Hvala ti, Jaro, i sretno

Povezani članci

• Pod okriljem “Sarajevske deklaracije”
• Kardelj: Kako smo II zasedanjem AVNOJ-a „zaboli nož u leđa Sovjetskom Savezu”
• Tarik Haverić: Ne možemo biti neutralni
• Šovinistička pravda: “Naše” žrtve su žrtve, “njihove” agresori
• Grad koji šuti
• Ovo je knjiga o bhs daviteljima, zlim gospodarima i neznalicama

Tekst i foto: Amer Tikveša

Danas iz Sarajeva i iz BiH odlazi liječnik, internista i gastroenterolog, Jaroslav Suđi (rođen 1933. u Kisaču kod Novog Sada), u svojoj osamdesetoj godini. Činjenica jest da nema zemlje za stare, pa to nije ni Češka u koju ode da provede ostatak života, ali za razliku od Bosne, Češka nije ni zemlja protiv starih – i tu se krije njena prednost i razlog odlaska Jaroslava Suđija baš tamo. Olakšavajuća okolnost za doktora Suđija je što tamo ima porodicu. Etnički je Slovak te njegove rodbinske veze sežu i do prostora negdašnje Čehoslovačke. Međutim, njegova etnička pripadnost ni u kom slučaju nije ključni razlog da ode.

Nije bila ni početkom rata u Bosni i opsade Sarajeva, kada je kao pukovnik Jugoslovenske narodne armije skinuo uniformu i obukao bijelo, liječničko odijelo, i gledao svoje kolege kako u uniformama napuštaju tadašnju Vojnu bolnicu u Sarajevu. Zvale su ga te kolege da ide s njima, a on im je, kako kažu svjedoci, rekao da neko mora ostati da liječi ljude koje oni idu da ubijaju s brda. Jaro, nema šta.

Sasvim je za očekivati da će u Sarajevu neko ko se zove Jaroslav dobiti nadimak Jaro, ali da ga jedan Slovak u očima cijelog grada opravda na način da život rizikuje čuvajući atribute „jare“, to je već filmska priča.   A mogao je Jaro gdje je htio jer je bio jedan od najboljih gastroenterologa u Jugoslaviji. Mogao je, npr., na Vojno-medicinsku akademiju u Beograd s koje se, gle paradoksa, netom pred rat vratio u Sarajevo. Mogao je van prostora bivše Jugoslavije, pogotovo u Češku ili Slovačku. Međutim, trebalo je braniti lično dostojanstvo, ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo profesije, trebalo je, ukratko, braniti i čuvati dostojanstvo po sebi, a gdje je to bilo smislenije i gdje se to s više žara moglo raditi nego u Bosni tokom posljednjeg rata, u opsjednutom gradu?

Međutim, svojim ostankom ne samo da je branio i odbranio dostojanstvo, već je ulijevao neizmjeran optimizam. Bakir Nakaš, doskora direktor Opće bolnice „Prim dr. Abdulah Nakaš“ (prije rata je to bila Vojna bolnica) za doktora Suđija kaže: „Kad sam saznao da je doktor Suđi ostao s nama, da dijeli sudbinu opkoljenog Sarajeva i njegovih građana, znao sam da sam na pravoj strani, na strani koja treba da pobijedi i koja će pobijediti.“ A znao je to jer je dobro poznavao doktora Suđija prije rata koji ga je kao iskusniji kolega faktički uvodio u posao i koji je bio od neizmjernog značaja za razvoj kadra Vojne bolnice jer je, kako ističe otorinolaringolog Milan Mandilović, imao vrlo široko medicinsko znanje. Doktor Nakaš kao mlad infektolog imao je neizmjernu korist od doktora Suđija kad su u pitanju zarazne gastroenterološke bolesti, a doc. dr. Jasmina Gutić, danas šefica ginekološko-akušerskog odjela u Općoj bolnici, ističe da je mnogo naučila od doktora Suđija kao ginekolog! To njegovo znanje nije bilo uslovljeno karijerizmom, već ljubavlju prema pacijentu i poštivanju pacijenta i ljudskog života kao najveće svetinje. To je doslovno slijeđenje Hipokratove zakletve koja počinje rečenicom: „U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti.“  Kada vam to postane životni moto, ne možete izgubiti i uvijek ćete nepogrešivo izabrati pravu stranu.

Bio je jedan od rijetkih doktora, kako kaže Mevlida Šljivo, tehnički sekretar direktora bolnice, koji je imao široko znanje i mimo medicine. Jedan je od rijetkih s kojima je, u svojoj dugoj karijeri, mogla pričati o umjetnosti koju je volio u svim njenim izričajima.

Jaroslav – etimološki slavljenik Sunca i proljeća. Ne potvrđuje li to još jednom da Nomen (j)est omen?!

Ode danas u Češku. Priču treba završiti dostojanstveno. Biti dostojanstven i u starosti i bolesti. U Bosni, zemlji protiv mnogo čega pa i starih, to je, nažalost, nemoguće. Ne brine i ne rastužuje toliko činjenica što Jaro ode, koliko ta da se ova zemlja i ovaj grad nisu potrudili da se on ponovi. Važno je, stoga, čuvati ga u sjećanju jer u našim životima sve ćemo manje, ako ikako, sretati takve.