bio nižeg intenziteta, imao drugačije ciljeve i posljedice, ali rat koji je Hrvatska vodila protiv BiH počeo je u isto vrijeme kada i rat koji je povela Srbija. Možda bi bilo preslobodno ustvrditi da je to bio isti rat, ali nema skoro nimalo sumnje da je počeo istovremeno, ponegdje možda i prije.

Ako je Srbija, odnosno režim Slobodana Miloševića, tokom 1991. vodila rat protiv Hrvatske sa teritorije Bosne i Hercegovine – a jeste – dokazi o politici koju je vodilo tadašnje rukovodstvo Hrvatske ne ostavljaju nimalo sumnje u to da je Hrvatska svoj rat za Banovinu također od samog početka vodila sa i na teritoriji BiH. U barem jednom od tzv. predsjedničkih transkripata, u ovom konkretnom slučaju sa sastanka sa “predstavnicima srednjobosanskih općina, te predsjednika HVO-a Herceg-Bosna sa suradnicima”, održanog 8. marta 1993. Tuđman objašnjava: “Bio je problem kako obuzdati srpsku agresiju i kako Muslimane privoljeti na nekakav razum od njihovog lutanja, pokušaja sporazumijevanja sa Srbima da ostanu u Jugoslaviji, da bi Muslimani od Bosne do Makedonije bili jedinstveni.” Drugim riječima, za Hrvatsku je izazivanje nasilja u BiH bilo strateški imperativ. Istovremeno, Tuđman je za to vrijeme, dok je dakle pokušavao spriječiti bilo kakvu muslimansko-srpsku nagodbu, kontinuirano pregovarao sa SDS-om o podjeli BiH.

U to ime, Franjo Boras je još u januaru 1992. posredovao u organizaciji sastanka između vrha Republike Hrvatske sa jedne strane i Nikole Koljevića, koji je bio ovlašten da zastupa SDS i Radovana Karadžića s druge strane. Ostavljajući sada po strani neke druge dijelove tog transkripta, poput Koljevićevog prijedloga o “dobrovoljnoj” razmjeni stanovništva, Tuđmanov stav o rješenju “bosanskog pitanja” pokazuje da je Hrvatska od samog početka rješenje jugoslovenske krize vidjela u podjeli BiH. Tuđman u tom smislu kaže: “Ja sam bio sklon da se traži takvo rješenje… kad se izvrši ta razdioba kantonizacije između srpskog i hrvatskog dijela… da znači imaju dio gdje su Muslimani većina, pa čak u jednom konačnom rješenju da im ostane ta njihova republika, država koju bi oni imali.” Na sastanku su pored Tuđmana i Gojka Šuška, bili prisutni i skoro svi najvažniji ljudi tadašnje Hrvatske, od Josipa Manolića i Šuška, do Zvonka Lerotića.

Osim na političkom planu, Hrvatska je i na vojnom planu posmatrala BiH kao integralni dio fronta u ratu sa Srbijom, dok je sve tzv. hrvatske formacije smatrala sastavnim dijelom svojih oružanih snaga. Za Tuđmana je bh. teritorija bila dijelom jednog, jedinstvenog, svehrvatskog fronta. Ili kao što je Šušak govorio: “Mi tamo imamo državu, a ovdje republiku.” Tamo – u Bosni i Hercegovini.

Ali, za razumijevanje hrvatskog rata u BiH mnogo je važnije ono što je Šušak rekao na istom sastanku u martu 1993. godine. “Ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, brojka 100 milijuna dolara je mala brojka šta smo mi na te teritorije dostavili”, kaže Šušak. I nastavlja: “Ja mogu doći pred predsjednika i pokazati njemu od metka do vreće brašna i do konzerve šta je otišlo na teritorij Herceg-Bosne… Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog… to je jednako podijeljeno… i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.”

Herceg-Bosna, drugim riječima, nije bila izraz autentične volje bosanskih Hrvata, nego prazan okvir koji je popunila hrvatska hegemonistička ambicija: rat protiv BiH bio je sastavni dio hrvatskog rata u Jugoslaviji, vitalan za ostvarenje ciljeva koje je zacrtalo Tuđmanovo rukovodstvo u toj mjeri da je Hrvatska, i sama u ratu, za manje od godinu dana samo na oružje potrošila više od sto miliona dolara.

Na operativnom nivou, Hrvatska vojska je upotrebu bh. teritorije smatrala potpuno legitimnom u izvođenju vojnih dejstava. Dokumenti i naredbe koji su ostali iza generala zbora Janka Bobetka, od trenutka kada ga je Tuđman 10. aprila 1992. imenovao za komandanta tzv. Južnog bojišta, ostavljaju malo prostora za nagađanje. Naime, Bobetko u istoj sedmici u kojoj je imenovan naređuje formiranje isturenog komandnog mjesta u Grudama, dok u cijelom nizu drugih naređenja zapovijeda formacijama HVO-a, koje negdje oslovljava sa “snage Hercegovine”, a negdje zvaničnim oznakama jedinica. Njegov nasljednik na tom mjestu, general-bojnik Nojko Marinović nastavlja Bobetkovu praksu, kao što se vidi iz analize prilika na dijelu fronta u zoni odgovornosti 4. brigade HVO-a iz marta 1993. godine.

Brojni drugi dokumenti, od zapovijedi vojnicima HV-a da na ulasku u BiH skinu sva obilježja HV-a iz aprila 1992. do zahtjeva zapovjednika “bojne Ludvig Pavlović” – inače redovne jedinice HV-a – upućenog generalu Bobetku da plate pripadnicima njegove jedinice više ne budu isplaćivane preko Glavnog stožera HVO-a, nego preko Zbornog područja Split, nedvojbeno ukazuju na to da je hrvatski rat protiv BiH bio potpuno integrisan u rat za ostvarenje Tuđmanove rasne vizije Banovine Hrvatske.

Šta je danas drugačije? Samo sredstva. Ono što su nekada bile jedinice HV-a danas je hrvatska diplomatija. Okvir se nekada zvao HVO, danas se zove HDZBiH. Ono što je nekad bio Mate Boban, danas je Dragan Čović. Drugim riječima, promijenila su se samo sredstva. Ali, Banovina, zapakovana u drugi celofan i vezana vrpcom “europskih vrijednosti” je još tu, živa i vitalna i egzistencijalno opasna. I nikad nije ni otišla.

oslobodjenje.ba