Ibrahim Prohić: JA I NAROD RUŽIMO, RUŽIMO…

Ibrahim Prohić
Autor 23.6.2020. u 16:40

Izdvajamo

  • Prestati govoriti bilo bi priznati poraz. Ja to odbijam. Nastaviću govoriti. Neću se ni zamarati o mogućim efektima tog kazivanja. Od mog govora neće nikome biti bolje. Tek ponekom i ponekad, tek samo malo lakše. Oni koji nešto vide i znaju dužni su da govore. Emancipatorska misija može izgledati kao sizifov posao. No, ako prestaneš gurati kamen nikad se nećeš popeti na brdo.

Povezani članci

Ibrahim Prohić: JA I NAROD RUŽIMO, RUŽIMO…

foto N1

Govoriti ili ne govoriti

U posljednjih pet dana gostovao sam dva puta na televiziji (N1 i TV SA). Zadovoljni oni na televiziji, zadovoljni moji prijatelji, zadovoljan i moj sin koji je stručan u oblasti komunikacija. Ko biva dobro sam govorio. Godi, naravno. Do maločas, dok nisam pročitao tekst koji slijedi…

“Obruč nevolja steže naš narod. Od besparice, teškog života pa sve do školovanja bez ikakve perspektive. Priča Nene Jelene Marilović iz Bijeljine pokazuje koliko je omladina u Srpskoj, bar ona koja nije stranački opredijeljena, dovedena na rub egzistencije, ali i poniženja.

Ređala je uspjehe, diplome, sertifikate, kvalifikacije. Sada skuplja odbijenice.

Tridesetogodišnja Nena Jelena Marilović završila je Pedagoški fakultet u Bijeljini kao najbolja u generaciji, sa prosjekom 9.57, zatim master sa prosjekom, 9.22, odbranila master rad na Etnologiji i antropologiji na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sada je student doktorskih studija na Učiteljskom fakultetu, takođe u Beogradu. Međutim, za nju, nažalost, posla nema, samo rampa i odbijenica. “Imam ih dosta, bar četrdesetak što sam skupila da bih imala dokaz, ali ima toga više. Obišla sam cijelu Republiku Srpsku. U Sarajevu sam dobila jednu godinu da radim. Međutim, na prostoru regije Bijeljine bila sam na svim konkursima, ali imam iskustva samo dvije godine. Znači, cjelokupan moj trud se sveo da idem na konkurse”, priča Jelena. Tražila je, kaže, posao i u drugom zvanju. Epilog – više nego poražavajući. “Pokušala sam da idem i na druga mjesta – u butike, na recepciju. Ali, obično bi mi, kada vide kvalifikacije, govorili da sam prekvalifikovana pa nisam uspijevala da dobijem posao mimo struke”, kaže Jelena.”

Sad se pitam šta je dobro u onom što sam govorio. Kakvog smisla ima govoriti. O kojem dobru govorimo dok se oko nas valja anticivilizacijsko zlo koje nesposobne, mediokritete u boljem slučaju, promovira u dužnosnike ili čak i one bez diplome na ministarske pozicije, a one sposobne, pa i izuzetne gura na marginu ili i preko margine države u bijeli svijet!? Dokle dopiru govor, argumenti, znanje, sposobnost i moral? Do političkih moćnika sigurno ne. To je druga galaksija do koje javni govor ne stiže. Oni su nedodirljivi, neosjetljivi. Oko njih je omotač koji čine policijski i pravosudni organi, stranački poslušnici, javne finansije kojima raspolažu kao sa nasljeđem strica iz Amerike, te bahatost koja ih drži u iluziji da je politička moć vječna i da su oni izabrani od neke više nevidljive sile da budu tu gdje jesu. I tačka.

Istu priču možete naći i sa drugačijim imenima (Mirsada, Manda, Jusuf, Jovan, Jure). Istu priču (iz RS) možete smjestiti u Sarajevo ili Mostar. Ne pomažu identiteti i simbolički znaci. Kolektivno pripadanje ne nudi ružičaste tonove. Ne pomažu legitimni predstavnici naroda. Ovo društvo je carstvo nekompetentnosti. Jedini efikasan kriterij koji determinira društveni i profesionalni status pojedinca je stranačka pripadnost.

Ah, ja opet govorim. Kao onaj malo pomjereni lik iz kultne serije Porobdžije: “Ja i narod ružimo, ružimo, ružimo…ja i narod”. Čemu govor pitao sam se na početku teksta. I sad se pitam.

Ne znam ništa drugo osim govoriti. Sad je dilema …nastaviti ono što znaš, a što nema efekta ili ne raditi ni to!?

Prestati govoriti bilo bi priznati poraz. Ja to odbijam. Nastaviću govoriti. Neću se ni zamarati o mogućim efektima tog kazivanja. Od mog govora neće nikome biti bolje. Tek ponekom i ponekad, tek samo malo lakše. Oni koji nešto vide i znaju dužni su da govore. Emancipatorska misija može izgledati kao sizifov posao. No, ako prestaneš gurati kamen nikad se nećeš popeti na brdo.

Ibrahim Prohić
Autor 23.6.2020. u 16:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija