Humanistika u raljama kapitalističke birokratije

Alisa Mahmutović
Autor 10.5.2016. u 17:04

Humanistika u raljama kapitalističke birokratije

          (Šta je zajedničko za sve bosanskohercegovačke univerzitete: zenički primjer)

Da ne živimo gdje živimo, radovao bi nas posljednji konkurs Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i svaki drugi, na bilo kojem fakultetu. Da je sreće kao što nije, moralo bi ih se češće objavljivati i morali bi biti raznovrsniji, s obzirom na prirodu akademske humanistike, odnosno na ono što bi morala biti. Ovako pak, pored te informacije moramo proći kao da nije ni objavljena. Istina, ovakav je odgovor sa stajališta logike pogrešan, ali u našem slučaju, pogrešno razumjeti iz logičke perspektive znači postupiti ispravno. Jer naše načelo perspektive značenja u odnosu prema značenju potpuno isključuje logiku, a jedini ispravan referentni okvir ostaje naša kulturna i društvena praksa unutar koje značajan broj konkursa znači stavljanje pod okrilje zakona onoga što je do srži nezakonito jer unutar institucionalizirane akademske humanistike, još od rata, funkcioniraju tenderski principi nadmetanja. A tenderi su u tranzicijskim zemljama, što je dobro poznata stvar, prilika da se na osnovu određene pozicije u sistemu ostvari dobit. Njime se uspostavljaju bankarski koncepti u odnosima između suprotstavljenih strana i to, kao u ovom slučaju, ne samo između profesora i studenata, nego između profesora i njihovih mlađih kolega koji se ne uklapaju u logiku održavanja institucije ljušture (shell institutions), kako Anthony Giddens naziva sve institucije koje su postale neprimjerene zadacima koje bi trebale ispunjavati. Nažalost, većina konkursa su dijelom nepotističke prakse upošljavanja jer se unaprijed zna za koga su mjesta rezervirana, a onda se sve “pokrije papirima”.  Tako otpadaju nepodobni, a ostaju oni koji znaju kome i kada treba klimati glavom.  U tom je slučaju isti scenarij: konkurs je onda raspisan za mlađe, ideološki podobne kadrove kojima se „čuva“ mjesto – što je gotovo običajna norma kojom se regulira naša akademska humanistika, kao i svako drugo patrijarhalno društvo. A ta je tradicija, kao i svaka, smišljena s ciljem održavanja, oblikovanja, davanja smjera i fokusa određenim idejama. Tako funkcioniše naše “društvo znanja”.  Jedina ideja u tom društvu je zgrtanje novca “prekokantonalnom”  saradnjom, a sve se opravdava time da nema novca. Istina je da za neke novca ima, a za neke ne. Primjeri za to mogu se pronaći na svakom fakultetu bilo kojeg univerziteta. Medjutim, ono po čemu je poznat naš Fakultet (Filozofski fakultet u Zenici) je tendencija uvođenja šihtarice. Dok fakultet vapi za boljim kadrovskim rješenjima jer nam je studenata sve manje, a tržište je prezasićeno (Travnik, Vitez, Bihać, Tuzla, Doboj, Banja Luka, Mostar, Brčko) – uprava našeg fakulteta bi uvodila potpisivanje pri ulasku u zgradu. To je kao kad se rudari potpisuju da su pristigli u smjenu, s tom razlikom da će rudari uvijek proizvesti određenu količinu uglja, a da profesore-neradnike nijedna šihtarica neće natjerati da rade ono šta treba, da čitaju seminarske i da pomažu studentima u istima. A ono što je poraznije i od šihtarice je subjekt te odluke, a kod nas su to sociolozi. Da to predlaže neki ekonomist, pravnik, ljekar i dr. možda bi to sve i imalo smisla, ali ako vam šihtaricu uvode sociolozi – tu se ovo “društvo znanja” mora zapitati samo nad sobom.  Znaju li sociolozi šta su temelji humanistike? Znaju li da se ona može i definitivno mora ojačati, ali ne šihtaricama, nego ozbiljnijom  interdisciplinarnom saradnjom, kako sa profesorima, tako i sa studentima u regiji i svijetu. Mora se osmisliti kao polazište za interdisciplinarno istraživanje raznovrsnih disciplina, počevši od sociologije, filozofije, ekonomije, psihologije, pedagogije, historiografije, lingvistike, umjetničkih kritika, prava, religijskih studija, književnosti i mnogih drugih. Time bismo postigli značajnu interdisciplinarnu saradnju i snažniju povezanost među studentima u regiji i inostranstvu. I ono što je najvažnije, bila bi osnažena zajednička svijest o položaju i značaju humanizma u današnjem svijetu čija dehumanizacija je počelo odavno.

    Problema je mnogo, ali krenimo redom:

  1. Raspisivanje konkursa na našem fakultetu (koji je jedini humanistički u ovom kantonu, ovdje ne brojim Islamski pedagoški fakultet jer je njegova priroda takva, dogmatska, i ne ide u red ovih fakulteta), za prijavu za asistenta presudan je faktor aritmetička sredina. To je isto kao kad biste došli ljekaru u snažnim bolovima, a njega zanima da li vam je ovjerena zdravstvena knjižica. Dakle, humanistika se birokratizirala do te mjere da je pitanje da li se takvom, ovdje, u Zenici, može više zvati. U humanistici ovaj kriterij bi morao biti na zadnjem mjestu. No, mi smo se valjda priklonili tehničkim fakultetima, budući da smo među njima.
  2. Druga važna stvar, imamo studij koji tržište rada ne prepoznje. To ne znači da sam protiv takvog studija, naprotiv. Ono što je upadljivo – predmeti su pravljeni: pik meni ovo, pik tebi ono. To je toliko poražavajuće, da čovjek na to može samo zašutjeti. Imati odsjek Kulturologije a nemati nijednog kulturologa, bilo bi isto kao imati stomatološku ordinaciju i u njoj samo medicinsku sestru. Nije istina da nema nijednog kulturologa u BiH, sa diplomom iz Ljubljane npr., i nije istina da nema nijedne antropologinje sa diplomom iz Beča, npr. Problem je, međutim, strah. Šta kad studenti stvarno vide šta je to KULTUROLOGIJA. Ovdje neću spominjati da određeni kadrovi nemaju nijedan rad iz oblasti koju drže. I to je postala praksa na svim odsjecima.
  3. Treća stvar: na sva usta se priča o uštedi. No, to se ne odnosi na sve odsjeke. Zašto bismo npr. plaćali asistentsko mjesto nekome iz Maglaja, čija aritmetička sredina ocjena zadovoljava kriterij konkursa, ali samo ona. I ništa više.
  4. Zašto profesori pišu ikakav izvještaj? Ubacite podatke u računar i on vam sve kaže – ko jest, a ko nije za ovog posla.
  5. Zašto bismo dovodili ljude iz Mostara, kad imamo sjajnog profesora u Brezi, osim toga bez posla? Zar to ne bi bila ušteda?
  6. No, od svega je najžalosnija komunikacija dekana sa uposlenima. On je, nažalost, zaboravio da to neće uvijek biti.
  7. Zašto je to tako, problem je u svima nama. Šutimo i čekamo da prođe. Ili bismo se možda isto ponašali na njegovom mjestu?
  8. Niko se iz uprave nije založio i ozbiljno zasukao rukave da ne radimo u prostoru gdje radimo jer, kako reče jedna profesorica iz Sarajeva, na našem je Fakultetu kao na željezničkoj stanici. Sve smrdi i propada. To je strašno i ne bi se smjelo zvati fakultetom. To joj nije smetalo kad je primala honorare. Toliko o njezinom licemjerju. Doduše, bila je nezamjenjiv kadar na Kulturologiji, možda je i sad.
  9. Najbizarnija stvar ovdje je možda prodekan za nastavu, koji ne zna šta je u obimu njegovog posla, pa po cijeli dan upada ljudima na nastavu. I to šaci onih koji svoj posao rade, ali ne zbog šihtarice, nego zato što bi radili u svakoj prilici.
  10. Ima toga još, ali najnovija stvar je najava ulaska penzionera s Prava kod nas u nastavu, iako njegovo mjesto jest u penziji, ali bi ga naša uprava rado uvela kod nas u nastavu. Jer, na koncu koga briga, njihova djeca ne studiraju tu. A s njim bi se nekome sačuvalo mjesto.
  11. Nije važno gdje sve naši dekani i profesori idu po honorare, nepravedno je da mladim i kvalitetnim ljudima ne daju prostor za rad koji bi oni sigurno iskoristili na obostranu radost.

Dakle, što se tiče Zenice i njezinog Filozofskog fakulteta humanistika umire pred njegovim vratima, dok je birokratija ovladala svakim oblikom društvenosti. Šta nam se gore moglo desiti?

Alisa Mahmutović
Autor 10.5.2016. u 17:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija