Ibrahim Prohić: PROBLEM JE DUBLJI

Ibrahim Prohić
Autor 3.6.2020. u 14:29

Ibrahim Prohić: PROBLEM JE DUBLJI

Foto: D. S./Klix.ba

Uobičajeno se govori o političkoj krizi u BiH. Preciznije bi bilo postojeće stanje ocijeniti kao krizu političkog faktora. Ova suptilna pojmovna distinkcija može izgledati kao akademsko cjepidlačenje. No, pojmovna zbrka u pravilu ima negativne posljedice u praksi. Konfuziju, nesporazume, pa i konflikte u političkom spektru iste ili srodne ideološke orijentacije i političkih ciljeva.

Dakle, politička kriza je stanje u kojem etablirane stranke s izbornom legitimacijom ne mogu naći adekvatan odgovor na aktuelne ili strateške probleme društva.

Kriza političkog faktora je, pak, stanje u kojem politički akteri (zbog svog karaktera i ukupnog kapaciteta) nisu sposobni prevladati političke i društvene kontraverze.

Kad bi sve slabosti bile u vladajućim strankama, tj.  kad bi opozicija bila zdravija bh. društvo bi imalo više šansi izaći iz krize. Ovako…!?

Idemo sa konkretizacijom. Uspješna protestna šetnja u Sarajevu 30. maja pozitivan je događaj koji je probudio skoro zamrlu nadu građana da ovdje, u BiH, može biti bolje. Kod nekih viđenijih intelektualaca javila se čak i svojevrsna euforija. Sarajevo se budi!?

Da podsjetim na onu dosjetku pod kolokvijalnim kodom jedna dobra i jedna loša vijest.

Dobro je da se društvo budi, dobro je da se osvijesti da šutnja zakiva krizu, da je odsustvo (re)akcije pogubno i za stanje i za perspektive društva. Dobro je što je protest bio masovan i što nije bilo incidenta. Deset ili trideset hiljada, suština je ista. Nezadovoljstvo je artikulirano na civiliziran način. Nasilje u bilo kojoj formi i bilo kakvog intenziteta snižava izglede društvenih reformi. BiH treba korjenite, revolucionarne promjene, ali demokratskim sredstvima.

Eh, sad ono loše. Otimačina počela, a plijen je još hipotetički. Od jednog uspješnog protesta (ili više takvih) do osvajanja mandata (vlasti) dalek je i neizvjestan put. A akteri, tj. čelnici opozicije se nadmeću čiji je ovo uspjeh. Pozicioniranje unutar jednog dijela političkog spektra je uobičajena činjenica, ali način na koji se to radi može biti problematičan, pa i destruktivan po proklamovane ciljeve. Nažalost, ima indikatora koji upozoravaju.

Za sada imamo intervju M. Hadžikadića za portal Klix.ba i reakcije Besime Borić i Dine Konakovića, te neformalne informacije koje se tiču taktike SDP BiH u danima pred Protest.

Neprovjereno, ali ne i nevjerovatno, SDP je partikularno podržao Šetnju. Idu čelnici, ali ne potiču se članovi SDP, a da urade isto, jer nećemo da guramo Hadžikadića.

Hadžikadić pak nije najsretniji zbog načina na koji su Naša stranka, SDP i Narod i pravda odigrali protekle subote, kako je rekao. Zamjera da su neki podržali akciju PZP putem osoba koje vode svoje stranke, ali ne i sa članstvom. Priznaje da su čelnici opozicije dali izjave da podržavaju protestnu šetnju, ali zamjera im što su rekli samo (!?) da se budi bunt kod naroda. Šta je trebalo? Da priznaju M.H. za novog lidera opozicije? Politika je malo složenija i suptilnija disciplina.

Pustimo MH da to izrazi. Ističe da je i vlasti i opoziciji ponuđeno da šetaju sa PZP-om!? Ostavimo po strani konceptualnu konfuziju da u akciji učestvuju i opozicija i vlast (što bi bila negacija proklamovanog cilja protesta. Ko onda protestuje i protiv koga!?). Obratite pažnju na ono da šetaju sa PZP-om. To objašnjava motive njegovog nezadovoljstva. Još ne želim izreći tvrdnju da se radi o strateškom cilju, ali želim upozoriti. Ne zbog novog aktera na političkoj sceni u BiH, već zbog pojave koja ovdje postoji već dugo i koja jeste jedan od važnih, možda i presudnih faktora koji nas čine nesposobnim izaći iz društvene krize. Radi se o tendenciji ka političkom monopolu u jednom ideološkom polju ili unutar jedne etničke zajednice ili teritorije (entiteta, kantona…). Govorim o ključnoj slabosti političkih stranaka u BiH, o težnji ka dominaciji i apsolutizaciji moći. Monopol na političkom terenu, globalno ili partikularno. Ideologija i tzv. vitalni nacionalni interes vremenom (u političkoj pragmi u BiH) postaju puki alat kojim se manipulira pripadnicima (svoje) etničke zajednice ili onima s kojima se dijele vrijednosti i principi utemeljeni na jednoj ideološkoj matrici. To je u suprotnosti sa suštinom demokratije i remetilački je faktor društvene efikasnosti.

Da podsjetim na stil nekadašnjeg, dugogodišnjeg vladara SDP-om BiH i na njegovu izjavu da je cilj SDP da bude najjača stranka u BiH. Dakle, cilj nisu reforme društva koje bi pospješile društvenu efikasnost, već biti najjači, čitaj najmoćniji. To je kontrapunkt supstanci demokratije koja podrazumijeva kooperaciju, ravnopravnost, distribuciju (političke) moći, a ne monopol, dominaciju, hegemoniju. Pazite, demokratija je poželjan model ne samo iz humanističkih pobuda, već i zbog društvene produktivnosti. Ambijent koji ide za demokratskim principima i standardima izvlači iz ljudi ono najbolje što je u njima i omogućava da se ukupni društveni, ljudski i prirodni potencijali, stave u funkciju razvoja i u kojem se građani osjećaju dobro.

Da se razumijemo, Mirsad Hadžikadić je pozitivna politička činjenica. I sam sam u više navrata to potencirao u javnim nastupima. Ja govorim o slabostima ili skrivenim, nesvjesnim potrebama koje vremenom mogu postati smetnja. Opoziciju valja kritikovati dok je opozicija. Tad imaju više sluha nego kad postanu vlast. Tad je već pomalo kasno obzirom da vlast opija, da dojučerašnja opozicija zatvori barem jedno oko i jedno uho za kritike na njihov račun. Pa, već i na pokušaj participacije javnosti u artikuliranju vitalnih rješenja i odluka.

Hadžikadić zamjera opoziciji jer nije navodno dobio iskrenu podršku. To još vjerovatno ima uporište u činjenicama, (podrška SDP-a s figama u džepu!?)  ali potom i sam ima problema s činjenicama i strateškom vizijom. Zaboljelo ga je svojatanje protesta i dodaje – Ovo nisu bili protesti opozicije, već samo PZP-a!? Ako je to tačno, zašto zamjerati opoziciji što nije masovno učestvovatala u Protestu. Ključno je, ipak, što tvrdnja čelnika PZP-a nije činjenica. U protestima su učestvovali i članovi opozicije i njihovi simpatizeri i birači, te nezadovoljni građani bez stranačke legitimacije. Dakle, ne stoji tvrdnja da je to bio protest samo PZP-a. Istine radi, PZP je inicijator i organizator i to valja istaći i pohvaliti.

Ideja da se opozicija ujedini oko  jednog programa, kako zagovara Hadžikadić, je zrela politička ideja. Rekao bih imperativ. Međutim, da bi ideja živjela, tj. utjecala na političku praksu nužna je intervenišuća varijabla a to je akcija na realizaciji te ideje. Javnosti nije poznato da li je bilo komunikacije između opozicionih stranaka u pripremi Protesta, ako jeste kada i kakvog kvaliteta je bila ta komunikacija. D. Konaković kaže “Hadžikadić nas je pozvao na proteste nekoliko dana prije održavanja”, gostujući kod Senada u FACE-u. Zvaničnih poziva i sastanaka nije bilo. Ako je to tačno nije korektno se žaliti sada je jasno da idemo sami. (M.H.) Naravno, misli na izbore i na dalji angažman.

Nadati se da su stavovi koje je novi lider, s nizom dobrih osobina i ideja, iznio neposredno nakon uspješne akcije trenutak slabosti. Euforija i frustracija zamagljuju percepciju i omaške se dese. Nadati se da se radi o omaškama, a ne o orijentaciji i političkoj filozofiji.

Ovdje, u BiH, pa i u F BiH, niko ne može sam. Niko nema, i dugo još neće imati, takvu političku moć da može sam formirati vlast. Pa i kad to bude moguće nije poželjno. Ovdje nikome ne može biti dobro ako nije dobro za sve. Partnerstvo i saradnja nisu poza ili stil, već suština zrele demokratije i uslov društvene produktivnosti.

Problem je, ipak, dublji, a izlaz iz krize složeniji. Valja pozvati u pomoć i znanje i mudrost i kontrolirati apetite i politički ego. Više otvorenosti, više iskrenosti, orijentacije na saradnju. Nužna je potpuno nova politička filozofija koja tzv. opšti interes tretira kao početak i kao krajnji cilj. Nije metodološki korektno ako je taktika nadređena strategiji. Odnose s potencijalnim partnerima valja njegovati, ponešto i prešutjeti kad si nezadovoljan, a ne kvariti a još se nije ni krenulo u zajednički projekat.

Na kraju upozorenje, (a tko sam ja da upozoravam) ovo je nakon dužeg vremena društveni moment koji je prilika za promjene u političkom polju. Vlast nikad nije bila ranjivija i nikad građanima nije bilo jasnije da je na sceni model vlasti koji je nužno mijenjati. Postoje i pozitivne promjene na političkom planu, a nešto se pokrenulo i u društvenom biću. Prilika koja se ne smije prokockati. Ne treba nam još jedan DF.

Ibrahim Prohić
Autor 3.6.2020. u 14:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija