Humor kao prostor ili bekstvo od slobode

tačno.net
Autor 26.10.2013. u 09:08

Humor kao prostor ili bekstvo od slobode

Da bi pisanje humora imalo nekog smisla, nužno je polaziti iz apsolutno manjinske pozicije. Trebao bi biti protiv vjernički, a to znači da se većinski mitovi i osjećaji trebaju ismijavati, da bi humor imao neku svrhu po sebi, kaže Viktor Ivančić.

U kojoj meri humor može biti sredstvo društvene promene? Na ovo i mnoga druga pitanja na tribini pod nazivom „Humor kao prostor slobode“ u četvrtak na Beogradskom sajmu knjiga pokušavali su da odgovore pisci i kolumnisti iz BiH, Hrvatske i Srbije, koji kroz svoje knjige spajaju dva elementa – humor i društvo u kojem žive: Nenad Veličković, Viktor Ivančić, Mirjana Đurđević i Idilko Lovaš.

„Od svih stvari vezanih za humor shvatio sam da je humor način da sakrijete da ste kukavica. Kad trebate nekom nešto važno reći, vi napravite šalu. Kod nas u Bosni se kaže ‘sve u šali pa privali’, a onda ispadnete kul. Moj roman ‘Konačari’ duhovit je samo zato jer nisam 1995. imao hrabrosti reći sve što sam mislio tih godina u ratu pa sam to tako upakovao. Najbolji je humor kad je kukavički. Mislim da ga treba povezati sa razumom. Ljudi koji su razumni i vole humor vide odmah da li ih ljudi razumiju. Meni ljudi kažu da smaram sa humorom pa mi je za poslednji roman prijatelj rekao da sam najzad sazreo kao pisac jer je knjiga najozbiljnija do sada“, rekao je Nenad Veličković.

Da li je duhoviti pristup književnosti odraz slobode ili način da se do slobode stigne?

„Ako govorimo o pisanju to je onda proizvodnja komike. Sama po sebi ona ne može biti prostor slobode, to može biti i bjekstvo od slobode, zato što ćeš kroz zabavniju formu reći neke istine teške i tvrde koje bi trebalo reći na težak i tvrd način. Jednako tako komično može biti i u funkciji vladajućeg zla. Der Sturmer je na komičan pokušavao prokazivati Židove, radio je njihove karkature. Stvaranje komičnog i humor nemaju etičku predispoziciju koja je unaprijed nužno pozitivna. Da bi pisanje humora imalo nekog smisla, nužno je polaziti iz apsolutno manjinske pozicije. Trebao bi biti protiv vjernički, a to znači da se većinski mitovi i osjećaji trebaju ismijavati, da bi humor imao neku svrhu po sebi“, kazao je Viktor Ivančić

Mirjana Đurđević je prvi roman napisala iz besa. Humor je njen način izražavanja, a ne stvar izbora.

„Meni je ovde interesantno koliko se humor razlikuje danas od onog pre 100 godina, čak i taj angažovani. Kad danas pročitam neki aforizam meni to nije smešno. Naprotiv,  tanko je i bledo. Mi živimo u svetu u kojem smo svi ljuti i čitaoci i pisci i to se odražava i na humor u našim tekstovima. Oni nisu smešni, oni su tek da malo razmakneš usne i da se složiš da je mnogo gadno“, kazala je i dodala da je za nju humor bezobrazluk sa kompetencijom.

„Postoji i druga krajnost, možeš biti duhovit i ozbiljan. Međutim, danas društvena kritika ide u prostakluk koji meni kao čitaocu i konzumentu ne prija. “


Humor kao prostor slobode: Tijana Spasić, Nenad Veličković, Viktor Ivančić, Mirjana Đurđević i Idilko Lovaš

Idilko Lovaš je kroz niz situacija pojasnila da je isti humor na različitim mestima različito prihvaćen, negde zapravo i neshvaćen kao komika, kao i da je najvažnije da nije uvredljiv.

Govoreći o političkoj satiri, pa i o njegovoj legendarnoj višedecenijskoj kolumni Robi K., kao i o tome kako nije nužno da se tom istom humoru smejemo, Ivančić se prisetio vremena Feral Tribunea, početkom devedesetih godina.

„Najbolje dionice političke ili društvene satrire nisu uopće smiješne. Različite su strategije i kako pristupate tome. Ako radimo satiru na način da pretjerujemo, moje iskustvo je takvo je da je najbolje ili pretjerati totalno ili ne pretjerivati uopće. Kad malo pretjerate onda ljigavo podupirete vlast. Osamdesetih godina mi smo radili satirnu rubriku Feral u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji. Spajali smo naslove iz crne hronike sa nadnaslovima iz političkih rubrika i obrnuto. Na primjer ‘Predsjednik Predsjedništva SFRJ u Njujorku’ je bio nadnaslov, a mi bismo dodali naslov ‘Obijao prodavnice’. Dobili smo tužbu zbog toga i tužilaštvo je tražilo tri godine zatvora na ime širenja javnih laži da bi uznemirio javost. Cijelo vrijeme postupka Tužilaštvo je zapravo pokušavalo dokazati da predsjednik države nije krao u samoposluzi. Drugi primjer – najbolji satirični komad u Feralu nije imao nikakvu intervenciju 1991. ili 1992. Mi smo pronačli tri fotografije školskih razreda Tuđmana, Hitlera i Staljina – svi su stajali na istom mjestu na fotografiji – u gornjem redu u sredini. Mi smo prije toga radili fotomontaže, ali ovo nije bilo to. Na stranici smo poredali jednu ispod druge fotografije i stavili naslov ‘Jedna škola, jedan razred, jedan đak“. Opet je tužilaštvo tražilo zabranu, optužujući nas da smo iznevjerili žanr. Dakle, nije nužno da se ljudi smiju, mislim da je bolje kada ih malo zaboli stomak“, kazao je Ivančić.

Podsetio je da je pisati satiru u različitim sistemima imalo drugačije izazove.  Osamdesetih su bila poznata pravila igre, postojala je jedna partija, kad su kršena sledila je sankcija. Onda dolazi cinični period – sistemski nesporazum. Trebalo se, kako kaže Ivančić, pobjeći iz svakog sistema i što je paradoksalno on to pamti kao period apsolutne slobode, iako je koštalo.

„Problem je da kada ste slobodni da radite šta hoćete. Morate se truditi da budete duhoviti“, poručio je Ivančić.

tačno.net
Autor 26.10.2013. u 09:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija