I POGAČA I PALAČA!

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Leva desna, nazad marš!
• Fiskalna blagajna i za doušnike?
• Ideološka demonizacija neprijatelja u Selimovićevoj Tvrđavi
• Bilježnica Robija K.: Plišani zeko
• Bliski istok i daleki zapad
• Vjeronauk nije stvar izbora, već je stvar iznude

Ne ponašaju li se stanovnici jugo-sfere, osobito muškarci, kao djeca? Ne, sačuvaj bože, bila bi to nedopustiva kolonijalna pomisao u ovom postkolonijalnom vremenu; bila bi to politički nekorektna tvrdnja u ovim politički korektnim vremenima. Pa ipak, staromodni, psihoanalitičko-nastrojeni promatrač mogao bi pomisliti da su stanovnici jugo-sfere, osobito mučkarci, ostali zaglavljeni u nadasve komfornoj analnoj fazi.

Treba znati razgovarati s malim narodima. Nedavno je Angelina Jolie – koja se obrela u Bosni i Hrvatskoj zbog premijere svoga filma U zemlji krvi i meda – demonstrirala kako se to radi. Filmska zvijezda, koja je mogla učiniti sve što joj se prohtjelo, držala se skrušeno i smjerno, kao da je upravo izašla iz katoličkog internata, i s iskrenim suzama u očima izjavila da se zaljubila u Bosnu; da je Bosna patila; da je, istina, na svoj način, patila i cijela regija; te da želi da cio svijet sazna za bosansku i, dakako, širu regionalnu patnju. Njezine ljubazne riječi padale su na otvorenu bosansku ranu kao melem.

Ustvari, svima je prijalo, muškarcima osobito, i nitko nije primijetio da se tako zapravo razgovara s djecom. S preciznim majčinskim instinktom Angelina Jolie odmah je napipala – kod. Poljubila je prstić koji je prignječila ladica, udarila zločestu ladicu, ah, ti zločesta, zločesta ladice, i duhovi su se, barem načas, smirili. S ispruženim prstićem čekali su u redu Hrvati i Srbi, vjerujem da su u mislima dežurali Slovenci, Makedonci, Albanci i Crnogorci. Njima je Angelina Jolie poslala zračni poljubac. Srbi su se razgnjevili i udarili u dreku: očekivali su više od zračnog.

Ako već pravila političke korektnosti nalažu da ne zloupotrebljavamo etničke, nacionalne, rasne, rodne i druge razlike, koje su ionako malo upotrebljive, onda ipak postoji nešto na što bismo se koliko-toliko mogli osloniti, a to je – kod. Kodovi ponašanja karakteriziraju različite društvene zajednice, plemena, sekte, bande, religijske zajednice, mafijaške strukture, porodice i internetske fan klubove. Kodovi ponašanja mogu biti pisani i nepisani, osvješteni i neosviješteni, trajniji i podložniji promjenama, poštovani i nepoštovani. Čime, uostalom, ako ne kodom društvena ponašanja, objasniti zašto se Amerikanci, na primjer, pri susretu sa znancima, gotovo nikada ne žale, što više pokušavaju svoj personalni položaj prikazati boljim, dok Hrvati i drugi stanovnici jugo-sfere naletjevši na znanca ili stranca odmah krenu sa žaljakanjem? Ako se već ne žale na privatne probleme – od zubobolje, lošeg frizera, dugog čekanja u pošti, susjeda koji preglasno pušta televizor, rođaka koji je završio u bolnici, djeteta koje je dobilo jedinicu u školi – što najradije čine, onda će se požaliti na nešto drugo, na poskupljenja, na primjer. Ogorčenje je autentično, cijene zaista rastu svaki dan, naš sugovornik, međutim, ostavlja dojam da je poskupljenje upereno protiv njega osobno, i kada bi cijene kruha i mlijeka pale, naš bi sugovornik prestao sa žaljakanjem. Njegovo žaljakanje i naša sućut djeluju na našeg sugovornika kao morfij. Stanovnici jugo-sfere doimlju se kao da vječno hodaju s ispruženim prstićem i čekaju od drugih da ga poljube, jer će samo tako, uvjereni su, bol proći.

Slično se regionalci odnose prema svojim vođama. Veličina Slobodana Miloševića nije u tome što je rekao ajmo mlatit Hrvate, Bosance i Albance, nego u tome što je s preciznim očinskim instinktom napipao kod, i Srbima obećao: Nitko više neće smeti da vas bije. Veličina Dr. Franje Tuđmana nije u tome što je stvorio hrvatsku državu, nego u tome što se osjećajno pozicionirao prema Hrvatima baš kao i Milošević prema Srbima, ali je s titulom doktora nad Miloševićem osvojio malu prednost. Stanovnici jugo-sfere vole “doktore” i “generale” (To je nama u ganglijima, rekao je jednom jedan zemljak), jer doktori (i generali) garantiraju da će sve biti kako treba. Zato se i jedan trg u Zagrebu zove Trg Doktora Franje Tuđmana, što ga zbog isticanja titule u imenu čini jedinstvenim u svijetu. Iako mnogi doktori i generali – omiljene vođe regionalnih naroda – završavaju neslavno, pa je jedan trenutno u haškom zatvoru zbog jedne stvari (Dr. Radovan Karadžić), a drugi u zagrebačkom zatvoru zbog druge stvari (Dr. Ivo Sanader) – politički vođe i dalje koriste isti kod. Dr. Ivo Josipović, trenutni hrvatski predsjednik, gotovo polumilijunskom broju nezaposlenih hrvatskih radnika poručuje: “Čuvajte svoje zdravlje i borite se za svoja prava”. I dok bi svakog drugog na ovome svijetu slična poruka bacila u očajanje, obespravljenim hrvatskim radnicima pokazala se utješnom.

Posljedice ponašanja prema kodu su očekivane. Stanovnici jugo-sfere često biraju doktore koji će ih zastupati, a doktori ih redovito vode u ratne, financijske, moralne i druge slijepe ulice. I tako u krug. Zato će i u svakidašnjem životu naš regionalac za ulicu koju traži uvijek pitati prvog prolaznika. Amerikancu, Nijemcu i Englezu takvo što nikada ne pada napamet, on je oboružan mapama, vodičima, I-Phoneom. Jesam li sigurna?! Apsolutno. Sama sam “tranzicijski” primjerak, oboružana sam mapama, vodičima i I-Phoneom, ali ću radije za ulicu pitati prvog prolaznika. Što više, osjetit ću pritom nejasnu satisfakciju, kao da sam nadmudrila mape, vodiče i I-Phone, sve ono čime se “druge budale” služe.

Ne ponašaju li se stanovnici jugo-sfere, osobito muškarci, kao djeca? Ne, sačuvaj bože, bila bi to nedopustiva kolonijalna pomisao u ovom postkolonijalnom vremenu; bila bi to politički nekorektna tvrdnja u ovim politički korektnim vremenima. Pa ipak, staromodni, psihoanalitičko-nastrojeni promatrač mogao bi pomisliti da su stanovnici jugo-sfere, osobito mučkarci, ostali zaglavljeni u nadasve komfornoj analnoj fazi. Što više takvom promatraču moglo bi se učiniti da regionalci i ne žele odrasti i zato čine sve što je u njihovoj moći da odrasle ljude smanje smanje na svoju mjeru.

Mudro je da se Angelina Jolie nije zadržala u regiji koju minutu duže. Zašto? Zato što bi regionalci pokrenuli svoj kod (poslovica: I najdražeg gosta za tri dana dosta), zaškrgutali zubima, pustili očnjake i krenuli na nju. Kako se preparira stranac? Najprije ga se poji domaćim rujnim vinom (koje je, dakako, najbolje na svijetu) i hrani domaćim jelima (koja su također najbolja na svijetu). Pritom se izmišljaju plemenski običaji (kao, jelo i piće ne smiju se odbiti da se ne uvrijedi domaćin), gude lokalne pjesme, sviraju tamburice, otprirođenome strancu pokažu se prirodne ljepote i ubogome bez korijena stare lokalne ruševine. Stranca udomaćuju i podomaćuju, pa će Jeroena prekrstiti u Janka, Johna u Ivicu, a Angelinu u Endži ili Džoliku. Regionalci će stranca obilato tapšati po ramenima, uvlačiti ga u izmišljene domaće običaje (kod nas se cmače pet puta!), sve dok se strančevi mišići ne opuste i ne omekšaju, sve dok ne postanu podatni. A kada stranca svedu na svoju, probabljivu veličinu, kada su ga dobro izmarinirali u vlastitoj toksičnoj slini (kada Angelinu svedu na Endži), tek kreću u kanibalizam, simbolički, dakako. Regionalci mrze tuđe, oni jedu samo svoje, i tek kada su strani zalogaj prispodobili sebi, svome ukusu i svojoj mjeri, tek tada ga mogu sažvakati. Albert Einstein, na primjer, zanima ih isključivo kao “naš Berti”, taj koji je imao Srbina za tasta. Samo takvog ga mogu probaviti.

Regionalci, u pravilu muškarci, mrze mnoge i mnogošto, malokoga, zapravo, vole, ali tvrdoglavo i iracionalno zahtjevaju da drugi vole njih. Na razumno pitanje zašto bi njih netko trebao voljeti, i što je, uostalom, s ljubavnim reciprocitetom, neće se zbuniti, imaju odgovor, dobro pamte trenutke bezuvjetne ljubavi. Pamte majčino gugutanje – Tko se to mami pokakio, a? Tko se to mami pokakio?”. Pamte svoje veselo lamatanje nožicama i nemušto priznanje – Gu-gu-gu-ja-sam-se-to-mami-pokakio. Lamataju nožicama, osmjehuju se, iščekuju novi izljev majčinog gugutanja. Taj veličanstveni trenutak zauvijek je zafiksiran u njihovu pamćenju. Zbog njega, zbog tog trenutka, zadovoljno ispuštaju nova govanca sve do svoje smrti. I eto formule uspjeha: govance do govanca, zna se – i pogača i palača!¹

Ožujak 2012.

Opomba:

1. Aluzija na narodnu poslovicu: Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača.

Maribor 2012/zivljenjenadotik