Hvala ti za moju sretnu mladost

Ivo Anić
Autor 20.4.2018. u 10:51

Hvala ti za moju sretnu mladost

Zajedno s obaveznim predmetima u Jugoslaviji se učio Marksizam. Taj predmet bio je sastavni dio gradiva i bio je kako u kojem gradu tadašnje SFRJ, izborni ili obavezni predmet. Školski obavezan u mom socijalističkom Splitu bio je Marksizam, odnosno „Teorija i praksa samoupravnog socijalizma“ (TIPSS.)

Tijekom mojih zlatnih godina, krajem osamdesetih, Marksizam, ONO i DSZ bijahu obavezni i sastavni dijelovi srednjoškolskog programa pa i samih ranih godina pojedinih fakulteta. Ljudi koji su ih predavali tada, bili su, ako vas pamćenje služi, šareno i prilično šašavo društvo, sastavljeno od pripadnika JNA i čudaka koji su u jeftinim socijalističkim odijelima nama „tupsonima“ predavali jedan predmet potpuno i fatalno “sjeban” u tolikoj mjeri da ni oni sami nisu vjerovali u njega. Barem se nama tako tada činilo. Ti satovi, ako ih pamtite, bili su čista i nepatvorena dosada, ako ih niste osmislili naravno kakvim psinama ili igrama ispod klupe. Dosada nama srednjoškolcima, ali dosada i pojedinim profesorima koji bi mijenjali kolege kada bi ovi bili bolesni.

Kratkotrajna pukovnica i djelatnica tajnih službi tadašnje Armije predavala nam je “atomski s desna”, kako smo zvali taj predmet koji je nas, srednjoškolce trebao uvesti u tajne budućeg služenja domovini. Bila je to utegnuta žena oficirskog držanja sa samtanom suknjom i jeftinim košuljama. Te godine iza fatalnog Marseillesa i suzavca (kojeg je greškom aktivirao Tešija misleći da je dimna kutija) ta će utegnuta oficirka biti naša buduća priprema za „muškarce“ za JNA, iz koje kada izađeš spreman si za ženidbu.

ONO i DSZ zaboravili smo brzo, maslinaste vojne torbe zamijenili smo ležernim bilježnicama zataknutim u zadnji džep, i kao pravi, nadobudni Torcidaši odlučili školu zamijeniti okukom Sjevera.

Jedan dobri stari profesor Marksizma, čovjek koji je riskirajući posao pokušao jedan dosadan i ubitačan predmet pretvoriti u zanimljivu filozofsku i svjetovnu vrijednost nama malim budalašima zapravo je predmet ove moje priče.

Nama „tupsonima“ taj mudri čovjek pokušavao je otkriti i približiti Platona i Hegela, Marsusea, Hessea i Fromma, prvobitnu akumulaciju kapitala. Sredstva rada i sredstva proizvodnje prebacio je na trusni teren lijepe i kvalitetne poezije, a višak vrijednosti i njegovu distribuciju u gorljive i žučne rasprave o budućnosti socijalizma kakvu je vidi Branimir Johnny Štulić. Kada je spomenuo Johnnya nama su se po prvi puta „zašiljile uši“, a ja sam počeo ozbiljno pratiti što taj sijedi čovjek govori s ploče svojevrsnim monologom, jer ga ama baš nitko u razredu okupanom proljetnim suncem nije slušao.

Svijet Kutle, Todorića, Tuđmana i HDZ-a kasnije, puno kasnije, postati će naša realnost.

Svijet na koji nas je upozoravao naš profesor Marksizma, biti će to svijet “neizrecivih glupana” koji jedu svoje „pizze“ i hamburgere uz hektolitre „Coca – Cole“, svijet koji po našem mudrom profesoru neće mariti za ništa kvalitetno, duši ugodno i hranjivo, a srcu plemenito.

Mi smo dok je on to nama govorio kopali nos i uzdisali za suncem okupanim parkom i djevojkama u njemu ispred škole.

Sve to sa svijetom u kojem mi živimo tada nije imalo puno veze. Gledali smo na sat kada će završiti i sa čežnjom promatrali prvi sumrak osluškujući graju iz susjednih škola koja se slijevala kao rijeka prema rivi, sa opipljivom zbiljom i postojećom realnošću sve to tada nije imalo ama nikakve veze.

Mi smo čeznuli upravo za hamburgerima i „Lee“ kombinezonima, naš nedosanjani san bio je Ponte Rosso, „pizze“ i Dash prašci za rublje u kartonskim kutijama. Šarenilo koje je nudio kapitalizam, isti onaj kapitalizam na koji nas je upozoravao naš dobri i mudri profesor, mamilo nas je kao što svijeća mami noćne leptire. Sve što nismo imali u sivilu socijalizma, bilo je niti deset kilometara od naše granice. Sav taj opojni šareni svijet supermarketa, pun boja, pun izbora, pun ukusa i mirisa koje nikada nećemo osjetiti. I bili smo frustrirani. Kao što smo tada bili ljuti na tog sijedog čovjeka koji nas je uvjeravao kako je to sve djeco jedna obična – šarena laž.

Probudili smo se iskreno začuđeni što kapitalizam nisu „Brooklyn“ žvake i šarene espadrille, nove LP ploče Madonne i Brucea Spreengsteena, već otpuštanja, apokalipsa svijeta koji smo poznavali do tada uz plamene zore i udarce iz škvera. Ukratko – prvobitna akumulacija i višak vrijednosti pale su u prašnjavi zaborav, a mi smo, pokazalo se, za stvarni i surovi kapitalizam bili potpuno nespremni kada nam se on stvarno i dogodio u svoj svojoj besćutnosti.

U post – totalitarnom društvu danas imamo škole koje nemaju takve ljude.

Danas profesori ne vjeruju u budućnost i ne vide u njoj ništa dobro al’ i ništa što bi moglo ugroziti ovo sadašnje, ovo u čemu živimo danas. Današnji profesori frustrirani su u istoj mjeri u kojoj je frustrirana i država u kojoj žive, frustrirana činjenicom da je „Ona – koju – se – ne – spominje“ bila itekako superiornija ovoj šarenoj i lažnoj danas. Doslovno u svemu. A najviše u školskom programu, koji je djecu barem učio miru, sekularnosti, znanosti, filozofiji, lijepoj književnosti i poeziji.

Današnji profesori samo šutke gledaju časne sestre kako im indoktriniraju učenike, današnji profesori sveli su se na puke javne radnike, koji mehanički obavljaju svoje poslove striktno zacrtane u pomno seciranim i revidiranim udžbenicima, u kojima su ateisti krivi za Auschwitz, a ljudi drugačije spolne orjentacije – mentalni bolesnici.

Profesori danas samo suhoparno ispunjavaju svoje satnice, svoje zacrtane obveze i nije ih puno briga što djeca opčinjeno zure u svoje „selph-phone“, što nemaju pojma tko je Pablo Neruda, i nije ih briga što je Platon opisao Atlantidu, a Branimir Štulić preveo Tutikida. Današnja djeca pojma nemaju tko je Vesna Parun, a na jednoj školi uz sliku Desanke Maksimović stoji natpis – četnikuša. Već dva desetljeća. I nitko ga od današnjih profesora te škole nije izbrisao sa pročelja iste.

Profesori današnjice jednako su autistični kao i njihovi učenici. Potpuno i sumorno impregrirani u sustav, sustav koji traje pet ili šest školskih sati, a iza toga slijedi šarena laž, igra na konzolama i hedonizam. Prepuna kolica šarenih supermarketa, čips, pizze i haburgeri. Po pretilosti smo daleko iznad europskog prosjeka, što je još jedna sumorna i nezanemariva činjenica, a po pameti kako stručnjaci tvrde, već na tragu Amerikanaca na koje nas je upozoravao naš dobri profesor Marksizma.

Profesorima današnjice iskreno ne zavidim. Ljudi su to izvanserijski uglavnom (dobre i drage profesorice koje poznajem, volim i divim im se sve su od reda takve), ali im sistem ne dopušta kreativnost, ne dopušta im da djecu uče ono što misle da je ispravno, a nije u nastavnom programu. Ili još strašnije, jest, a oni tu ne mogu učiniti ništa.

Od tih i takvih đaka i profesora uistinu je nerealno očekivati bilo kakvu vrstu “bunta” ili protesta. Bunt je subverzivan i potisnut adekvatnim mehanizmima, nastavni program indoktriniran, opsežan i neo-liberalan. Danas uistinu jedan konobar neće postati ništa više doli konobar, jer ga usmjerena škola svrstava u strogo kontrolirani tor, krdo. Iz moje strukovne Tehničke škole izlazili su na koncu i liječnici i profesori, svjetski priznati znanstvenici, književnici, pa i jedan budući astronaut.

Današnje društvo stvara buduće naraštaje za potrebe trendova, a ne potrebe budućnosti države, njene kulture, znanosti, književnosti. Današnje društvo ima mladost prilagođenu sebi, takvom je stvara.

Čak je i današnja muzika prilagođena njima, muzika bez tekstova uz nekoliko riječi, i u njoj je ponovo hedonizam, zlato i tamjan, a ono što ponesu iz kuće ishlapljele su poruke djedova i očeva koji žive u uvjerenju da im dijete ide u školu, da ga tamo uče antifašizmu, znanosti i lijepoj književnosti.

Danas su najvažniji sakramenti. Pričesti i krizme. Troši se nemilice, vadi se zlatnina, Crkvi se daje unaprijed za organizaciju, danas su sakramenti ono najvažnije što nam djeca donose iz škola.

To su sakramenti koje današnja djeca dobijaju i po njima se “krste” al i formiraju, naši tabui su i dalje branitelji, svetost domovine, kao i rat koji nije završio dobrih trideset godina. I sav taj cirkus me podsjeća na one starce SUBNOR-a koji su davili nas djecu drugim svjetkim ratom, kao i one stare svećenike koji su nas davili sakramentima.

Autizam današnje omladine kao i izostanak studentskih demonstracija možete gledati isključivo iz tog rakursa kao iz segmenta današnjice, njenog ključnog dijela. Današnji učenici kao što vam je jasno nemaju profesore Marksizma niti će ih ikada imati. Postoje krasni profesori i profesorice, poznam ih mnogo, koji se trude, ulažu silan napor i svoje slobodno vrijeme, ali zaludu. Izgubili smo nepovratno cijele generacije kojima je vrhunski doseg života biti viljuškarist DM-a ili konobar.

Moj profesor je bio puno više od samog profesora Marksizma. Bio je to čovjek koji nam je odškrinuo vrata poezije, filozofije ali i formiranja karaktera u tim ključnim godinama. Taj nas je dobri sijedi čovjek naučio da budemo individualni, da njegujemo svoje prirodne talente i da budemo ustrajni, ustrajni u svojim stavovima i pogledima na život.

To je sama bit i esencija škole koja se nažalost izgubila. Biti ustrajan. Biti uporan. Biti svoj. Danas svi nose iste patike, kako je ustvrdio Saša Antić iz TBF-a.

Stvaranje čovjeka, ne nadčovjeka kako se to danas čini. Danas umjesto ljude, stvaramo nad – ljude. A zapravo ne stvaramo ništa. A trebali bi se zapitati ta pitanja svi. Mladi nam odlaze, kako nam kuka predsjednica i zbog tih važnih razloga. Znanja, koje je nemoguće u Hrvatskoj dobiti.

Da bi stvorili čovjeka.

Pa bio on i anarhist kojem država i društvo kao takvo ne znače ama baš ništa, čovjeka potpuno otuđenog od današnje perspektive, čovjeka zatvorenog u svoju poeziju i u svoju nostalgiju. Čovjeka koji će pisati i po cijenu vlastite kože. Bez prihoda, bez sredstava za život.

Ali koji će pisati dok je snage u njemu.

Jer ga je tako naučio jednom jedan dobri, sijedi, profesor Marksizma.

I jedan sijedi gospodin kojem ove dane slavimo 200. godina od rođenja.

Karl Marx (1818 – 2018)

Ivo Anić
Autor 20.4.2018. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija