I to je moguće: Online nastava bez interneta i tišina o radnim pravima onih koji se za njih bore

Mladen Obrenović
Autor 2.2.2021. u 10:25

Izdvajamo

  • Među onima koji su prvi krenuli put Zavoda za zapošljavanje, a kojima je i bez krize izazvane pandemijom bila potrebna podrška i pomoć, bili su i novinari. Iako se sa širenjem korona virusa i posljedicama koje je on donio za novinare ništa nije promijenilo – svakoga dana izvještavali su i radili priče, suočavali se s mogućnošću zaraze, neki od njih i oboljeli – već u prvih mjesec dana krenuli su otkazi. Nigdje nije precizno navedeno, ali se procjenjuje da su stotine bh. medijskih radnika (dakle, ne samo novinara), ostale bez posla.

Povezani članci

I to je moguće: Online nastava bez interneta i tišina o radnim pravima onih koji se za njih bore

Foto: Pixabay

Uz sve druge, s velikim problemima tokom pandemije COVID-a 19 suočavali su se (i još uvijek suočavaju) poduzetnici, nastavnici i učenici, ali i novinari, no u svemu je bilo i onih koji su nastojali pronaći razumna i korisna rješenja za svakoga od njih.

Piše: Mladen Obrenović

U proteklih godinu dana koliko cijeli svijet i, zajedno s njim, balkanski prostori žive „pod opsadom“ korona virusa te se nekako snalaze u novonastalim okolnostima uglavnom su se zbrajale žrtve – preminuli, oboljeli, oporavljeni. Donosili su mediji i priče o tome kako izbjeći virus, kako preživjeti (samo)izolaciju, kako se iz kućnih uvjeta boriti protiv bolesti, ali i onima koji su nastojali spasiti svaki ljudski život, onima koji trpe velike posljedice „novog normalnog“, onima koji su se suočili s brojnim izazovima doslovnog preživljavanja.

U tome smislu još jednom je neophodno osvrnuti se i na probleme s kojima su se tokom pandemije COVID-a 19, među ostalim, suočavali (i još uvijek suočavaju) poduzetništvo, obrazovanje, mediji. Isto tako, važno je istaknuti i primjere onih koji pomažu naći razumna i korisna rješenja za svaku od ugroženih skupina.

***

Reportaža o problemima djece iz zaseoka oko Slivna u imotskom kraju, na samoj granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, koju je nedavno donijela Slobodna Dalmacija, mogla bi se u potpunosti prenijeti na mnoge krajeve balkanskog poluotoka. Kako bi poslali ne samo zadaću koju su dobili, nego i poruku kojom nastavnike trebaju nešto pitati, tamošnji učenici moraju hodati kilometrima – da bi uhvatili signal. Internet veza u njihovim zaseocima je slaba ili nikakva, pa u potragu za ulaskom u virtualni svijet stavljaju u torbu mobitel, tablet ili laptop i put pod noge.

Drugdje, gdje signala i ima, pojavljuju se drugi problemi. Roditelji siromašnijeg materijalnog stanja jednostavno nemaju dovoljno ni za svakodnevni život, a kamoli da mogu djeci osigurati minimum uvjeta za praćenje nastave na daljinu – ni mobitel, a kamoli laptop.

„Iako jeste 21. vijek i bez obzira što živim u Sarajevu, postoje škole koje nisu usred grada i ne mogu da se usporede po opremljenosti i uslovima u kojima djeca uče, a nalaze se kilometar-dva udaljeni jedni od drugih“, govori Saša Knežević, nastavnica u Osnovnoj školi Grbavica 2, Sarajevo. Radila je, kako kaže, u 25 škola u Kantonu Sarajevo i dobro joj je poznata situacija.

„Ako roditelj nema dovoljno novca, ne može djetetu obezbijediti tehničku podršku. Ako nije dovoljno obrazovan, ne može mu pružiti nikakvu drugu podršku. I to je strašno. Imamo dvije obrazovne platforme na kojima radimo – Classroom i Teams, ali svi roditelji to ne mogu shvatiti. I ja to razumijem. Ako je dijete prva smjena i ima nastavu od šest časova, koja počinje u osam, a roditelj je na poslu – šta on može da uradi kako bi pomogao djetetu? Ništa“, konstatira Knežević.

Kad pogleda iza sebe, kao nastavnica bosanskog jezika i predmeta društvo-kultura-religija, „apsolutno nije zadovoljna“ kvalitetom nastave i onim što se uradilo do sada. Podsjeća kako je prošlog proljeća, kad je sve počelo i kad su i nastavnici „izgorjeli da nešto urade“, a djeci, pa i roditeljima, „sve to bilo interesantno, jer je prvi put sve bilo online“, drugo polugodište te školske godine ipak „prošlo iole dobro“. No, zakazalo je drugdje.

„Obrazovne vlasti nisu imale apsolutno nikakvog sluha prema nama. Očekivali smo da će za tri ljetna mjeseca, kad djeca nisu u školi, probati nešto učiniti. Međutim, to nije urađeno i opet smo u septembru ušli grlom u jagode“, ukazuje Knežević.

Kako je nova školska godina odmicala, nastavlja, djeca su pokazivala sve slabiji interes za nastavu, a dogodilo se i da su „roditelji pregorjeli, a nastavnici pogotovo“. O svemu je, u koordinaciji s Fondacijom Cure, napisala i naučno-istraživački rad, ukazujući na ključne probleme.

„Ovo je pogrešno shvaćena online nastava. Ovo je jedno hitno rješenje napravljeno tako da djecu nečim zabavimo i da im ne bude dosadno. Online nastava se radi tako da stalno mora postojati razgovor osobe koja predaje i koja sluša, da pravimo korespondenciju i da bude dostupna u svakom trenutku svakom djetetu. Ova je nastava urađena ad hoc i nije urađena dobro“, kaže Knežević.

Na pitanje je li u tom slučaju rješenje vratiti nastavni proces u škole, odgovara potvrdno. Primjećuje da djeci, osim učenja u školskim klupama, nedostaje i socijalizacije. Kao alternativu predlaže zakon o školovanju od kuće.

„Tada bi roditelji koje je strah da im djeca idu u školu napisali izjavu da će im se dijete školovati od kuće. Za to im treba pripremiti jednu platformu i raditi po takvom programu, a na kraju polugodišta polagati ispit“, predlaže.

Sve do takvog ili bilo kakvog drugačijeg rješenja pred nastavnicima, učenicima i roditeljima ostaju izazovi. I čekanje.

Nekima je stvarno vrijeme da idu u penziju

Bez obzira što neke škole funkcioniraju prateći sva dostignuća suvremenog doba, ali i što su mnoge još na nivou 19. stoljeća (ploča i kreda, bilježnica i olovka, knjiga i predavanje, provjera znanja i ocjene – za što mnogi nastavnici i nalaze opravdanje, jer neke predmete jednostavno ne mogu drugačije predavati), postavlja se pitanje može li pandemija donijeti i prekretnicu, odnosno „izlazak iz kamenog doba“.

Sanja Hajdukov, direktorica Centra za promociju cjeloživotnog učenja Erazmo Tuzla, odgovara potvrdno. Sve drugo joj je, kako kaže, „nezamislivo“.

„Nove tehnologije neumitno ulaze u živote i nema te dobi u kojoj računar neće biti sastavni dio života. Neki dan sam na jednom fakultetu vidjela da profesor koristi grafoskop i folije, pritom čitajući studentima sadržaj projektovan na zid. Nekim uređajima je stvarno vrijeme da idu u penziju. Ako je to morala pandemija da nam dokaže, onda je to dokaz da u svakom zlu ima i nekog dobra“, konstatira Hajdukov.

Prateći nastavu od početka pandemije uočila je mnoge nedostatke, ali i pozitivne primjere. S jedne strane upozorava na „nizak nivo IT kompetencija kod nastavnika, posebno u osnovnom i srednjem obrazovanju“. Pri tome navodi kako to nije samo njena primjedba, nego je to i „zabilježeno u mnogim studijama, kao i izvještajima Evropske komisije o stanju u obrazovanju na svim nivoima u BiH“.

S druge strane bili su nastavnici koji su se „potrudili i dodatno educirali, uložili vrijeme da savladaju mogućnosti online nastave kako bi je prilagodili dobi i interesovanjima svojih učenika“. I ponavlja kako je bilo i onih koji su „nastavili da šalju neke tekstove sa interneta, koje su učenici i sami mogli naći i pročitati“.

„Od ljudi koji ionako imaju nedovoljna znanja iz IT oblasti očekujemo da inoviraju sadržaje, uspostavljaju interaktivnu nastavu, pronalaze nove metode prenošenja i vrednovanja znanja? Naravno da se to nije desilo, niti se realno može desiti. U ovakvim situacijama su briljirali samomotivisani pojedinci, oni nastavnici koji naprosto vole nove načine rada i ne žale da ulažu dodatni trud“, navodi Hajdukov.

Kako spasiti radna mjesta?

Mnogi su roditelji nastojali svojim školarcima u novim okolnostima pružiti sve neophodne uvjete kako bi mogli pratiti nastavu. Istodobno, sa zebnjom su čekali razvoj situacije, pogotovo krizu koja je nastupila i koja je zaprijetila očuvanju njihovih radnih mjesta. Neki su, nažalost, već u prvim mjesecima pandemije poslani na Zavod za zapošljavanje. A konačni negativni rezultati koje je na njihove firme ostavila kriza izazvana pandemijom još uvijek nisu poznati.

Foto: Pixabay

Posljednji službeni podaci Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, koji se odnose na datum 30. studenog 2020. godine, ukazuju da su se u evidencijama zavoda i službi zapošljavanja nalazile 413.254 osobe (stopa registrirane nezaposlenosti iznosila je 33,9 posto). U odnosu na 30. studeni 2019. godine, kada ih je evidentirano 401.359 (stopa registrirane nezaposlenosti 32,7 posto), to je povećanje za 11.895 osoba. Svjetska banka je navela, a mediji prenijeli, kako je pandemija donijela Bosni i Hercegovini najveću recesiju u posljednjih 25 godina. Procijenili su i kako bi BDP u 2020. godini mogao pasti za 3,2 posto.

No, nisu svi sjedili skrštenih ruku i mirno promatrali procjene i zabrinjavajuće brojke. Kriza je još bila na početku, ali je već bilo vidljivo da će biti problema u poslovanju i ostvarivanju prihoda. Primijetila je to i Fondacija 787 te provela istraživanje o utjecaju krize izazvane širenjem korona virusa na poslovanje poduzetnica i poduzetnica u Bosni i Hercegovini. Pratili su potom situaciju, te ustanovili kako su „neki biznisi zaledili, tj. privremeno obustavili svoje poslovanje u nadi da će nepovoljna situacija u što skorijem periodu proći, dok su neki nažalost bili primorani u potpunosti zatvoriti svoja vrata“.

„Prihodi kod većine biznisa su znatno smanjeni, te je neophodno pružiti podršku njihovom poslovanju, naročito poslovanju malih biznisa, bilo da je riječ o onoj stručnoj ili finansijskoj“, navodi Dajana Džindo, izvršna direktorica Fondacije 787.

Uočen je tokom proteklih mjeseci i učestali problem sa naplatom, a time i likvidnošću biznisa, kao i problemi sa prilagođavanjem novonastaloj situaciji“. „Cijeli proces prilagodbe biznisa dugo traje i usporen je“, dodaje Džindo te primjećuje kako se poduzetnici „suočavaju sa izazovom da promijene i/ili prilagode komunikaciju, da u svoje poslovanje uvedu dostavu za svoje proizvode, omoguće online narudžbe ili da svoje usluge pružaju na drugačiji i adekvatniji način“.

Fondacija 787 je, uz pomoć britanskog i švedskog veleposlanstva u Sarajevu, te organizacijom UN Women BiH, odlučila pružiti podršku poduzetnicama čiji su biznisi pretrpjeli negativne efekte krize. Pokrenuli su program „BizUP“, podršku individualno prilagodili poduzetnicama, dali im stručnu, ali i financijsku podršku kako bi prebrodile izazove i pokrile dio troškova nastalih uslijed pandemije.

Osim poduzetnicama, Fondacija 787 pomaže i mladima, pa je uz podršku američkog veleposlanstva pokrenula „BOLD Start“ program za mlade koji su na samom početku svog poduzetničkog puta ili imaju biznis ideju koju žele pretvoriti u održivi biznis, te „Investment Readiness“ program koji mlade priprema za njihove prve investicije i suradnju s lokalnim i međunarodnim investitorima. Među ostalim, nabraja Džindo, „tu je i program posvećen razvoju mladih i njihovih biznisa u IKT sektoru pod nazivom ‘Tech Boost’, koji se implementira u saradnji sa Evropskim fondom za jugoistočnu Evropu“.

Ne tiče me se, dok se mene ne dotiče

Među onima koji su prvi krenuli put Zavoda za zapošljavanje, a kojima je i bez krize izazvane pandemijom bila potrebna podrška i pomoć, bili su i novinari. Iako se sa širenjem korona virusa i posljedicama koje je on donio za novinare ništa nije promijenilo – svakoga dana izvještavali su i radili priče, suočavali se s mogućnošću zaraze, neki od njih i oboljeli – već u prvih mjesec dana krenuli su otkazi. Nigdje nije precizno navedeno, ali se procjenjuje da su stotine bh. medijskih radnika (dakle, ne samo novinara), ostale bez posla.

Odgovor medijske zajednice, ali i društva, uglavnom je izostao što je bilo pomalo i neočekivano, pogotovo ako se zna da su novinari uvijek bili na braniku radnih prava i sloboda svih drugih profesija.

„Izostanak reakcije je rezultat apatije društva“, smatra Slađan Tomić, jedan od novinara kojem je u prvim danima krize rečeno da više ne mora dolaziti na posao. I da mu radni odnos u Oslobođenju prestaje istog trenutka.

„Dio novinara koji je dobio otkaz nije o tome govorio. I to govori o nedostatku elana da se bore za svoja prava, a sve to podržava strah da se više neće zaposliti jer smo nametnuli narativ ‘bučan radnik, loš radnik’. Ovdje se ljudska i radnička prava sistemski guše“, primjećuje Tomić.

Ipak, ono što ga ohrabruje u svemu tome, jeste činjenica da „nisu baš svi sjedili skrštenih ruku“ i odlučili da se ponašaju u stilu – ne tiče me se, dok se mene ne dotiče. Kao pozitivne primjere podršku kolega iz Mediacentra, ali i projekte koje su pokrenuli drugi da pomognu kolegama u nevolji.

„Nedugo nakon otkaza glavna i odgovorna urednica platforme Mediacentar Online, Elvira Jukić Mujkić me nazvala i rekla da želi intenzivirati saradnju. Osim nje, i koleginica Gordana Katana je napisala projekt koji je trajao više od pola godine i koji je privremeno i djelimično ‘zbrinuo’ nekoliko novinara koji su dobili otkaz. Odgovornost i solidarnost je spala s kolektiva na pojedince“, zapaža Tomić.

Osim što su se novinari suočavali s otkazima, onima koji su ostali u redakcijama (ili novu redakciju našli u svojoj radnoj sobi) i onima koji su ponovno našli posao, uslijedili su novi problemi. Tomić ukazuje na dva ključna – nemogućnost dobivanja informacija, ali i, više nego ikada prije, borbu protiv lažnih vijesti.

Ne smatra ni da su otkazi novinarima, smanjivanje plaća, neplaćanje doprinosa medijskim kućama jedini spas za očuvanje i spas određenog poslovnog subjekta. Naprotiv.

„Većina medija koja je podijelila otkaze, nakon samo nekoliko mjeseci je zaposlila nove ljude, a pritom nisu zvali otpuštene radnike. Neke medijske kuće su u jeku pandemije dijelile otkaze, a istovremeno kupovale nove programe, serije, tehničke resurse. Imamo čak i agenciju koja je dijelila otkaze i nakon mjesec, dva je raspisala konkurs za prijem novih saradnika. Dakle, otkazi su bili sječa nepoželjnih, a pandemija paravan za otkaze“, kategoričan je Tomić.

Na kraju, kao upozorenje i za godinu koja je počela i koja bi mogla donijeti i teže dane novinarima i medijima, ostaju dileme koje je upravo Slađan Tomić postavio u jednom od svojih prvih tekstova nakon otkaza: „Možda je problem novinarske profesije što u borbi za istinu drugih i istinu društva zaboravljamo na ličnu istinu. Možda zbog strasti prema profesiji i borbi da dokažemo učinjenu nepravdu ignorišemo nepravdu koja je nama učinjena“. Sve dok i njihova istina ne izađe na vidjelo, a nepravda bude ispravljena, izlazak iz mraka za medije ostat će tek zraka svjetlosti na kraju dugog tunela kojim hode novinari.

***

Tekst je dio projekta ‘Promoviranje medijske i informacijske pismenosti i jačanje nezavisnih medija na Zapadnom Balkanu’, koji provode Fondacija Mediacentar i Albany Associates.

Mladen Obrenović
Autor 2.2.2021. u 10:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija