I bi prečka

Elvedin Nezirović
Autor 17.7.2022. u 11:29

Izdvajamo

  • Trideset i neka je minuta, počeo bi taj neko, napipavši najprije mjesto na glavi gdje se minobacački geler počeo neobjašnjivo ritati kao beba u maternici, i dalje je nula nula, slobodan udarac je za Rođene, dvadeset pet metara od protivničkog gola, malo s lijeve strane, a iza lopte, na nekih desetak koraka, u zaletu koji više podsjeća na zalet troskokaša nego na zalet fudbalera, stoji on: bog našeg djetinjstva, veliki, nedodirljivi – Semir Tuce.

Povezani članci

I bi prečka

Foto: Jugoslovenke sportske legende/Printscreen

Dvadeset hiljada ljudi je na stadionu Pod Bijelim brijegom, u goste dolazi Vitosha, bivši Levski Spartak i Sport Club Levski, drugo je kolo Kupa pobjednika kupova i Veležu treba pobjeda od tri gola razlike da poništi zaostatak od 0-2 iz prve utakmice.

Četvrti je novembar 1986. i historijske okolnosti su više nego pogodne za igru: u miru i rahatluku tek stečene slobode, bivši robijaš Franjo Tuđman čeka da mu jugoslovenske vlasti vrate pasoš, pa da se otisne mučeničkim putevima hrvatske emigracije, novopečeni predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, Slobodan Milošević, još nije održao svoj čuveni, niko-ne-sme-da-vas-bije govor na Kosovu, a jedan drugi Slobodan, kojeg će kasnija historija upamtiti kao najvećeg ratnog arhitektu dijela Mostara istočno od Bulevara, potpuno je posvećen snimanju filmova koje niko ne gleda.

Drugim riječima, nema ničega što bi Rođenima stajalo na putu da ostvare čudo ravno onome iz sezone 1974./75., kada su dva puta nakon 3-1 u gostima – najprije u Moskvi kod Spartaka, a potom i u Derbyju protiv slavnog Countyja – pobjedama od 2-0 i 4-1 uspijevali proći dalje. Dobro, nije ovo onaj Velež s Bajevićem, Marićem, Peceljom, Primorcem i Vladićem, šaputali su dežurni skeptici pred utakmicu s pulenima legende Levskog, Kirila Ivkova, oni koji bi svakome, pa i Titu, našli dlaku u jajetu, ali pička mu materina, ako ćemo ići mak na konac, odvraćali su drugi, nije ni Vitosha Spartak iz Moskve, a pogotovo nije onaj nekada slavni Derby County.

Tako da zaista nema ničega što bi Veležu moglo stajati na putu da klub iz bugarske prijestolnice, čiji je naziv, uzgred budi rečeno, maštovita mostarska publika izrimovala s refrenom jedne lokalne sevdalinke (Haj ši/Haj ša/Jabaša/Kurac puši Vitoša), te hladne novembarske noći kući isprati isto onako kako je u prvom kolu Kupa pobjednika Kupova, samo dva mjeseca ranije, ispratio Sion, u utakmici u kojoj je Semir iz svemira Švicarcima utrpao čak četiri komada, a Isma Šišić dodao još jedan za nedostižnih 5-0 u revanšu.

Pa nemojte zajebavat, nije Vitosha Sion, hinjski su, po kafanama i menzama od Cima do Tekije i od Đikovine do Zalika, šaputale zloguke mostarske vrane, podsjećajući euforični proletarijat da je to klub koji je za sedamdeset dvije godine svoga postojanja – a utemeljen je samo mjesec dana prije nego je jedan tek svršeni maturant Trgovačke škole i sin poštara iz Bosanskog Grahova odlučio gurnuti Evropu u Prvi svjetski rat – šesnaest puta bio bugarski prvak i još sedamnaest puta osvajač tamošnjeg kupa, te da je usto još dva puta igrao četvrfinale Kupa pobjednika kupova i jednom isto to četvrtfinale Kupa UEFA.

Možda i nije, klimali bi glavama oni drugi, ali ako ćemo ići mak na konac, pa pička mu materina, nije Vitosha ni Crvena Zvezda, s Binićem, Musemićem, Piksijem, Mrkelom, Borom Cvetkovićem, Šabanadžovićem, Đurovićem, Dikom Stojanovićem i drugima, kojoj su samo dvadesetak dana ranije, u 11. kolu prvenstva SFR Jugoslavije, Tuce, Prskalo, Kajtaz, Predrag Jurić i društvo utrpali pet laganih komada. I još nešto, dodali bi na kraju rasprave, da nije bilo onog jebenog Poljaka, koji je čitavu prvu utakmicu natezao za svoju braću s one strane željezne zavjese, i koji je uostalom, svirao nepostojeći penal u pedeset petoj minuti, kurac bi nas Bugari ikada dobili.

Ničega, dakle, nema što bi Veležu stajalo na putu da se po treći put te godine nađe u UEFA-inom žrijebu u Nyonu i onda se prošeta Evropom ko Suljagina Fata Mostarom. Ničega, zapravo, osim fortune i vlastite odbrane, kroz koju je, ispostavit će se, bugarska zvijezda u usponu i budući četverostruki najbolji strijelac tamošnje Parve lige, Nasko Sirakov, te noći prolazio kao hamburger kroz prazan želudac.

Pa, dobro, rekli bi oni najvedrijeg navijačkog duha, ovo svakako nije priča o tome, jer, pička li mu materina, ako ćemo ići mak na konac, tu utakmicu ionako danas niko više ne pamti po rezultatu.

* * *

Kada u barovima na Šemovcu i u Starom gradu, tamo gdje se danas okupljaju oni Veležovi navijači kod kojih i najblaža južina raspiri bolove u kostima ili ih ljubazno podsjeti na postojanje pokojeg šrapnela u tijelu, neko spomene Vitoshu, svi s đavolskim smiješkom stanu buljiti u daljinu, kao da upravo gledaju Halijevu kometu kako siječe liniju horizonta.

I, naravno, niko ne govori o četiri Veležova data i tri primljena gola te noći, niti se pak bilo ko više sjeća poljskog suca, Aleksandra Suhareka – osim, valjda, Saše Ibrulja – koji nas je pošteno izmasakrirao u Sofiji, nego o trenutku koji je ostao duboko upisan u lokalnu fudbalsku kulturu.

Kojem trenutku, upitao bi možda neki junoša, koji bi se slučajno, jedne noći, zatekao za stolom s tim metuzalemima i koji bi na prvu pomislio da je imao sreće što, nakon svih razočaranja koja mu je Velež priuštio u novom mileniju, tu noć nije bio među onih dvadeset pet hiljada navijača Pod Bijelim Brijegom.

Pa o onom iz dvadeset i neke minute, zapitani bi mu odgovor tad dali, kada su i ptice na Trimuši i ribe u Neretvi na trenutak zadržale dah.

Dobro, a šta se desilo u toj dvadeset i nekoj minuti?

Okupljeni za stolom bi tada razmijenili nekoliko začuđujućih pogleda, a onda bi u miru i rahatluku, kao da im se još nisu desile sve Franje i svi Slobodani ovoga svijeta, potegli iz flaše i započeli tu već pomalo žovijalnu, stoput prožvakanu priču.

Sateliti koji su kružili oko zemlje, uključujući i sovjetsku Međunarodnu stanicu „Mir“, koja je u orbitu lansirana u februaru te godine, zabilježili su neobične svjetlosne vibracije osamdesetak kilometara istočno od Jadranskog mora, počeo bi neko od prisutnih. U NASA-inim centrima u Houstonu, te onima sovjetskim u Kremlju ili gdje god da su se već tada nalazili, počele su se voditi žučne rasprave o tome šta se to koji kurac u toj usranoj Jugoslaviji događa.

Upućeniji u balkanske prilike odmah su iznijeli tvrdnju da se u Međogurju opet neko pošteno zajebaje na božji račun, no većina je, ipak, bila sklonija tvrdnji da je za života Tito u tajnosti sagradio nuklearku u Čitluku i da je ta ista nuklearka, za koju, eto, ispada da niko nije znao, sada otišla u tri pičke materine, poput one chernobilske, čiji se jedan od četiri reaktora, u aprilu te iste godine, istopio kao sladoled na užeglom mostarskom asfaltu. Da stvar bude do kraja zbunjujuća pobrinuli su se pobornici ideje, istina tek njih nekolicina, da sve to mora da ima veze s arheološkim istraživanjima u Gabeli i onim jebenim Meksikancem, kako li se već zvao, ma znaš onim što je godinu ranije tvrdio da je Troja u srcu Hercegovine, pa da, Sallinas jebeni Price, no ta je teza ubrzo otpala jer se ipak našao neko dovoljno razuman da ustanovi kako Stari Grci ipak nisu imali atomsku bombu.

Ali kakve to veze ima s Vitoshom, upitao bi opet onaj junoša, sumnjajući da je po srijedi kakva liska ili su se pak starkelje toliko nasisale piva da već u pola osam pričaju kao somalijski gusari.

Polako, gdje žuriš, smirio bi ga već neko istjerujući bol iz krstá opreznim razgibavanjem, zovni turu i dobro naćuli uši jer ti ovo više nikada niko neće ispričati.

Naime, detaljnom analizom u Houstonu je, a potom i u Kremlju, ili gdje god da se već tada nalazio sovjetski svemirski centar, ustanovljeno da su čudne svjetlosne vibracije došle sa stadiona Pod Bijelim Brijegom, tokom utakmice s Vitoshom.

Na ovom mjestu, nakon pauze, pripovijest bi, u savršenoj tišini kojom bi odjekivalo onih trideset pet hiljada glasova, preuzeo neko s istančanijim osjećajem za dramu.

Trideset i neka je minuta, počeo bi taj neko, napipavši najprije mjesto na glavi gdje se minobacački geler počeo neobjašnjivo ritati kao beba u maternici, i dalje je nula nula, slobodan udarac je za Rođene, dvadeset pet metara od protivničkog gola, malo s lijeve strane, a iza lopte, na nekih desetak koraka, u zaletu koji više podsjeća na zalet troskokaša nego na zalet fudbalera, stoji on: bog našeg djetinjstva, veliki, nedodirljivi – Semir Tuce.

Sovjetski sudac Yuri Savchenko dugo odmiče živi zid, Boris Mihailov stoji na desnoj stativi svoga gola i urla na igrače u modrim dresovima da se pomjere u pravcu njegove ruke, a četrdeset hiljada promrzlih grla na tribinima počinje da priziva gol onim čuvenim ooooo koje svoj krešendo doživljava u momentu kada bog fudbala, kako ga već naziva jedan stari hitić Ferida Avdića u interpretaciji Red Armyja, svojom ubojitom ljevajom opali po lopti.

U tom trenutku senzori na svim satelitima u kosmosu počinju da bilježe neobične svjetlosne vibracije, nešto što izgleda poput velikog praska, samo manje, ali ipak dovoljno jako da se vidi iz svemira. Tako je, kažu, još samo bog šutnuo Zemlju kada je odlučio da na njoj posije život.

Pa dobro je li bio gol, upitao bi zadivljeno onaj mladi junoša, koji, eto, nije imao sreće da te četvrte novembarske noći 1986. bude u svemiru i vidi kako to izgleda kada Semir Tuce izvodi slobodan udarac.

Jebo te gol, odogovrili bi mu tada. Ako već želiš da znaš odgovor, pročitaj naslov teksta.

Elvedin Nezirović
Autor 17.7.2022. u 11:29