I BAN JELAČIĆ BI PODRŽAO PUPOVCA              

 VEDRAN SRŠEN
Autor 29.7.2020. u 17:03

I BAN JELAČIĆ BI PODRŽAO PUPOVCA              

Ponavljajući riječi prisege, zakletve, ispred dvije lijepo urešene voštane svijeće između kojih je stajalo raspelo, pred pravoslavnim srpskim patrijarhom i mitropolitom Josifom Rajačićem, visoko dignuvši ruku sa tri prsta u vis „umješten“ je, dakle svečano ustoličen za hrvatskog bana 5.6.1848. godine Josip Jelačić. Tada, prije gotovo 200 godina, činjenica da najpoznatiji hrvatski ban u povijesti, čije ime nosi najvažniji trg u Republici Hrvatskoj, onaj centralni u glavnom gradu Zagrebu, Josip Jelačić (1801-1859) biva ustoličen pred pravoslavnim patrijarhom Rajačićem (1785.-1861.) gotovo da nije nikome smetala, zanemarimo li nekolicinu biskupa, pače predstavljala je dobitak i za Hrvate i za Srbe. Niti je ban Jelačić tim činom postao manji katolik, niti je patrijarh Rajačić poslije toga bio veći pravoslavac. To se tada nije mjerilo na taj način, tim aršinom bi im se danas sudilo. Danas, kada se Hrvati i Srbi teško mogu dogovoriti i oko puno benignije stvari od jednog ustoličenja za bana, kada se nisu u stanju dogovoriti 25 godina niti o načinu obilježavanja jednog državnog praznika u Kninu, ili oko toga treba li hrvatska vlada iskazati sućut i žaljenje za nevinim civilnim srpskim žrtvama poslije „Oluje“, primjerice u Gruborima? Zvuči optimistično da ćemo po svemu sudeći ove godine imati i predstavnike Srba u Kninu na obilježavanju „Oluje“ i predstavnike hrvatske Vlade u Gruborima.

Te iste 1848. godine ban će Josip Jelačić Pravitelstvu srpskom u Beogradu pisati „Srblji i Hrvati jesu jedan narod i jedna braća od prastara vremena, jedan drugoga trebaju u svakoj navali braniti i potpomagati“. Dok su Srbi i Hrvati prije 200 godina bili svjesni da je uzajamno se potpomagati od zajedničkog interesa, današnji kako hrvatski tako i srpski političari svoj uspjeh traže i vide u neuspjehu onog drugog. Takva ih je politika u ovih 30 godina dovela i jedne i druge, i Srbe i Hrvate na dno Europe, bez izgleda da ikada više dosegnu civilizacijsku, ekonomsku i kulturnu razinu i prosperitet koji su ostvarivali u Jugoslaviji. Sve dok ova dva naroda ne iznjedre političare koji će jedni s drugima surađivati „kao jedna braća od prastarih vremena koja jedan drugoga trebaju u svakoj navali braniti i potpomagati“, ovi će narodi tonuti i propadati. Ako je najveći hrvatski ban to shvatio prije 200 godina, čudno je da to ne ide u glave današnjih političara. Izgleda da je njima, političarima, strah od toga da im netko prilijepi etiketu nepodobnosti jača od želje da rade na korist narodnog prosperiteta. Hrvatski ban Josip Jelačić je bio i ostao veliki ban jer toga straha posjedovao nije.

Budući je zagrebački biskup Juraj Haulik na zasjedanju Sabora u Bratislavi, Josip Jelačić se obraća Karlovačkom patrijarhu i mitropolitu Josifu Rajačiću da u njegovoj nazočnosti bude obavljeno njegovo „umještenje“ ili „instalacija“ za bana. O tome je vrijedno svjedočanstvo ostavio Josip Neustadter (1796.-1866.) koji je prijateljevao sa Josipom Jelačićem a 1848. godine je brigadir u njegovoj vojsci, te je i napisao Memoare bana Jelačića. On piše da je namjera bana bila ponukana političkim ciljem koji bi doveo do saveza Srba i Hrvata, kako bi se zajedno jači oduprli prijetnjama Mađara i Talijana.

Interesantno je da je ban Jelačić obavijest o svečanom ustoličenju za bana tiskao latinicom, ali i na ćirilici starocrkvenim jezikom. Najslavnijem hrvatskom banu nije smetala niti ćirilica niti starocrkveni jezik.

Ban Josip Jelačić je to učinio kao gestu dobre volje prema Srbima, a na što nije bio primoran zakonom. Danas u Vukovaru i pored zakonske i ustavne obveze ćirilice ipak nema. „Domoljubi“ okupljeni oko gradonačelnika Vukovara smatraju da se „hrvatstvo“ brani kršenjem hrvatskih zakona i Ustava. I uzalud im Milorad Pupovac godinama govori o ustavnom domoljublju, kada se njihovo „hrvatstvo“ mjeri čekićem i brojem razbijenih ćiriličnih tabli. Kada bi kojim čudom pukovnija bana Jelačića danas došla u Vukovar, ona bi stala uz ustavno domoljublje Milorada Pupovca, na zaprepaštenje Penave i Domovinskog pokreta.

Na dan svog ustoličenja Josip Jelačić ulazi u Zagreb u pratnji husarske lake konjice i serežana koji su graničari i carinici, uglavnom Srbi budući obavljaju službu na bosanskoj granici. Prizor konjanika i serežana zaogrnutih crvenim kabanicama i 93 kočije iz pratnje je bio vrlo slikovit. Kada se Zagrebom pročuo glas da u grad ulazi srpski patrijarh Rajačić, pozdravljen je zvonjavom svih zvona zagrebačkih crkava, a čuli su se i pucnjevi topova. Ustoličenje je obavljeno u pravoslavnoj crkvi sv. Preobraženja. Najdojmljivija slika je zabilježena na Trgu sv. Marka. Nakon što je Hrvatski Sabor izglasao deklaraciju kojom se kaže „Hrvati i Srbi, istorodna braća, imaju u Hrvatskoj ista prava imati“, narod je oduševljeno na rukama od Sabora do crkve sv. Marka nosio srpskog patrijarha Rajačića i hrvatskog bana Jelačića.

Niti očekujemo, niti se nadamo, niti vjerujemo da ćemo za naših života doživjeti da razdragani narod na svojim rukama nosi srpskog patrijarha i nekog hrvatskog vladara. No najnormalnije bi bilo da snošljivost između Hrvata i Srba u Hrvatskoj bude na tolikoj civilizacijskoj razini da ih zajedno vidimo kako u Kninu prilikom obilježavanja legitimne vojne akcije „Oluja“, tako i na mjestima stradavanja nevinih srpskih civila u zločinima počinjenim nakon „Oluje“. Jer, Hrvatska se mora suočiti sa istinom. Izvršeni su brojni zločini nad nevinim stanovnicima Hrvatske srpske nacionalnosti nakon „Oluje“, popaljeno je više od 10 tisuća srpskih kuća, a sve je bilo u funkciji protjerivanja srpskog stanovništva i onemogućavanja njihovog povratka. Jer kada si mu zapalio kuću, on se više nema gdje vratiti.

Za devastaciju srpske zajednice odgovorna je naravno i Hrvatska. Treba priznati napravljeno zlo i pokajati se. A krivci i počinitelji zla neka odgovaraju.

 VEDRAN SRŠEN
Autor 29.7.2020. u 17:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija