I TAKO, ODE ONA

Tomislav Jakić
Autor 20.10.2022. u 22:03

Izdvajamo

  • Današnji demokratski Zapad pretvorio se u ratni stroj i u vokabularu njegovih čelnika nema više riječi poput ‘mira’ i ‘diplomacije’. Stvari se rješavaju (zar zaista?) ratom i sankcijama što se u kombinaciji svodi na formulu o bezuvjetnoj kapitulaciji, a što je u aktualnom ratu što trese Evropom, apsolutno nezamislivo. Nije, međutim, nezamisliva eskalacija što bi ukrajinski rat pretvorila u svjetski (makar on to kroz neskriveno sudjelovanje zemalja NATO već i danas jest). Nestabilna Velika Britanija samo dodatno komplicira takvo ionako složeno stanje.

Povezani članci

I TAKO, ODE ONA

Liz Truss, foto: screenshot en.alazaheer.net

Kada je ulazila u Downing street 10, službenu rezidenciju britanskih premijera, Liz Truss, dotadanja ministrica vanjskih poslova, bila je uvjerena kako ulazi u povijest. U tome je i uspjela. Ušla je zaista u povijest, ali tako što je Downing street 10 napustila 44 dana nakon što je preuzela funkciju predsjednice vlade, postavivši time rekord. Nikada u povijesti Velika Britanija nije imala na čelu vlade osobu koja bi se na toj dužnosti održala tako kratko – tek mjesec i po.

Krajnje ambiciozna, ali nedvojbeno potkapacitirana već i za prethodnu funkciju, onu šefice diplomacije, Liz Truss uspjela se nametnuti svojoj Konzervativnoj stranci u jeku skandala koji su s kormila vlade otjerali Borisa Johnsona, nekadašnjeg – kažu uspješnog – gradonačelnika Londona. I Johnson je bio opsjednut poviješću – vidio je sebe u ulozi novog Winstona Churchilla, legendarnog ratnog premijera Velike Britanije, čovjeka koji je u svojoj dugoj političkoj karijeri bio i kontroverzan, ali koji je nedvojbeno ostavio neizbrisiv trag ne samo u britanskoj, nego i u svjetskoj povijesti.

Johnson, međutim, osim što je o Churchillu napisao knjigu i što ga je, svjesno ili nesvjesno, imitirao načinom hoda i držanjem, nije u sebi imao ni trunke formata svojega uzora. A Liz Truss koja se nesumnjivo ugledala na svoje dvije prethodnice u Downing streetu, Margaret Thacher i Theresu May, bila je u najboljem slučaju tek loša kopija loše kopije; jer, kao što je Theresa May htjela biti nova ‘željezna lady’, tako je i Liz Truss pokušavala imitirati Theresu May (a vjerojatno i Margaret Thacher). S time da je i politička veličina tih njezinih prethodnica prilično upitna.

Najkratkotrajnija britanska premijerka profilirala se najprije žestokom antiruskom retorikom, pokazavši u duelu s ruskim novinarima u Moskvi i bijedno nepoznavanje nekih osnovnih povijesnih činjenica (ne, ne odnosi se na Ukrajinu!), a potom se predstavila kao čimbenik kontinuiteta (dakle, netko tko će nastaviti Johnsonovu politiku), najavljujući istodobno i radikalne mjere na području gospodarstva i financija.

Radikalizam na unutarnjem planu ju je pogodio kao bumerang gotovo istoga trenutka kada je najavila promjene u poreznoj politici. U roku od nekoliko dana bila je prisiljena objaviti kako odustaje od svojega programa i javno se ispričati. A potom su uslijedile ostavke – najprije ministra financija, potom ministrice unutarnjih poslova. Ova potonja ju je najvjerojatnije i ‘pokopala’ obrazloženjem svoje ostavke u kojoj je rekla kako se ‘vlada ne može ponašati kao da nije bilo grešaka i mirno nastaviti dalje’, poentirajući: ‘Tako se ne vodi politika; i zbog toga podnosim ostavku.’

Prethodila je burna i na trenutke kaotična rasprava u Donjem domu parlamenta u kojem je vođa oporbenih laburista, sir Keir Starmer, izravno se obraćajući premijerki, ali u trećem licu, kako je to običaj u britanskom parlamentu, upitao: ‘Zašto je ona još ovdje?’ Nedugo nakon njezinog prkosnog odgovora: ‘Zato što sam ja borac’, a nakon na brzinu organiziranog sastanka s vodstvom svoje stranke, Liz Truss je, nimalo borbeno, izašla pred novinare i ispred Downing streeta 10 objavila kako je kralja obavijestila o tome da podnosi ostavku. Naravno, riječ je o ostavci i na čelnu poziciju u Konzervativnoj stranci i na položaju predsjednice vlade.

Britanska premijerka u ostavci samo je još jedna potvrda ispodprosječnosti, ili u najboljem slučaju tek prosječnosti onih koji su u ključnim zemljama zapadne demokracije došli na pozicije na kojima se donose dalekosežne odluke. Vrijedi to kako za Sjedinjenje Države gdje je Donald Trump (koji je evidentno zalutao u svijet politike) za sobom ostavio duboko podijeljenu Ameriku), njegovog nasljednika Joea Bidena čija je ‘mentalna klonulost’ (da budemo blagi) postala predmetom podsmijeha na društvenim mrežama, preko Emanuela Macrona koji u Francuskoj povremeno bljesne nekim idejama, ali koji očito nema ni političke snage, ni intelektualnog kapaciteta da ih realizira, pa do Njemačke gdje se kancelar Olaf Scholtz, tipični politički činovnik, nelagodno osjeća u očito prevelikim cipelama svoje prethodnice Angele Merkel (koja je izvrgnuta sotoniziranju samo zbog toga što je bila svjesna činjenice da se stabilnost i mir u Evropi ne mogu graditi protiv Rusije, nego samo zajedno s Rusijom).

No, osim što je Liz Truss, takva kakva jest, potvrda činjenice da zapadne demokracije nemaju lidere od formata, njezin kako izbor, tako i brzi odlazak, govore o produljenoj političkoj nestabilnosti Velike Britanije koja – mada daleko od onoga što je nekada bio Britanski imperij –, ima određenu težinu na međunarodnoj sceni, pa i nakon izlaska iz Evropske unije.

Što dalje govori i o trajnoj nestabilnosti, ili u najmanju ruku besperspektivnosti globalne scene koja u najkraćim naznakama izgleda ovako: na čelu Kine – predsjednik koji će i narednih pet godina upravljati najmnogoljudnijom zemljom svijeta, ali i zemljom ‘komunističkog kapitalizma’ što će u tome razdoblju postati vodeće svjetsko gospodarstvo, a i respektabilna vojna sila; na čelu Rusije – predsjednik stjeran u kut koliko dugogodišnjom politikom Zapada, toliko i svojom nesposobnošću da na tu politiku odgovori drugačije nego ratom; na čelu Francuske i Njemačke političari od kojih se, rekosmo, ne može puno očekivati, a u Italiji – sve spremno za prononsiranu neofašistkinju da zasjedne u stolicu predsjednice vlade. U tzv. novoj Evropi, nekadašnjim sovjetskim satelitima, konce drže dobrim dijelom ljudi odgojeni u Sjedinjenim Državama, ali i – što je u kontekstu perspektive, odnosno manjka perspektive možda čak i važnije – istinski i uvjereni rusofobi.

Stavi li se ta slika u širi okvir rastuće inflacije, prijeteće recesije, poskupljenja kojima već svjedočimo, pomanjkanja određenih artikala što ćemo ih nedvojbeno doživjeti, energetske krize i krize hrane (a sve to neraskidivo vezano s ratom u Ukrajini i ulogom Zapada u tome ratu), ostavka britanske premijerke samo je još jedan kamenčić u mozaiku današnjeg svijeta: nestabilnog, nesigurnog, bremenitog opasnostima i problemima i ‘blagoslovljenog’ liderima koji to nisu i koji su očito zaboravili ne samo osnovne postulate na kojima su nakon godine 1945. počivali međunarodni odnosi, nego su smetnuli s uma i nešto što su – barem nekada – znali i učenici srednjih škola, učeći povijest: da ratovi, naime, završavaju u pravilu pregovorima, a da uspješnih pregovora nema bez spremnosti na kompromise.

Današnji demokratski Zapad pretvorio se u ratni stroj i u vokabularu njegovih čelnika nema više riječi poput ‘mira’ i ‘diplomacije’. Stvari se rješavaju (zar zaista?) ratom i sankcijama što se u kombinaciji svodi na formulu o bezuvjetnoj kapitulaciji, a što je u aktualnom ratu što trese Evropom, apsolutno nezamislivo. Nije, međutim, nezamisliva eskalacija što bi ukrajinski rat pretvorila u svjetski (makar on to kroz neskriveno sudjelovanje zemalja NATO već i danas jest). Nestabilna Velika Britanija samo dodatno komplicira takvo ionako složeno stanje.

I, napokon, konačni čimbenik nestabilnosti, odnosno neka vrsta jamca njezinog nastavljanja je odlučnost britanskih konzervativaca da spriječe prijevremene izbora, makar za tako nešto – već i zbog činjenice da će Britanija u samo jednoj godini imati tri premijera – govori u prilog zahtjevu oporbe da se odluka prepusti biračima. No, kako je jedna od karakteristika političkih stranaka u demokratskom ustroju da ne razmišljaju o dugoročnoj dobrobiti države i njezinih građana, nego o tome i samo o tome kako doći na vlast i kako se na njoj održati, sva je prilika da će Britanci na parlamentarne izbore morati čekati još malo više od dvije godine (koliko god ih ultimativno tražili i oporba i škotska premijerka Nicola Sturgeon).

Pa ako se onda uzmu u obzir i glasine, ciljano lansirane odmah nakon ostavke Liz Truss, da bi za mjesto njezinog nasljednika mogao kandidirati njezin prethodnik, Boris Johnson, mora se zaključiti samo jedno: i tako, ode ona. Hoće li se išta promijeniti? Jedva.

Hoće li Britanija i svijet biti bolji? Neće!

Tomislav Jakić
Autor 20.10.2022. u 22:03