I rođak i zločinac

tačno.net
Autor 9.8.2015. u 10:42

I rođak i zločinac

Piše: Azer Pehilj

Mostar

I ove godine smo po ustaljenom običaju, na moju veliku radost, dio godišnjeg odmora uspjeli provesti u Mostaru. Tražeći mrvice pozitivne energije koja bi nam trebala biti izlika i inspiracija za buduće dolaske, otkrivali smo nove i potvrđivali stare izazove što stoje pred (ne)sretnicima, koji su igrom slučaja blagoslovljeni ili osuđeni da po cijelu godinu provedu u ovome, uprkos svim ranama, lijepom Gradu. Kao što u neka vjerovatno ne bolja ali bar trun mirnija vremena činih i sam, nemajući želju vidjeti duze od jednog dana tamo neka mora i okeane, brda i planine, gradove i zemlje. Cijelih petnaest dana jula provedosmo susrećući neke od dragih nam osoba, obilazeći mjesta koja su nam prije ove nove ere mnogo značila, kao i neka nova na koja se polako privikavamo. Uključujuci hareme i groblja gdje nakon svakog novog dolaska, valjda sasvim prirodno, počinjemo pronalaziti više poznatih no u večernjim šetnjama ulicama Grada.

Ipak – dvije stvari po kojima ću pamtiti ovoljetni boravak nisu vezane za Mostar nego za jedno drugo napaćeno mjesto u BiH.

Srebrenica

Tragova koji svjedoče o zlu u ljudima nikada nije nedostajalo i mogu se bez ikakvih problema naći svuda oko nas, širom planete. Ono po čemu se bh.područje razlikuje od najvećeg dijela Europe, bar zasad, je da su ti tragovi puno svježiji. Nekada negdje pročitah izjavu nekog mudrosera, koji tvrdi da nedostatak historijske distance neizbježno vodi do težeg razumijevanja uzroka i posljedica ratova 90-tih, pošto se rezultati užasa koje smo dozvolilli da nam se dese još uvijek mogu lako osjetiti, kako tijelom tako i dušom. Hm … sve mu ne jebem – kao da čovjeku treba 100 godina života i nekakva historijska distanca da bi shvatio da ono što se dešavalo u Ravnom, Uborku, Omarskoj, Keretermu, Markalama, Foči, Višegradu, Ahmićima, Kazanima, Uzdolu, Grabovici, istočnoj obali Mostara … Srebrenici nisu ništa drugo do najobičniji zločini iz mržnje počinjeni za račun politike. O Srebrenici sam bio prisiljen ispisivati komentare u nekoliko navrata, za neke medije u BiH i Norveškoj – zadnji put kad je norveška državna televizija (NRK) uz pomoć isfabrikovanih podataka pokušala napisati novu istoriju o genocidu u Srebrenici i na perfidan način negirati ga. Što je po njih završilo neslavno – za to nedjelo su dobili ozbiljan ukor zbog neprofesionalnog prikaza događaja od strane Stručne komisije Udruženja novinara u Norveškoj  (kao i u Švedskoj).

Ne znam da sam u onom vremenu prije rata ikada upoznao nekog iz Srebrenice ili okolnih mjesta, pa ipak sam sve ove godine osjećao potrebu da odem i na jednostavan ljudski način odam počast zvjerski ubijenim žrtvama. Za to sam napokon smogao snage i u samo predvečerje 20. jula 2015, devet dana nakon oficijelnog obilježavanja 20-godišnjice genocida, stigao u Srebrenicu. Putovanje kroz, naizgled, idilične krajolike i posjeta Memorijalnom centru u Potočarima ostaće zabilježeni u mom sjećanju kao nešto najsablasnije što sam ikada doživio.

Kako dalje, rođače?

Desetak dana nakon odlaska u Srebrenicu, tj. predzadnjeg dana mog godišnjeg odmora, razgovaram sa jednim od rođaka sa majčine strane (umrla 1988., srećom ne dočekavši rat) i ‘prebiremo’ odnose u familiji. Dotičemo se raspodjele nasljedstva – riječ je o komadu zemlje u istočnoj Hercegovini, i trzavicama koji prate takve vrste dešavanja u gotovo pa svim familijama. Ja sam, srećom, blažen i bezbrižan – moja pokojna majka, pametna kakva je bila, se odrekla svega na vrijeme, tako da sada na sve to mogu samo s nebeskih visina gledati i zgražavati se. U jednom momentu tokom razgovora registrujem da se nasljedstva u korist nekoga odrekao, između ostalih, i jedan od sinova mamine polusestre, koja  je imala devetero djece. Znači sin moje (polu)tetke, koju sam, koliko me pamćenje služi, sreo dva puta – na dvije sahrane, jer se udala nekada davno i vrlo, vrlo daleko, čak u neko mjesto pored Zenice a koje mi je mostarocentričnom kakav sam bio u to vrijeme bilo jednako blizu kao neko mjesto u blizini Pertha u Australiji. Drugim riječima moj najbliži (polu)rođak, za koga u svoj svojoj površnosti nisam ni znao da postoji (naravno da sam se tokom a naročito nakon rata pokušavao raspitivati i o nastradalima među svojom rodbinom, i najveći dio informacija o ‘brojčanom stanju’ sam i dobijao, dok sam pojedinosti bio pošteđen). E taj dakle, meni nepoznati, rođak je trenutno u zatvoru u Foči i, merhametli kakav jest, odrekao se svoga dijela nasljedstva.

Ja, malo iznenađen, upitah na prvu – ‘Stani malo, kažeš u zatvoru u Foči, šta radi tamo – nemoj mi samo reći da je zbog ratnog zločina u zatvoru?!’.

‘Jeste’

‘Pa kako se zove taj čovjek?’

 ‘Mile – Milorad.’

 ‘Trbojević?’

‘Trbić.’

‘Pa zar se oni ne prezivaju Trbojević?!’

‘Trbić.’

‘Ma čekaj … je li to onaj Milorad Trbić?!’

‘Jeste!’

?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!

Prvo što sam osjetio kad sam shvatio da me srce ni ovaj put neće izdati bili su šok i jeza.

Dio suđenja toj ljudskoj ništariji sam pratio i ne sluteći da smo rodbinski povezani a u sjećanju mi je ostao naročito jedan detalj. Nerijetko sam se uvjerio da niko nije obuzet ljudskim pravima kao oni koji su ih tako lako drugima oduzimali, često usput oduzimajući im i gole živote (vidjeti npr. pod A.B.Breivik). Rođak Trbić, samoproglašeni gospodar života i smrti i prvi do nekog njegovog Boga u to vrijeme, reče jednom prilikom pred sudom BiH sljedeće: «Sud je kršio pravo na moje pravično suđenje …Poštovano Sudsko vijeće, kao što sam do sada u više navrata na zvaničnom mjestu, pred Sudom u Haagu, pred ovim Sudom BiH u toku svog procesa rekao – isto to potvrđujem i sada pred ovim sudskim vijećem. Nisam bio prisutan ni na jednom mjestu na području opštine Zvornik gdje je vršeno navodno zatvaranje i strijeljanje zarobljenih muslimana iz Srebrenice, niti sam na bilo koji način učestvovao u tim događajima 1995. godine, niti sam znao za iste.» ‘Navodno zatvaranje i strijeljanje’ – i dalje tvrdi Trbić.

Odmah nakon šoka i jeze preplavili su me osjećaji gađenja, bijes, tuga. I stid. Pomislim na mog i Miloradovog đeda Luku kako mora da se već preko dvadeset godina okreće u grobu, a da to niko od nas i ne primijeti – pa on je najbolje znao šta znači gubitak vlastitog djeteta starog 12-13 godina. Srećom pa ima umrijeti i dobri đed Luka ne dočeka da vidi vlastitog unuka-zločinca koji učini na hiljadama drugih ljudi i njihovoj djeci ono što je jednim dijelom i sam Luka iskusio 52 godine prije Srebrenice.

I, kako dalje … I šta sad? Sad kad smo zagazili toliko duboko u postratno doba pa možemo bez straha od smrtne kazne ići u svijetliju i još demokratskiju budućnost ne bih valjda smio ništa drugo uraditi, između ostalog i zbog ugrožavanja rođakovih ljudskih prava, nego da ovome dokazanom i pravomoćno osuđenom ratnom zločincu poželim što duži život. Što ovom prilikom evo i činim … uz želju da mu svaku noć, ali baš svaku svaku noć, na san dolazi hiljade ‘navodno zatvaranih i strijeljanih’ za čiju se smrt utvrdilo da je direktno ili indirektno odgovoran.

—————————————————————————————————————————

Milorad Trbić – sin Mihajla Trbića i Ljeposave (Milović) Trbić, rođen 1958.,  zasada jedini osuđeni pred Sudom BiH za najteži zločin – zločin genocida. Trbić je bio bivši pomoćnik načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Sud BiH je proglasio optuženog Milorada Trbića krivim za krivično djelo genocid, kao učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu, u periodu od 11. jula do 30. novembra 1995. godine, zajedno sa pukovnikom Ljubišom Bearom, potpukovnikomVujadinom Popovićem, poručnikom Dragom Nikolićem i drugima, sa zajedničkom svrhom i planom da se uhvate, zatvore, pogube po prijekom postupku i ukopaju svi vojno sposobni muškarci Bošnjaci iz enklave Srebrenica, koji su dovedeni u zonu odgovornosti Zvorničke brigade.
Prema navodima optužnice, Trbić je od 11. jula do 1. novembra 1995. s pripadnicima VRS-a i MUP-a učestvovao u pogubljenju više od 7.000 Bošnjaka u Srebrenici. Milorad Trbić je prvobitno bio osuđen na 30 godina za učešće u genocidu u Srebrenici, ali je Ustavni sud BiH ovu presudu zbog greške u proceduri preinačio na kaznu od 20 godina zatvora, što je bila maksimalna kazna za to djelo po krivičnom zakonu bivše Jugoslavije.

Više detalja o procesu protiv Milorada Trbića možete naći ovdje.

tačno.net
Autor 9.8.2015. u 10:42